Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Kansas
Izdavač: Epic Records
Izdanje: 1974
Ocjena: 4/5
Dok je u Velikoj Britaniji progresivni rock početkom 70-ih proživljavao razdoblje najvećeg procvata i komercijalnog uspjeha, a naši zapadni susjedi iznjedrili poveći broj kultnih prog sastava, nešto slično se nije moglo reći za tradicionalnu kolijevku rock glazbe, SAD, gdje su se njihovi, gotovo bez iznimke vrlo opskurni prog sastavi, u to vrijeme uzalud mučili za komercijalni proboj. Američka publika je, osim poštovanja prema većini britanskih prog titana, tada bila prilično gluha za domaće progresivce, koji su cijelo to vrijeme morali žvakati ustajalu kašu i svirati po raznim rupama. Takav maćehinski odnos trajao je unatoč tome što je Amerika u 60-ima dala nekoliko važnih prog pionira, predvođenih Hendrixom, Vanilla Fudge i Iron Butterfly, s vremenom zahvaljujući Milesu Davisu postala glavna valionica inovativnih jazz rock fusion sastava, a da ne govorim o besmrtnim pothvatima velikog Franka Zappe, za neke čak praoca progresivnog rocka. Prog je tako sve do sredine 70-ih ostajao tradicionalna britanska glazbena vrsta i ništa nije upućivalo na to da će najveće glazbeno tržište uspjeti predstaviti sastav koji bi se po inovativnosti, virtuoznosti i osebujnosti mogao ravnopravno nositi s britanskim vršnjacima.
U to prema domaćim inovatorima razmjerno neprijateljsko okruženje posve neočekivano je upao sekstet iz pustinjskom prašinom zaprašene Topeke, koji si je nadjenuo ime po domaćoj, srednjezapadnoj saveznoj državi. Ona je do tada bila najpoznatija po raznim vesternima i filmu Čarobnjak iz Oza (ime Kansas inače potječe od indijanskog plemena Kansa, uz koje se vezao i nadimak “ljudi južnog vjetra”; kasnije je to postao naslov jedne od klasika Kansasa, “People Of The South Wind”).
Postava koja je snimila istoimeni prvijenac zapravo je već bila njihova treća i s godinama se pokazala kao najomiljenija među njihovim sljedbenicima. Bila je to svojevrsna mješavina prethodne verzije Kansasa pod vodstvom gitarskog virtuoza Kerrya Livgrena (nakon mnogo godina iz te druge verzije Kansasa nastao je sadašnji Livgrenov sastav Proto-Kaw) i benda White Clover pod vodstvom klavijaturista i pjevača Stevea Walsha. White Clover bili su bliži tradicionalnom južnjačkom rocku u stilu Lynyrd Skynyrd nego progresivnom rocku, no Walshovo naslijeđe se ipak pokazalo kao bonus. Pri pisanju i stvaranju simfonijskih aranžmana Livgren i Walsh su se od početka često izmjenjivali jer su obojica bili vrlo dobri klavijaturisti. Dok je Walsh s vremenom preuzimao uzde glavnog klavijaturista, Livgren je dobio snažnu potporu i u ritam gitaristu Richu Williamsu. Dosadašnjim Livgrenovim kamerama, bubnjaru Philu Ehartu i basistu Daveu Hopeu, koji su činili jednu od najraznovrsnijih ritam sekcija u tadašnjem američkom rocku, pridružio se i Robbie Steinhardt, majstor električne violine, koji je unio onaj ključni element koji je Kansas učinio prepoznatljivima već iz daleka, ali i nevjerojatno britanski zvučećima.
Kansas su u svojoj glazbi miješali različite utjecaje klasičnih britanskih simfo progresivaca s početka 70-ih, predvođenih Genesis i Emerson, Lake & Palmer, neke finese blues rocka i hard rocka (što se tiče ključnog utjecaja tu sigurno prednjače Deep Purple) te u manjoj mjeri i domaće utjecaje boogieja. Od britanskih velikana naučili su stvarati veličanstvene simfonijske aranžmane, kompleksnost i neobične vremenske prijelaze, pa su ih pomiješali s nekim utjecajima rock glazbe iz domaćih krajeva. Zvuk Kansasa isticao se i time što su znali upotrijebiti violinu na način koji je uspio samo rijetkim prog suvremenicima, pa je ona postala posve ravnopravan, ako već ne ključan instrument njihove zvučne palete (tu su dosta toga naučili i od King Crimson te Mahavishnu Orchestra). Livgren i Walsh su se pak odmah nametnuli kao ključni pisci glazbe i tekstova. Razlika između njihovih stilova shvaćanja glazbe na “Kansasu” je cijelo vrijeme bila razaznatljiva, a kasnije se granica sve više brisala. Dok je Walsh tu još bio primjetno pod “kaubojskim” utjecajem svoje prethodne postave i težio kraćim skladbama, Livgrenovi uradci bili su primjetno više “britanski”, dakle kompleksniji i dulji, a i u tekstovima je prevladavala primjetna doza za američku mentalnost prilično neuobičajene mistike i utjecaja istočnjačkih religija. Njihova svojstva Livgren je prije svog obraćenja u “ponovno rođenog kršćanina” još oduševljeno proučavao.
Već je istoimeni prvijenac zacrtao njihov posve prepoznatljiv stil, koji se temeljio na drskoj i živopisnoj kombinatorici nabrušene Livgrenove gitare, klasicističkih zvukova Steinhardtove violine te veličanstvenih Walshovih simfonijskih aranžmana na klavijaturama, a da ne spominjem njegov moćni i ekspresivni vokal, koji je po širini raspona sigurno spadao među najveće vokale prog rocka svih vremena. Sastav koji je počeo kao ambiciozan boogie/hard rock bend i koji je godinama morao svirati po zabačenim kaubojskim beznađima bio je spreman osvojiti domaće tlo, a kasnije i Europu. Rani utjecaji boogieja tu se mjestimice još čuju, iako su cijelo vrijeme u pozadini sočnih simfonijskih aranžmana, energičnih gitarskih rezova i veličanstvenih vokalnih harmonija.
Već uvodni “Can I Tell You”, koji je skupna kompozicija, lijepo predstavlja njihovu unikatnu mješavinu simfo proga, koji isijava ponajprije iz Steinhardtovih dionica na violini i zvuka hammondica, te hard rock-bluesa s izazovnim vokalnim harmonijama i udarnim gitarskim rifovima. Članovi sastava odmah su se predstavili kao izuzetni virtuozi s brojnim duhovitim solažama na pojedinim instrumentima. Solidan uvod koji, međutim, služi tek kao zagrijavanje za najbolje, koje se nalazi u drugom dijelu. “Bringing It Back” posrećena je obrada poznatog blues glazbenika J.J. Calea, kojoj su Kansas temeljito prozračili strukturu vatrenim solažama na violini i klavijaturama. Walsh, koji se tu našao u za njega netipičnoj ulozi blues pjevača, to je odradio vrlo dobro. Takvih hard rock/blues eksperimenata nisu se odrekli ni kasnije, a oni lijepo svjedoče o njihovoj stilskoj raznolikosti. “Lonely Wild” bila je prva od onih srcedrapateljnih Walshovih prog balada koje su s vremenom postale jedan od zaštitnih znakova sastava i dosegle vrhunac s besmrtnom “Dust In The Wind”. Njegov moćni, emocijama nabijen vokal dodatno obogaćuju ukusni simfonijski aranžmani i vokalne harmonije. Skladba tijekom svog tijeka doživi poprilično ambijentalnih preokreta.
Slijedi Livgrenova simfonijsko-pompozna poslastica “Belexes”, koja se s vremenom, posve zasluženo, nametnula kao jedna od onih klasika Kansasa koje ne smiju izostati ni s jednog njihovog nastupa. Tu kompoziciju rese vatrene instrumentalne dionice te izuzetne vokalne harmonije (potonje su u Steinhardtovoj domeni), kakve su obično bile karakteristične za Uriah Heep. Teško je izdvojiti pojedinačne virtuozne doprinose, jer si oni dopuštaju nekoliko nevjerojatnih solaža, ponajviše na gitari i violini. Slijede tri skladbe na kojima su Livgren i Walsh na najbolji način spojili svoje stvaralačke snage i stvorili neke od prog vrhunaca njihove karijere. Dramatični “Journey From Mariabronn” jedan je od onih veličanstvenih simfo prog epova za koje već pri prvom slušanju znaš da spadaju među ključne prekretnice u povijesti sastava. Tu se na najljepši način predstavljaju svi utjecaji britanskih progresivaca, a Kansas se pokazuju kao nevjerojatno dobri učenici. Dramatičnost i epičnost Genesis uspjeli su spojiti s energičnim gitarskim rezovima, koji su kasnije značajno utjecali i na razvoj prog metala. Brojnih baroknih aranžmana na klavijaturama i violini ni ovaj put ne manjka. Walshov vokalni nastup pak ne bi mogao bolje dočarati dojmove s dramatičnog putovanja. To je po mom mišljenju bilo ono prvo službeno objavljeno djelo na kojem su Kansas zaista zasjali kao ozbiljni izazivači svojih europskih učitelja i kao majstori inovativnosti i posebnog prog smjera koji je s vremenom doveo do rođenja arena rocka.
U uvodu odlične i prilično veseljačke “The Pilgrimage” može se uživati i u nekoliko jazz rock fusion improvizacija, koje kasnije prepuštaju prostor jahaćem ritmu, zvuku klavira i, kao i obično, do kraja uživljenom vokalnom nastupu. Steinhardt i Livgren doslovno si dodaju solaže, dok ih u pozadini prati dinamičan ritam koji katkad zađe i u više boogie oblike. Kad bih tu morao tražiti neki europski utjecaj, to bi nedvojbeno bili Wishbone Ash. S “Apercu”, najduljim simfo epom na albumu, koji je prvi dio dvodijelne završne suite, Kansas izazivaju ELP za naslov najpompoznijeg prog sastava one godine. Tu se Walsh ponovno predstavlja kao pjevač koji nevjerojatno brzo mijenja raspon i boju glasa, a svoje dodaje i odlična Steinhardtova harmonizacija (povremeno se izmjenjuje i na glavnom vokalu). Potonji slušatelja ponovno razmazuje svojim vatrenim dionicama na violini, koje bi se sigurno svidjele i meni najvećem majstoru tog instrumenta, Jean-Luc Pontyju. Vremenski prijelazi često se mijenjaju brzinom svjetlosti i odjednom se kompozicija prelije u sljedeći ep. Na završnom remek-djelu, ekološki osviještenom epu “Death Of Mother Nature Suite”, koji se nastavlja neposredno iz prethodne kompozicije, Kansas definitivno potvrđuju da su bili najbolje što je u svijet proga ikad došlo iz Amerike i da su više nego zaslužili svoje mjesto na prog rockerskom Olimpu. Tu Kansas još jednom na čudesan način spajaju neke od najboljih elemenata prog rocka u nevjerojatno učinkovitu kombinaciju i dočaravaju neko posebno mistično ozračje. Elementi klasične glazbe te brojne energične instrumentalne dionice, koje su kasnije utjecale na progresivni metal, ponajprije agresivno Livgrenovo rezanje, tu se međusobno pretapaju u čudesnu harmoniju. Čista desetka i jedan od prog rock vrhunaca njihove karijere, koji se može gotovo ravnopravno usporediti i s neprikosnovenim “Magnum Opusom” (Leftoverture, 1976).
“Kansas” je bio odličan prvijenac koji je svim nevjernicima dokazao da su i jenkiji sposobni stvarati vrhunski progresivni rock ako se skupe prave osobe s pravim vizijama, kakve su u ovom slučaju imali gospoda Livgren i Walsh. Uz klasike “Song For America” (1975), “Leftoverture” i “Point Of Know Return” (1977), “Kansas” se sigurno ubraja među četiri najbolja albuma njihove karijere. Nažalost, često ga se zaboravi kad se nabrajaju njihovi najbolji uradci, donekle sigurno zato što nije bio komercijalno uspješan kao njegovi nasljednici. “Kansas”, bez obzira na to što je sastav svoj prog vrhunac doživio na prijelazu 70-ih izdavanjem “Leftoverture”, ostaje previđeno remek-djelo i jedan od najboljih prog prvijenaca, kojem je uspjelo glazbenoj javnosti odmah predstaviti ambicioznu i inovativnu grupu, kakvu Amerika tada još nije uspjela proizvesti, a kamoli na dulji rok. Barem toliko kultna koliko i sadržaj bila je i naslovnica albuma, koja prikazuje lik legendarnog američkog abolicionista Johna Browna, prikazanog kako poziva robove na ustanak protiv tlačitelja (on se kasnije još nekoliko puta pojavio na naslovnicama raznih kompilacija Kansasa). Ovu nadahnjujuću povijesnu osobu, koja je nekoć podigla robove na noge i postala jedan od zaštitnih znakova sastava, mogao bi se iskoristiti i kao izvrsnu usporedbu s tadašnjom američkom prog rock scenom, koju su Kansas kao najuspješniji američki prog bend postupno izvukli iz potpune opskurnosti. Američku scenu su inače Europi približili i uz pomoć više ili manje kultnih sastava kao što su Dixie Dregs, Starcastle, Happy The Man i naposljetku (rani) Styx (iako se o prog faktoru potonjih već cijelu vječnost vode žestoke rasprave). Ipak, morale su proći godine dok neki američki sastav nije zvučao tako britanski i tako dotjerano kao što su Kansas zvučali od samih početaka. Samo pitajte njihove marljive učenike, među kojima se ističu Dream Theater i Spock’s Beard.
Postava
Steve Walsh – vokal, klavijature
Kerry Livgren – gitara, akustična gitara, sintesajzer
Robbie Steinhardt – violina, vokal
Rich Williams – ritam gitara
Dave Hope – bas gitara
Phil Ehart – bubnjevi
Produkcija
Wally Gold
Popis skladbi
1. Can I tell you (3:31)
2. Bringing it back (3:33)
3. Lonely wind (4:15)
4. Belexes (4:22)
5. Journey from Mariabronn (7:55)
6. The Pilgrimage (3:42)
7. Apercu (9:43)
8. Death of Mother Nature suite (7:43)
Trajanje albuma: 44:44
