Kansas: Somewhere To Elswhere

0 112

Izdavač: Magna Carta
Datum izlaska: 11. 7. 2000
Produkcija: Kerry Livgren
Trajanje albuma: 68.09 min
Žanr: Progressive Rock
Ocjena: 8.5/10


San je brojnih rockerskih veterana da se prije kraja karijere barem još jednom okupe u originalnom, odnosno najpopularnijem sastavu, naravno pod uvjetom da su svi članovi prvotne, odnosno klasične postave još živi i zdravi. Američki progresivnorockerski prvaci Kansas doživjeli su 2000. godine ponovno okupljanje klasične postave, koja je između 1970. i 1980. (do albuma »Audio-Visions« (1980)) snimila najveće klasike u povijesti te legendarne grupe. Plod tog prilično neočekivanog okupljanja bio je njihov četrnaesti studijski album »Somewhere to Elsewhere«, koji, očekivano, nije bio na razini njihovih remek-djela iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ali je ipak pozitivno iznenadio mnoge koji su tada bili mišljenja da pjevač/povremeni klavijaturist Steve Walsh, gitarist/klavijaturist Kerry Livgren, jednooki gitarist Rich Williams, violinist Robby Steinhardt, bubnjar Phil Ehart te oba basista, Dave Hope i Billy Greer (potonji je dobio pravo da se u postavi pridruži originalnim članovima), neće uspjeti uhvatiti barem djelić magije svojih zlatnih godina.

Ti ‘privrženici’ vjerojatno su do tada već zaboravili na Livgrenove skladateljske vrline. Kerry je naime vlastoručno napisao i producirao sav materijal za »Somewhere to Elsewhere«, odsvirao sve klavijature te se čak okušao i u glavnoj pjevačkoj ulozi na skrivenoj satiričnoj skladbi »Geodesic Dome«, kraćoj od dvije minute, koja se nalazi na samom kraju albuma. To je Walshu omogućilo da se koncentrira samo na vokalne zadatke, u čemu su mu pomagali i Steinhardt, koji je otpjevao glavni vokal na tri skladbe, dok je Greer preuzeo glavni mikrofon na jednoj kompoziciji. Naslovnica albuma nije bila na razini visokih standarda iz sedamdesetih, ali je, ako ništa drugo, barem budila određenu dozu nostalgije.

Najveća vrlina albuma »Somewhere to Elsewhere« je to što se skladbe izvanredno dobro usidre u uho, a album kao cjelina prođe kao da si ‘puhnuo’. Na njemu nema nikakvih dosadnih trenutaka, iako nijedna skladba osim »Myriad« i uvodnog »Icarus II«, koji je nastavak klasika »Icarus – Borne on Wings of Steel«, posebno ne odskače od ‘zlatne sredine’. »Icarus II« sadrži takoreći identičan središnji motiv kao njegov prethodnik s albuma »Masque« (1975). Već tijekom te skladbe jasno je da su se sve ključne Kansasove odlike vratile punom snagom: fantastični simfonijski aranžmani s naglaskom na sofisticirane gudačke pasaže, izvanredne vokalne harmonije, kakve je znala dočarati samo klasična inkarnacija grupe, te udarne gitarske pasaže na razini najboljeg hard rocka. »When the World Was Young« je nostalgična stvar s budničarskim refrenom, koja je kao cjelina ovaj put bliža hard rocku nego progu, što je inače karakteristično i za još nekoliko djela na ovom albumu.

Na »Grand Fun Alley« glavnu vokalnu štafetu preuzima Steinhardt, dok na simfonijskoj poslastici »The Coming Dawn (Thanatopsis)«, koja na trenutke snažno podsjeća na neka postignuća iz zlatnih godina, ponovno blista Walsh, koji je u toj fazi karijere već imao blago načet glas, ali je i dalje pjevao s izvanrednim žarom i nevjerojatnom energijom. Već spomenuti »Myriad«, koji na trenutke, sa svojim pompoznim refrenom, moćnim simfonijskim aranžmanima i kompleksnim gitarskim pasažama, zvuči kao da je nastao sredinom sedamdesetih, predstavlja jedan od vrhunaca albuma, kad klasična Kansas magija zasja najvećim intenzitetom. Kratak  i netipičan, ‘Yes-ovski’ uložak s nabrijanim vokalnim harmonijama doduše ispadne pomalo smiješno,  ali se ipak lijepo uklopi u pomalo jazzovski začinjenu strukturu tog izvrsnog postignuća. Na »Look at the Time« u glavnoj pjevačkoj ulozi nalazi se Greer, koji je jedan od najzaslužnijih ljudi što su Kansas danas još uvijek aktivni.

Slijede dvije skladbe u kojima Steinhardt ponovno preuzima glavnu vokalnu inicijativu – »Disappearing Skin Tight Blues« i »Distant Vision«. Prva od spomenutih kompozicija sadrži zanimljiv, ‘Beatlesovski’ refren koji se iznenađujuće dobro smjesti preko bluesy riffa, dok »Distant Vision« sadrži sjajne instrumentalne dionice i na trenutke se jako približi nezaboravnoj »Cheyenne Anthem«, zimzelenoj skladbi s albuma »Leftoverture« (1976). »Byzantium« u uvodnom i završnom dijelu zvuči kao crkvena arija, no većinu vremena vlada pompozni simfonijski prog rock s hard rockerskim elementima. »Not Man Big« je prilično preslabo ambiciozan završetak za legendarnu prog grupu poput Kansasa, jer je riječ o prosječnom hard rockeru s funk elementima, koji bi više pristajao nekim Deep Purple i kao takav je najmanje zanimljivo djelo na albumu.

»Somewhere to Elsewhere«, koji je kao cjelina bio vrlo pristojno postignuće i blizu standarda iz sedamdesetih, dugo se smatrao posljednjim studijskim albumom Kansasa, dok se nije saznalo da najnovija verzija Kansasa, u kojoj su od originalnih članova ostali samo još Wiiliams i Ehart, snima album naslovljen »The Prelude Implicit«, koji će izaći u rujnu 2016. Privrženici u međuvremenu pobožno nadaju da će taj uradak biti bolji od sporednog Kansas projekta Native Window i istoimenog albuma iz 2009. te barem približno na razini albuma »Somewhere to Elsewhere«. Gorljivi kršćani Livgren i Hope ostale su supatnike (ponovno) napustili ubrzo nakon izlaska albuma »Somewhere to Elsewhere«, iako je Kerry još neko vrijeme surađivao s Kansasom kao koncertni gost. Zatim se posvetio svojoj Kansas ‘proto-grupi’ Proto-Kaw, dok ga nije svladala podmukla bolest zbog koje više ne može svirati gitaru i klavijature, pa se njegovo glazbeno djelovanje znatno smanjilo. Steinhardt je kod Kansasa izdržao do 2006., kad ga je ponovno zamijenio David Ragsdale.

Autor: Peter Podbrežnik

Popis skladbi:
1. Icarus II (7:17)
2. When the World Was Young (5:50)
3. Grand Fun Alley (4:38)
4. The Coming Dawn (Thanatopsis) (5:44)
5. Myriad (8:55)
6. Look at the Time (5:37)
7. Disappearing Skin Tight Blues” – 7:02
8. Distant Vision” – 8:48
9. Byzantium (4:15)
10. Not Man Big (8:49)
11. Geodesic Dome” (Hidden track) (1:24)

Postava:
Steve Walsh – glavni vokal, prateći vokal
Kerry Livgren – gitara, klavijature, glavni vokal (11)
Robby Steinhardt – violina, viola, prateći vokal, glavni vokal (3, 7 i 8)
Rich Williams – gitara
Dave Hope – bas gitara (2, 6)
Billy Greer – bas gitara, prateći vokal, glavni vokal (6)
Phil Ehart – bubnjevi 


Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići