Mjesto: Teatro Miela (Dom lučkih radnika) / Trst / Italija
Datum intervjua: 06.05.2011
Dana 06.05.2011. u Trstu je nastupio izvrsni britanski vokalist s američkom putovnicom John Waite, najpoznatiji po svom djelovanju u klasičnoj rock postavi The Babys, a zatim u melodičnoj super rock grupi Bad English, a pogotovo po svom razornom hitu Missing You kojim je iz temelja promiješao vrhove glazbenih ljestvica u osamdesetima. John Waite je sa svojim pratećim bendom stao na novoj europskoj turneji, na kojoj je predstavljao svoj novi samostalni studijski album “Rough And Tumble” (objavljen 21.01.2011. za Frontiers Records). Prije nastupa Johna Waitea u tršćanskom Domu lučkih radnika (Teatro Miela) čovjek je odvojio dvadeset minuta i na press konferenciji okupio oko sebe cijelu medijsku bratiju, s kojom je podijelio nekoliko riječi o sebi kao glazbeniku, o novom albumu, o glazbenoj industriji i još ponečemu.
Večeras ćemo svjedočiti jednom od tvojih prvih samostalnih nastupa, ako ne i baš prvom u Italiji, otkad si ovdje zadnji put nastupao s Bad English. Kakvi su ti osjećaji?
John: Da. Italija je jako lijepa zemlja, općenito se divim ovdašnjoj arhitekturi. Prije nego što sam stigao u Trst, bio sam u Milanu, koji je isto prekrasan grad. Nakon nastupanja s Bad English uzeo sam dva tjedna odmora za posjet Italiji, koji se onda otegnuo na cijeli mjesec, što sigurno znači da uživam u vašim krajevima.
Osjećaš li kakvu posebnu ili važnu razliku između svojih nastupa u osamdesetima i danas?
John: Nakon što se priča s Bad English završila, posvetio sam se samostalnoj karijeri. Dao sam prednost pisanju pjevnih skladbi. Htio sam komercijalni uspjeh. Ali kako s godinama stariš i sazrijevaš, počneš pisati drugačije pjesme, drugačiju glazbu. Tada više ne možeš koristiti tinejdžersku filozofiju, jer iza tebe već postoji neka povijest, pa sazrijevaš prije svega u smislu poezije, stihovi postaju puno važniji, i dublji u izrazu, jače te dotaknu. Ono što je, recimo, kod Bad English bilo važno, bili su naravno stihovi, a još važniji je bio taj veliki zvuk, ta velika produkcija. Taj je zvuk za ono vrijeme bio nešto posebno i mi smo u tom smislu bili drugačiji, neobični i zato zanimljivi. I danas, kad pišem glazbu, čine mi se važne obje stvari, ali oslanjam se na to da pišem glazbu koju onda mogu izvoditi uživo. Pjesme je danas za mene teško izvoditi uživo ako nisu skomponirane u “unplugged” verziji.
To je tvoja novodobna formula?
John: Da. Htio bih zadržati što jednostavniju, izravnu formu iskrenog, recimo, autentičnog izražavanja. Za albume i za prijenos tih studijskih verzija na pozornice. Većina bendova danas snima glazbu preko računala, vrpce su prošlost. Bendovi koje najviše cijenim i koje nekako najviše volim, poput Thin Lizzy, Free ili Mott the Hoople, dakle postave iz razdoblja od kasnih šezdesetih do kasnih sedamdesetih, zvučali su vrlo živo i spartanski, produkcija nije bila toliko važna, bila je u pozadini. Glavna je bila struktura, karakter samih skladbi. I to mi je danas, kad stvaram glazbu, najvažnije.
Povratak korijenima, iskonskom rock zvuku.
John: Da. Dok sam bio u The Babys, smatrali su nas bendom s razgoljenim i izravnim zvukom. Imali smo Hammond orgulje, klavir i nikakve sintisajzere. Osobno nisam baš zagovornik spajanja rock glazbe i sintisajzera, čini mi se da to dvoje zajedno ne funkcionira baš kao idealan partnerski odnos. Rock je gitara, naglasak u rocku je na gitari, to vrijedi i za mene, tome sam se vratio. I naravno svojem pjevanju, da vokal, samu vokalnu interpretaciju, stavljam iznad svega. Smatram da je dovoljna konkretna gitarska pratnja. Ako u sve to umiješaš još mnogo klavijatura, interpretacija vokala počne gubiti na svojem karakteru i značenju, a s tim i sam karakter skladbe ne ostavlja intenzivne osjećaje. U tom slučaju ne osjetiš tako snažno intimnost, strast, kad se međusobno nadmeću svi ti njegovi pojedinačni gradivni elementi. Osim toga, minimalizam, recimo u formatu trija, vrlo je veliki izazov, jer moraš biti jako, jako dobar, glazbeno jako potkovan, budući da ta osnovna postava trija ne dopušta nikakvo skrivanje iza ikakvih uljepšavajućih kozmetičkih dodataka. Ako sve sažmem. Da. Volim izazove. A autentičnost je izazov.
Znači, gitara je danas glavni nositelj pratnje u tvom glazbenom izražavanju?
John: Forme koje postižeš klavijaturama… dakle, da kažem ovako. Klavijature su veliki instrument. Jednom rukom sviraš niske tonove, pokrivaš bas, drugom rukom stvaraš melodiju. Kad to dvoje spojiš, prostor je već u osnovi jako popunjen, tako da to približava konačnom učinku simfoničnosti, što pak s druge strane drži rockerski osjećaj u inferiornoj poziciji. I kod svih tih starih blues pjesama, ili Elle Fitzgerald, ili što god hoćeš,… dakle te pjesme koje su mi posebno prirasle srcu, nosile su vrlo jednostavnu produkciju. A ako je gitara u njima odsvirana na pravi način, recimo kad se sam stavim u tu kožu vokalne interpretacije, prati me pravi zvuk gitare, točno znam gdje je moje mjesto u vokalu i točno znam što s vokalom radim. Gitara je za mene puno bolji orijentir u zvučnoj slici rock glazbe.
Kad se osvrneš na svoju bogatu glazbenu karijeru, što ti je kao glazbenom izvođaču važnije? Biti dio velikog rock benda ili samostalni glazbeni izvođač?
John: U vrijeme kad je u The Babys vladala demokracija, odlično sam se snašao kao član benda. Pisao sam melodije, stihove koje smo onda svi u bendu s velikim veseljem izvodili uživo, svirali zajedno. Kod Bad English bilo je teže. Bad English su imali svoj jasan, znatno definiraniji i izgrađeniji zvučni karakter, koji je posljedično slabije podnosio razna odstupanja, dakle bilo je manje te demokracije. Aranžmani su postajali sve zahtjevniji i složeniji. Nemoj me krivo shvatiti. Obje ploče Bad English meni su osobno odlične, ali sam zvuk, sama slika skladbi u takvoj produkciji djeluje pomalo izvještačeno. Volim svirati i stvarati s ljudima, s glazbenicima koji imaju izgrađen glazbeni karakter, izgrađenu glazbenu osobnost. Recimo, jedan od takvih je moj trenutni gitarist Kyle Cook. Recimo, kad Kyle odsvira jednostavan E mol na gitari, svojom rukom, svojim zvukom, učinak je poseban, jer takav zvuk i takve osjećaje može izvabiti samo Kyle i nitko drugi. Kyle je fantastičan gitarist. S Kyleom smo četiri mjeseca na putu i obilazimo brojne pozornice. I to je iskustvo jedinstveno. Kyle je razinu izražavanja i interpretacije u našoj ekipi podigao na još višu razinu.
Koliko si zadovoljan svojim novim studijskim albumom “Rough And Tumble”?
John: Jako sam zadovoljan njime. Jako se lijepo snašao i na ljestvicama. Nitko od nas nije očekivao da će na američkoj “Classic rock” ljestvici zauzeti prvo mjesto, kretati se između 6., 5., 7., 15. mjesta i neposredno prije nego što smo napustili SAD, ponovno se popeo na peto mjesto. Pogotovo s obzirom na to da je ovo rockerski izravniji album, kao da su se spojili Free ili rani Tina Turner, meni je osobno bilo jako oduševljavajuće to što publika tako dobro prima takvu glazbu s našeg albuma.
Vraća li se po tvom mišljenju pravi rock n` roll?
John: Mislim da ljudi vole jednostavne stvari. Ja znam da volim jednostavne stvari. I to vrijedi za svu umjetnost, za sve sfere umjetničkog izražavanja, od slikanja, pisanja romana, glazbe,… i ako, recimo, ti prenapuhaneš cijelu stvar oko njezine osnovne ideje, bit te ideje, njezin intenzitet, snaga djelovanja same informacije u njezinoj biti, izgubit će se, razvodnjeti. Zato moraš biti jako pažljiv i razmišljati vrlo trezveno kad pristupaš stvaranju, da ti uspije stvoriti stvari na jednostavan način koji će biti shvatljiv cijelom svemiru, a da pritom stvar ne djeluje banalno. Možeš biti vrlo pronicljiv već s dva motiva koja spojiš, ali je za to potreban velik talent da spojiš prava dva motiva, na pravi način.
Koja je glazba i koji su izvođači na tebe ostavili najveći dojam na samom početku tvoje glazbene karijere?
John: Kauboj glazba. Bio sam obožavatelj Martyja Robbinsa. Stajao sam pred izlogom prodavaonice ploča Kenneth Record Shop u Lancasteru i nikad neću zaboraviti onaj ružičasti omot njegova albuma “Gunfighter Ballads and Trail Songs” (album je prvi put izašao 1959., op.p.), na kojem je prikazan kauboj revolveraš u crnom odijelu, s pištoljem u rukama, pa recimo njegova skladba El Passo i pjesme o Americi. Po mom sam postao Amerikanac s pet godina, dok sam gledao omot tog albuma. Marty je prošetao od kauboja i Indijanaca do Elvisa Presleyja i The Beatles, pa sve do rock n` rolla kakvog poznajemo danas. I danas slušam američku glazbu. Nedavno sam mnogo slušao Howlin` Wolfa, kao i mnoge druge blues izvođače. I to je veliko! Puno veće nego što možda djeluje na prvi pogled. Sva ta filozofija koja stoji iza toga. Nedavno smo u bendu puno razgovarali o Robertu Johnsonu, o poeziji koju je stvarao. Njegova poezija djeluje kao da je Johnson imao barem visoku školu. A bio je samo jednostavan čovjek. Imao je dar, srce, imao je muda da se usudi. Bio sam nadahnut kauboj glazbom, zato volim i country glazbu.
A što se danas vrti na tvom iPodu?
John: Oh. Slušamo svašta. Kad se vozimo u kombiju na putovanju turnejama, svatko od nas složi svoj popis, a onda te popise favorita spojimo u jedan zajednički. Dakle sve što obuhvaća raspon između Dusty Springfield i opet… Howlin` Wolfa. Ta jednostavnost odvaga sve. Kad u glazbi osjetiš srce. I to je bit. Nije važno tko je glazbu stvorio, odakle potječe. Bit je da je prožeta dušom.
A moderni bendovi?
John: Iskreno ti kažem, radio danas više ne slušam mnogo. Jednostavno zato što je sadržajno jako rascjepkan. Sam biram iz klasičnog rocka, jazz glazbe i countryja. Tražim eklektičnost kod izvođača. A kad primim svoju gitaru u ruke, glazba postane rock, iako stalno slušam mnogo različite glazbe.
Kako komponiraš glazbu?
John: Za zadnji album… dogodilo se tako da sam, dok smo se vozili kroz Nizozemsku, počeo pisati knjigu. Bila je to knjiga s nepopisanim listovima papira. Isprva me bilo strah pisati u veliku praznu knjigu da joj što ne pokvarim. Jer čim nešto upišeš u nju, oduzmeš joj nevinost. Knjiga je umjetničko djelo. Te komadiće slagalice počeo sam pisati tada i tako da su mi uvijek ostali pri srcu. Svaki trenutak koji je slijedio. Dakle nisam stvarao samo za neki određeni trenutak. Većinu ideja crpim kad sam na ulicama u gradu, po selima, kad se jednostavno šećem…. Kad smo snimali i kad bi mi sinula ideja za neki stih, prestali bismo snimati i stih spontano ubacili i tako dograđivali pojedine skladbe. Zamisli: stih, promjena akorda, stih, opet promjena akorda.,.. kao da nešto lijepiš zajedno. I zapravo u osnovi i jest lijepljenje. Zvučno lijepljenje. Za najbolje skladbe novog albuma “Rough And Tumble” trebala su mi samo dva sata da ih dovršimo. Napisane su bile samo dan prije odlaska u studio, gdje su zatim snimljene. Dakle, tu nema pravila, ali nešto sigurno vrijedi. To da najbolje stvari dolaze k tebi onda kad ništa ne planiraš.
Misliš instinktivno?
John: Da, možeš tako reći. Ako zatvoriš oči, onda vidiš svijet. Sve što trebaš učiniti je zatvoriti oči i hodati dalje i tako dođeš do biti. Tada se rađaju najbolje pjesme. Najgore su skladbe kad svi sjede u sobi i pitaju jedni druge: “Ima li netko kakvu ideju?” i onda svi žvaču olovke i tako ja ne mogu raditi.
U karijeri si surađivao s brojnim zvučnim imenima rock glazbe, od Ringa Starra do Neila Schona i tako dalje… Tko te je među njima najviše fascinirao i s kim si najradije surađivao?
John: Mislim da tu nije moguće naći odgovarajući odgovor. Izdvojiti pojedinca među njima bilo bi nepošteno. Prema sebi i prema svim tim dečkima. U svakome od nas ima više različitih osoba i ti se dečki kroz godine mijenjaju, mijenja se njihov način percepcije, zamjećivanja okoline, pisanja glazbe, i tako dalje…. Isto tako sve ovisi o tvom dnevnom raspoloženju, kako ćeš onda svirati na probi, u studiju,… Svi ti čimbenici se zbrajaju. Svi ti dečki nose glazbu u sebi, nose svoje akorde. U karijeri sam surađivao s nekim izuzetnim glazbenicima. I po osobnoj strani to su veliki ljudi. U tom smislu mogu biti vrlo sretan.
Kako ljudi danas primaju tvoju glazbu na koncertima?
John: Trudim se steći što veću publiku. Od svoje 23. godine navikao sam da ljudi dolaze na moje nastupe. Htio bih razumjeti sve naše slušatelje koji dolaze na koncerte, kako je kad primaju ono što im mi nudimo na pozornici. Razlog zašto se već tri godine zaredom potucamo po pozornicama Europe je u tome što bismo htjeli napraviti proboj u Europi. Europska publika doista sluša što radiš na pozornici. Čak i kad, kao što se dogodilo u Londonu, najavim novu skladbu, svi napeto čekaju što će čuti i kako će nova skladba zvučati. Zatim tu skladbu usporede s nekom starom s kraja sedamdesetih i produbljuju se u to s kojom je gitarom koja skladba bila odsvirana i slično. Izgleda kao da europska publika doista obožava glazbu, doživljava je, shvaća i prima s puno većom dubinom i širinom nego što vrijedi za američku publiku. Ova potonja prima glazbu kao nešto samorazumljivo, a europska publika je tu vrlo ozbiljna. I tek takav odziv ti daje pravu potvrdu da si na pravom putu i zapravo potvrđuje cijeli smisao tvog stvaranja glazbe.
Jesi li nakon kraja ere s Bad English razmišljao da se ponovno okupite barem za nekoliko nastupa?
John: Mislim da to ne bi funkcioniralo. Bad English smo završili svoju priču kad smo bili na vrhuncu. Volim oba albuma, ima mnogo skladbi koje su mi jako drage, pogotovo na drugom albumu, ali nas je stvaranje drugog studijskog albuma gotovo uništilo. Napisali smo ga u samo šest tjedana, zatim je slijedilo snimanje. Album je bio gotov, dovršen u samo dva mjeseca. Posla je bilo golemo i mislim da bismo tada album trebali stvarati s više dužih pauza. Drago mi je da dečki iz Journey rade stvari koje vole raditi (zadnja rečenica odnosila se na Johnovog bivšeg Bad English kompića, gitarista Neila Schona, op.p).
Kako primaš skokovite promjene u današnjoj glazbenoj industriji?
John: Zapravo se time uopće ne zamaram. Jedina istina koju poznajem o glazbi je ona kad stanem iza svog mikrofona. Sve ostalo je sranje (smijeh). Sad kad je dostupan internet, svatko može snimiti svoj album. A imati u džepu ugovor s velikom izdavačkom kućom daje ti mogućnost da imaš veliki hit. Recimo, danas, kad je dostupan internet, ljudi ovdje u Trstu mogu skinuti s interneta glazbu koja je nastala u SAD-u i to je fantastično. Prije je bilo tako da si imao troškove snimanja albuma, pa si snimio video, pa si imao novi trošak, pa ti je trebao PR-ovac koji je neki video ubacio u televizijske emisije ili hit na radio i morao si ga za to posebno platiti, pa si od svega dobio enormno visoke poreze koje si morao podmiriti. Danas sam možeš kontrolirati sve i držati sve uzde u svojim rukama. Danas si poštovan kad izdaš album, sam se brineš za zaštitu autorskih prava i imaš stvari pod svojom kontrolom i ne moraš čučati u nečijem uredu i moliti ga: “Molim vas, pomozite mi!” “Rough And Tumble” nastao je posve neovisno o bilo kome i izdan preko različitih izdavačkih kuća. Sam možeš donositi odluke o svojoj autorskoj glazbi.
Kako teče promocija albuma “Rough And Tumble?
John: Vani imamo singl If You Ever Get Lonely, a planiramo izdati i singl za skladbu Evil. Da se Evil primi, nastupali bismo sve do kraja godine. Ako ne, onda ćemo odsvirati samo nekoliko datuma i posvetiti se stvaranju novog materijala. Prije dvije godine izdali smo live album. Volim, naime, stalno biti zaposlen.
fotografije: Jernej Vene & Aleš Podbrežnik
Galerija slika
