Izvođač: Clapton, Eric
Izdavač: Polydor Records
Izlazak: 1980
Just One Night donosi četrnaest Eric Clapton “poskočica”, snimljenih davnog prosinca 1979. u japanskom kazalištu Budokan. Iako sam album ne predstavlja neki osobito vrijedan stvaralački vrhunac Ericove karijere (što uz tako nemilosrdnu konkurenciju niti ne iznenađuje), ipak je riječ o povijesno važnom i povremeno oduševljavajućem glazbenom dokumentu koji, među ostalim, prvi put otkriva scensku sliku nekih od autorovih najvećih komercijalnih uspjeha. Eric u tom razdoblju, punom raznoraznih problema osobne naravi, postupno pojačava svoj glazbeni izraz, što se svakako može ocijeniti kao pothvat vrijedan zavisti. Njegov izraz, koji je tijekom sedamdesetih djelovao više-manje nestabilno, na prijelazu desetljeća ponovno se vraća u osobnije sfere, snažno nadahnute načinom izražavanja bluesovskih majstora koje je Clapton toliko cijenio i obožavao. Iako se čini da Eric u isticanju spomenutog elementa ponekad čak malo pretjeruje, ipak se ne može poreći privlačnost njegove glazbe, često izlivene u gotovo utješno intonirane bluesovske motive koji pozornijem uhu, pod krinkom urednog i dominantnog gospodina, otkrivaju slikovitu sliku nesigurnosti Claptonova unutarnjeg ja.
Za Erica Claptona teško bi se reklo da s Just One Night otkriva nova prostranstva u beskrajnom glazbenom svemiru, pogotovo uz nasljeđe mnogo moćnijih E. C. Was Here (RockLine recenzija ovdje) i Rainbow Concert (recenzija ovdje), što naposljetku vjerojatno nije ni bila njegova namjera. Zapravo, Just One Night prvi put prikazuje Claptona u nekakvom (pre)uređenom izdanju, posve pomirenog sa samim sobom, koje će se u idućem desetljeću u svojoj “gentlemanskosti” samo još pojačavati. Zajednički nazivnik svih njegovih koncertnih lutanja naravno ostaje blues, čija često nonšalantna isporuka dominira i u ostalim, više country inspiriranim skladbama poput Tulsa Time i Lay Down Sally. Obje skladbe ovaj put na Claptonovski način prekipijevaju od samosvojnog, nepogrešivo tvrdoglavog uvjeravanja samog sebe, na što smo kod Erica dosad bili navikli samo u osjećajnim interpretacijama Claptonove plavkaste strane, gdje u prvoj polovici albuma kraljuju Worried Life Blues i Early In The Morning. Spokoj i unutarnji mir krase jako razvučenu Wonderful Tonight, koja uz nemilosrdno lupanje Otis Rushove Double Trouble te naprosto nevjerojatnu izvedbu, profinjenim humorom obavijene Blues Power, cijelom nastupu daje poseban, ćudljiv karakter. Najviše simpatija svakako pobire spomenuta Double Trouble, osobna ispovjedna tužaljka bez patetike, kojom se Eric u svom iskrenom preispitivanju brižno dotiče duše svakog pojedinca.
Claptonova najveća ljubav (poslije Pattie Boyd to naprosto mora biti Robert Johnson), s još jednom fenomenalnom “plavkastom” epikom Rambling On My Mind, neprocjenjivim biserom bluesa s kojim se Eric od svih bluesera najviše poistovjetio, donosi ugodnu dozu svježine. To je Eric Clapton. Uvijek na tragu novih glazbenih smjerova, ponovno uvjerava svojim nevjerojatnim osjećajem za interpretaciju. Ovaj put odsvirana u uljudnijem, prijaznijem izdanju, Rambling On My Mind dobiva nove dimenzije, naravno bez bojazni da bi pritom izgubila na čaru svoje izvorne poruke. Točku na i ovog osobnog izlijevanja osjećaja donosi lukava, no na svoj način jednako bezdušna i izravna Cocaine, čiju okrutnu stvarnost, u tipično bluesovskom paradiranju ravnodušnosti, trenutačno gotovo i optimizma, u velikom stilu zaokružuje Further On Up The Road.
Postava
Eric Clapton: gitara, vokal
Henry Spinetti: bubnjevi
Chris Strainton: klavijature
Albert Lee: gitara, vokal
Dave Markee: bas
Produkcija
Jon Astley
Popis skladbi
Disk 1.
1.Tulsa Time
2.Early In The Morning
3.Lay Down Sally
4.Wonderful Tonight
5.If I Don’t Be There By Morning
6.Worried Life Blues
7.All Our Past Times
8.After Midnight
Disk 2.
1.Double Trouble
2.Setting Me Up
3.Blues Power
4.Rambling On My Mind
5.Cocaine
6.Further On Up The Road
Trajanje albuma: 83.57
