Mjesto: Boogaloo / Zagreb / Hrvatska
Datum koncerta: 19.11.2009
Broj posjetitelja: 900
Cijena karte: 200 kuna
Johnny Winter, svim ozbiljnijim glazbenim zaljubljenicima poznati teksaški albino pastuh, jedna je od rijetkih još aktivnih figura bluesa, odnosno, ako hoćete, blues rocka iz generacije glazbenika koji su svoje ime počeli stvarati u plodnim šezdesetima prošlog stoljeća. Unatoč tome Winter nikad nije spadao u kategoriju pristupačnijih izvođača blues glazbe, što se ponajprije može pripisati njegovu nerazumijevanju popularnih glazbenih običaja, a svoje su tijekom gitaristove karijere dodale i brojne stanke izneđene stalnim zdravstvenim problemima. Kako bilo, Winterovo ime ostaje zlatnim slovima upisano u enciklopediju baznog bluesa i njegova električnog derivata blues rocka. Winter je nakon prošlogodišnjeg posjeta Zagrebu ove godine ponovno stao na pozornicu kluba Boogaloo, ovaj put kao posebni gost predstavljanja pobjednika tradicionalnog natječaja hrvatskih blues glazbenika.
Za zagrijavanje pred nastup glavne atrakcije večeri organizatori su nam predstavili najbolje što trenutačno hrvatska glazbena scena ima na području blues rocka. Riječje o dvama pobjednicima spomenutog natječaja “blues challenge”, dobitnicima glavne nagrade natjecanja u obliku rezervacije karte za Memphis, gdje ih čeka nastup na uglednom festivalu bluesa! Prvi je na pozornicu Boogalooa istupio pobjednik u kategoriji solo izvođača Ivan Vragolovich, uglađeni mladić iz Slavonskog Broda, koji se kune u jednostavnu glazbenu kombinatoriku akustične gitare, vokala i usne harmonike. Zvuči dylanovski, i jest. S jednom rijetkom razlikom. Ivan gaji snažnu ljubav prema countryju, s kojom se tek teško izbjegava monotonija u scenskom pristupu, kojem malo više izražajne dubine zasigurno ne bi škodilo. Za mnogo ugodnije glazbeno iskustvo pobrinuli su se lokalni majstori Nebo & the Downstrokes, pobjednici “blues challengea” u kategoriji sastava, koji se najradije vrte oko osnovnih blues rockerskih struktura, uz snažan naglasak na gitari i klavijaturama. Sastav se uvodno šaljivo poigrao Kingovom obradom “Hide Away”, koju su gospoda odlično nadogradila uvjerljivom serijom autorskog materijala. Brzoprstim vragolijama oduševio je gitarist Neboljša Buhin, gospodina smo u punom naletu zatekli u instrumentalu “New Shues”, a Downstrokes su s “Water Down the Highway” dokazali da se dovoljno muševnosti i narcisoidnog karaktera krije i u glasu Mladena Rakasa.
JOHNNY WINTER:
Nastupi bluesovskih legendi danas su prava rijetkost, pa se posjeti velikana žanra smatraju pravim praznikom za sve kojima je blues pri srcu. Nije teško zamisliti cirkus osjećaja koji je prosječnog blues entuzijasta uporno mučio na predugom putu do Zagreba, gdje ga je Johnny napokon dočekao s neočekivano rokerski orijentiranom scenskom slikom. Sastav Johnnyja Wintera predstavio se u formaciji kvarteta koja nije skrivala sklonost tvrđim rokerskim glazbenim manevrima. Spomenuti su tijekom nastupa uporno vukli podalje od degustiranja arhivskih bluesovskih formi i oblika, a one su svoje mjesto pod krovom Boogalooa našle ponajprije upletene u odlučno isporučene blues rockerske kroje. Tim je manevrom Winterova družina uspješno nagovorila uši brojnih mladih posjetitelja, koji se s tradicijom bluesa ne susreću baš na svakom koraku. Vrijedi dodati i da većina okupljenih nije ostavljala dojam čopora zagrižnih bluesovskih fanatika, nego je prije podsjećala na zbor pristaša hard rocka. Ako se još malo vratimo glazbenim suborcima Johnnyja Wintera: od spomenutih je brojnim domišljato zaokruženim solo točkama, kojima smo se u širokim intervalima odmicali od jazza prema teškom rocku, najviše oduševio gitarski mag Paul Nelson. Paul je igrao dvostruku ulogu. Dalo se primijetiti da je Johnny Winter usluge odličnog gitarista rado “posuđivao” za orijentaciju i posljedično održavanje razine te određivanje raspoloženja vlastitog gitarskog sviranja. Narav njihova odnosa pažljivo je određena, zapravo je riječi o unaprijed režiranoj dvoigri koja s velikim uspjehom gradi na zadovoljavajućoj punoći zajedničke zvučne slike. Naravno, situacija bi bez Paulove prisutnosti svakako bila posve drukčija. Preostali dvojac, dakle ritmički kotač basista Scotta Spraya i bubnjara Vita Liuzzija, svoju je zadaću obavio uvjerljivo, uz primjetnu prisutnost rutine.
Johnny Winter je nastup odradio čvrsto prilijepljen za svoje pomalo improvizirano prijestolje, po turski podignuto za dobrih pola metra od visine pozornice. Do njega je popularni albino, nakon uvodnog, te večeri već drugi put odsviranog instrumentala Hide Away, neusiljeno dokoračio uz pomoć “roadieja”. O zdravstvenom stanju Johnnyja Wintera već je mnogo rečeno, čitav niz iznenadnih zdravstvenih kolapsa posljednjih godina primorao je gospodina da na koncertima nastupa isključivo u sjedećem položaju. I zato današnjem posjetu svakom koncertu Johnnyja Wintera oprez zasigurno nije suvišan. No, prvi pogled na legendu bluesa ipak je iznenadio. Winter je odmah privukao pažnju svojom neobičnom vanjštinom. Njegova štapićasta scenska figura ostaje isklesan model kandidata za perolaku kategoriju rekreativnog društva Treblinka, na gitaristovoj snježnobijeloj koži i dalje bodu u oči brojne tetovaže, koje na prvi pogled dojam poprilične fizičke iscrpljenosti samo još naglašavaju. Uz gospodinovo mekano ljuljuškanje prema unaprijed rezerviranoj scenskoj poziciji najprije se činilo i kao da Johnnyjeva osjetila s mukom registriraju zbivanja oko sebe, što smo, po istini, tek teško mogli shvatiti kao najavu ušima prijateljskog scenskog zbivanja.
Na sreću i veliko olakšanje, ipak nije bilo tako! Johnnyjev je glas usprkos svoj gore opisanoj fizičkoj deformiranosti još uvijek prilično vitalan, njegovo gitarsko sviranje doduše više ne nosi onu prepoznatljivu filigransko šaljivu kombinatoriku koja je nekoć davno u slobodnom padu poslala debelu stražnjicu samog Alberta Kinga, ali ga je svejedno rado slušati. Posebno je razveseljavao gospodinov intenzivno emotivni slide zaklizavanje kroz “Mojo Boogie”, a dovoljno emocionalnog iskrenja dočekali smo i u izvedbi Hendrixove “Red House”. Ostatak repertoara strumno i bez vrhunaca poslužio je prilično očekivan razvoj događaja. Pored “Sugar Coated Love” i “Tore Down” s Vitom u ulozi glavnog vokalista Johnnyjevi su trubaduri projurili u tren oka, sličan je tretman doživjela i “It’s All Over Now”, naravno nije smjela izostati ni “Highway 61”. Brzo i bezbolno! Uzimajući u obzir okolnosti nastupa, veći je minus striko Johnny zaslužio tek zbog kratkog repertoara, kojim, suprotno očekivanjima, iz već navedenih razloga očito nije htio ništa prepustiti slučaju. Utoliko je nerazumljivija Winterova odluka da u širokom luku zaobiđe materijal famoznog prvijenca, što je u očima pravovjernih štovatelja bluesa zasigurno predstavljalo veće razočaranje od tek dobrog sata pripremljenog materijala besmrtne legende “bijelog” bluesa.
Fotografije: Mojca Perdih
Setlista
1. Hide Away 2. Sugar Coated Love 3. Boogie Real Low 4. Miss Ann 5. Blackjack 6. Tore Down 7. Lone Wolf 8. Red House 9. Johnny Guitar 10. It’s All Over Now 11. Mojo Boogie 12. Highway 61
Galerija slika
