Autor: Urban Bolta
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Trst (Trieste) / Politeama Rossetti / Italija
Datum koncerta: 27.02.2012
Broj posjetitelja: 1200
Cijena karte: 40,00€ (parter naprijed) / 34,50€ / 31,00€ / 28,50€ (tribina) / 23,00€
Nije prošao ni mjesec dana od koncerta House of Lords, a Trst nas je opet zvao k sebi. U sklopu nove europske turneje, nakon dva uzastopna posjeta Zagrebu, u tršćanskoj se prijestolnici ovaj put javio Johnny Winter, stariji od slavne braće Winter. Ako je sviranje bluesa kroz cijelu povijest uvijek bilo više domena crnačke populacije, upravo Johnny Winter spada među najveća bijela imena tog žanra, pa bi posjet njegovu koncertu, pod pretpostavkom da vam kroz žile teče bluesovska krv i da se s legendom bluesa još niste srele oči u oči, trebao biti gotovo obveza.
Winter je nastupio u dvorani Politeama Rossetti, koja stilski podsjeća na sjaj ljubljanske Filharmonije, ali se širi u još većem opsegu i ugodnijem ambijentu. Dvoranu s 1500 sjedala tršćanska je publika uzorno popunila, ali je nije i rasprodala. Na ovom mjestu velika zahvala ide organizatoru, koji je nama (meni i Alešu) namijenio odlična sjedala za praćenje koncerta.
Točno u devet navečer na pozornicu je izašao dvojac The Cyborgs, koji je odmah privukao pozornost maskama navučenima na glavu, pri čemu je vokalist imao mikrofon ugrađen u unutrašnjost svoje maske. Da postoji izraz »horror blues«, dvojcu The Cyborgs svakako bi savršeno pristajao! Električni boogie zvuk izrazom se oslanjao na ostavštinu delta bluesa, u koju je frontman grubom, ali karizmatičnom vokalnom linijom udahnuo novi život. Jednostavan zvuk, sastavljen od krajnje jednostavne kombinacije gitara/udaraljke, djelovao je posve prirodno i spontano, a vlastiti artistički pečat školskog boogieja dvojac je iskazivao kroz psihodelično nadahnute linije, pri čemu je pogodio šaku u metu! Komičan, ali posrećen nastup ugrijao je guzice i dlanove prisutnih i pripremio uši za dolazak legende.
Instrumenti su već bili pripremljeni, pa je stanka trajala samo nekoliko minuta, kad se zastor već podigao i tako najavio početak glavnog događaja večeri.
Johnnyja Wintera već nekoliko godina prate gitarist Paul Neslon i basist Scott Spray, dok se bubnjar (i povremeni vokalist) Vito Liuzzi tek privikava na svoju ulogu. Trio je odsviranom uvertirom pripremio dobrodošlicu velikom trenutku, kada se s desne strane pojavio Johnny Winter i polako, u pratnji roadieja, uputio prema stolcu na sredini pozornice. Winterovu su karijeru stalno pratili zdravstveni problemi, pa je doista nevjerojatno da uz vidljivu tjelesnu iscrpljenost ovaj danas 68-godišnji čovječuljak još uvijek ima dovoljno energije za sve nove i nove koncertne turneje. Kapa dolje!
I počelo je. Uvodna skladba Hideaway već je dala djelomičan odgovor u kakvoj je formi Winter. Prsti su ga još uvijek lijepo slušali i bez poteškoća jurili po vratu njegove voljene gitare Erlewine Lazer, zato njegova desna ruka, ritam gitarist Paul Nelson, sve do posljednjeg komada redovnog dijela All Over Now uopće nije morao uskakati na Johnnyjevo mjesto i spašavati ga u eventualnim trenucima nemoći. Johnny Winter misli na sve! Koncert je bio sastavljen tako da se svidi svim generacijama i stilovima prisutnih, jer se iz središnje blues konotacije, osobito u prvoj polovici seta, nerijetko osvrtao prema granici rock’n’rolla i boogieja, čime je dodatno uljepšao ambijentalnu zavjesu svoje ostavštine. Nakon obrade Chucka Berryja Johnny B. Good, u kojoj je Winteru zbog brzog tempa ponestalo daha, iznenadio je povratkom u zavodljivo sporom Blackjacku. Upravo se u sporim skladbama, s fokusom na vokalne zadaće, Johnny snašao najbolje, iako su godine nažalost pobrinule za nepopravljiv gubitak vokalne snage i intenziteta.
Trio pratećih glazbenika rutinirano je skrbio za glazbeni okvir Winterova nastupa i nerijetko razvlačio odsvirane komade u slobodnotekuće jamm dijelove te tako »šefu« priuštio trenutak-dva odmora. U instrumentalne pasaže glazbenici su nerijetko uključivali poznate motive delta bluesa ili pak kar klasičnorockerske linije, posuđene od Claptonovih Creama (Sunshine Of Your Love) i britanskih staraca Rolling Stones (Gimme Shelter). Tijekom skladbe Tore Down vokalne je obveze dubokim grlenim glasom preuzeo kar bubnjar Liuzzi i tako još prije kraja koncerta na svoja pleća preuzeo dio zadaća šireg albina s naheretenim šeširom na glavi usred pozornice.
Johnny Winter vratio se na pozornicu s drugom gitarom – pogrbljen na stolcu u rukama je grlio Gibsonov model Firebird i u zvučnu sliku naposljetku donio sav žmoht koji njegov blues, ili ako hoćete, blues rock, treba. Sve do tog trenutka Winterova je gitara u punovrijednom suzvučju instrumenata bila odlučno premalo čujna, zato su oproštajne skladbe večeri – Dust My Broom s aktualnog albuma »Roots« (2001) i obrada Dylanove Highawy 61 – zazvučile još emotivnije.
Sat i 20 minuta dugo putovanje s jednom od rijetkih legendi bluesa koja još nije zaboravljena negdje na rubu glazbene povijesti (kao što se dogodilo mnogim Winterovim suvremenicima) zbog načete glazbenikove forme doduše nije ponudilo one euforične trenutke koje mogu izazvati samo koncertna iskustva, no susret s majstorom glazbene interpretacije zbog njegova renomea i karizme ipak je trenutak koji se još dugo neće zaboraviti.
Setlista
1. Intro
2. Hideaway
3. Boogie Real Low
4. School Girl
5. Got My Mojo Workin’
6. Johnny B. Good
7. Blackjack
8. Tore Down
9. Lone Wolf
10. Don’t Take Advantage
11. Boney Moroney
12. All Over Now
—————-
13. Dust My Broom
14. Highway 61
Galerija slika
