Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Steely Dan
Izdavač: Island Records
Izlazak: 1975
Trajanje: 35:25
Ocjena: 5/5
“Katy Lied” je bio četvrti album legendarnog jazz rock projekta Steely Dan, koji su skuhali nerazdvojni drugari Donald Fagen i Walter Becker. Njih dvojica su već od samih početaka svoje profesionalne karijere spadali među najtalentiranije, najenigmatičnije i najkarizmatičnije glazbenike i skladatelje u povijesti popularne glazbe. Proslavili su se i kao iznimni produkcijski perfekcionisti koji su dostupnu studijsku tehnologiju uvijek iskoristili do maksimuma. Treba reći da im je u tome bio velika podrška genijalni producent Gary Katz, koji u dugogodišnjoj suradnji sa zvučno visokozahtjevnim dvojcem nije napravio praktički nijednu pogrešku.
S obzirom na sve navedeno, možeš zamisliti šok ovih dvaju produkcijskih čistunaca kad su tijekom snimanja “Katy Lied” doživjeli iznenadni kolaps DBX sustava za redukciju šuma. Zbog tog neugodnog incidenta otišli su toliko daleko da su, nakon što je album konačno snimljen, odbili slušati ga. Štoviše; albuma nisu htjeli slušati još cijeli niz godina, a na njegovoj stražnjoj naslovnici ispričali su se zbog “slabije zvučne kvalitete”. Sve to vrlo zorno govori o njihovoj bolesnoj opsjednutosti zvučnom perfekcijom, no kad se udubim u zvučnu kvalitetu “Katy Lied”, nikako ne primjećujem nikakve nesavršenosti. Zvuk mi djeluje na istoj, zavidno visokoj razini kao i na ostalim albumima Steely Dan, pa bih njihovo čistunstvo mogao posve opravdano nazvati već gotovo grotesknim.
“Katy Lied” predstavlja važnu prekretnicu u karijeri Steely Dan. Na njemu su Fagen i Becker to legendarno ime, nakon brojnih koncertnih razočaranja, pretvorili u isključivo studijski projekt s legijama sjajnih povremenih glazbenika. Besmisleno bi bilo nabrajati sva ta visokoprofilirana imena, jer je popis jednostavno predug. Neka od njih navedem samo one koji su si tijekom godina, osobito u rock glazbi, izgradili zavidno poštovanje, poput tada tek 20-godišnjih Davida Paicha i Jeffa Porcara (kasnije će steći svjetsku slavu kao članovi melodičnorockerske/pop atrakcije Toto), povratnika Elliotta Randalla, kojeg visoko cijene prije svega svi ljubitelji grupe Asia, te poznatog gitarista/pjevača Ricka Derringera. “Katy Lied” je ujedno prvi album Steely Dan na kojem je sudjelovao poznati r’n’b pjevač Michael McDonald (kasnije The Doobie Brothers). Naslov albuma se, usprkos prilično očitoj sarkastičnoj metafori, barem u izvorištu ne odnosi na dvolično djevojče po imenu Katy, nego na livadnog kukca koji se smatra bliskim srodnikom cvrčka (ljubimački naziv izveden je iz engl. riječi katydid, koja označava tu životinju).
“Katy Lied” stilski ne predstavlja neki primjetan odmak od njihove prepoznatljive, visoko profinjene i energične mješavine jazza, rocka, r’n’b-ja, soula i funka. Jedina primjetna razlika je ta da su jazzistički aranžmani na puhačima i klavijaturama dobili još nešto veći naglasak, no to nipošto ne znači da su gitare u produkciji na bilo koji način gurnute u pozadinu. Uz tako šarolik izbor, čak sedam (!) različitih gitarista (uključujući Beckera), bilo je posve prirodno da je na albumu u izobilju osebujnih, raznolikih solaža, duhovitih rifova i višedijelnih harmonija. Uz njih će se oblizivati i najzahtjevniji gitaristički zanesenjaci. Neće se žaliti ni ljubitelji jazz fusiona, jer su puhački i klavijaturistički aranžmani na izuzetno profinjen način položeni kroz rockerske i r’n’b strukture pojedinih skladbi. Fagenov zaštitni, često sarkastični, ali visoko hipnotičan vokal, s posebnim šarmom donosi tekstove koji se i ovaj put šibaju crnim humorom i satirom na račun mračnih mrlja američkog društva.
Album je kao cjelina iznimno konzistentan i na taj način slijedi nasljeđe njihovih dotadašnjih izdanja. Ni ovaj put na njemu nema nikakvog lošeg ili dosadnog trenutka, iako, za razliku od većine albuma Steely Dan, na njemu nema nijednog vječnozelenog pop rock hita koji bi slušatelja odmah hipnotizirao i refrenom se istog trena ukorijenio u ušne školjke. Tome su najbliže uvodni “Black Friday”, pošalični jazz rocker s poskočnim, gotovo boogie ritmom, višeglasnim refrenom i otrovno sarkastičnom predapokaliptičnom lirskom satirom, te šarmantni “Bad Sneakers”. Potonji se ponosi nekim izvrsnim gitarskim solažama te prije svega fenomenalnim Fagenovim pjevanjem, koje zvjezdani trenutak doživljava u antemičnom refrenu. U ovom trenutku ne pada mi na pamet nijedna druga glazbena formacija koja bi bila sposobna na tako očaravajuće hipnotičan i doživljen način u glavni refren uklopiti riječi poderane tenisice i pina colada. “Rose Darling”, Fagenova seksualna fantazija podložena r’n’b uzorcima, ponosi se odličnom gitarskom frazom i sjajnim višeglasjima.
Na solidnoj “Daddy Don’t Live in That New York City Anymore”, koja sadrži sarkastičan tekst o manje privlačnim njujorškim društvenim slikama, do izražaja dolazi njihovo kontrastno spajanje ritmičke jednostavnosti i kompleksnosti. U pozadini se ponavljaju ritmički obrasci uz pljeskanje rukama, koje sijeku dinamični bubnjarski prijelazi te odlična završna gitarska solaža. Enigmatični “Doctor Wu” predstavlja jedan od najboljih trenutaka na albumu. U tekstu imamo posla s tajanstvenim, pomalo frustriranim doktorom Wuom i njegovom neobičnom opsjednutošću (vjerojatno imaginarnom) djevojkom Katy (koja se pojavljuje u naslovu albuma). Fagen sve to “pripovijeda” na svoj tipičan, teatralan način. Pritom u njegovu glasu ne manjka začuđenosti i prstohvata sarkazma. Ova odlična tvorevina već nagovješćuje njihovu kasniju, jazzističkiju usmjerenost, jer su ovdje u produkciji istaknuti profinjeni jazzistički aranžmani. Pritom mislim prije svega na duhovite solaže na puhačima i klaviru.
“Everyone’s Gone to the Movies” je romantično začinjen jazz latino pop rocker koji se odlikuje izvrsnim višeglasnim refrenom, razigranim pasažama na saksofonu i karipskim ritmovima. Na njemu legendarni dvojac i njihovi studijski suradnici demonstriraju svoj izvrstan osjećaj za spajanje ritmičkih elemenata jazza i world glazbe. Tekst, koji dotiče pedofiliju, pun je crnog humora. “Your Gold Teeth, Pt. 2” izvrstan je primjerak jazz fusiona. Iako je riječ o konceptualnom nastavku skladbe “Your Gold Teeth” s albuma “Countdown to Ecstasy” (1973), glazbeno se radi o posve drugačijoj skladbi. Duhoviti jazzistički aranžmani na klaviru i puhačima poduprti su upečatljivim višeglasjima i eklektičnim ritmičkim obrascima. Fagen se ponovno pokazuje kao pravi vokalni kameleon koji u šali prelazi od oštrog sarkazma do iznimno osjetne melankolije.
Razmjerno netipičan “Chain Lightning” izgrađen je na dramatičnim r’n’b, blues i soul notama, a ne manjka ni gitarističkih solističkih podviga vrijednih divljenja. Izvrstan jazz pop rocker “Any World That I’m Welcomed To” još je jedan od najboljih trenutaka albuma. Hipnotička višeglasja u refrenu poduprta su sočnim pasažama na klavijaturama. Tekst je netipično sanjalački-idealistički, jer govori o tome kako netko tko je pošteno zabrljao u životu iznova otkriva dijete u sebi. Vjerojatno je to razlog zbog kojeg izvrsna završna jazz rock fusion burleska “Throw Back the Little Ones”, u kojoj Fagen svojim otrovnim vokalnim sarkazmom povremeno čak podsjeti na Rogera Watersa, ispada još nihilističkija. Nadrealistički tekst, neki ritmički eksperimenti te puhački aranžmani vrijedni su čak i samog Franka Zappe, što je zacijelo najbolji kompliment koji mogu dati ovoj kompoziciji.
“Katy Lied” je, bez obzira na neugodan studijski incident koji je pošteno uzdrmao dobro raspoloženje čeličnog dvojca, izvrstan tranzicijski album kojim je legendarni studijski projekt otvorio novo poglavlje u svojoj povijesti. Koliko god se Fagen i Becker ždrali zbog “zvučne neperfekcije”, ne mogu poreći mišljenje većine sljedbenika da je riječ o jednom od njihovih najvažnijih albuma, koji se ponosi besprijekornim glazbenim sadržajem i naprednom uporabom tadašnje studijske tehnologije. Razlog zbog kojeg “Katy Lied” obično nije tako visoko cijenjen kao većina albuma Steely Dan iz 70-ih vjerojatno se krije u tome što na njemu nema nikakvih, u trenutku hipnotičnih, pop rock antema u stilu “Reelin’ in the Years”, “Dirty Work” ili “Rikki Don’t Lose That Number”, što je posredno dovelo do nešto slabijeg radijskog emitiranja ovog albuma. Svi oni koji u njihovoj glazbi ne traže samo pop hitove, nego prije svega cijene visoko eklektične aranžmane i instrumentalnu širinu, bit će više nego zadovoljni još jednom inkarnacijom glazbeno-produkcijske perfekcije po zaštitnom receptu Steely Dan.
Postava
Donald Fagen – klavir, klavijature, vokal
Walter Becker – bas gitara, gitara, vokal
Michael Omartian – klavir, klavijature
David Paich – klavir, klavijature
Wilton Felder – bas gitara
Chuck Rainey – bas gitara
Denny Dias – gitara
Larry Carlton – gitara
Rick Derringer – gitara
Hugh McCracken – gitara
Dean Parks – gitara
Elliott Randall – gitara
Jimmie Haskell – rog
Bill Perkins – rog
Phil Woods – saksofon, vokal
Hal Blaine – bubnjevi
Jeff Porcaro – bubnjevi, dorofon
Myrna Matthews – vokal, prateći vokal
Sherlie Matthews – vokal, prateći vokal
Michael McDonald – vokal, prateći vokal
Carolyn Willis – vokal, prateći vokal
Produkcija
Gary Katz
Popis skladbi
1. Black Friday
2. Bad Sneakers
3. Rose Darling
4. Daddy Don’t Live In That New York City No More
5. Doctor Wu
6. Everyone’s Gone To The Movies
7. Your Gold Teeth II
8. Chain Lightning
9. Any World (That I’m Welcome To)
10. Throw Back The Little Ones
