Izvođač: Nick Cave
Izdavač: Mute Records
Izdanje: 1986
Trajanje: 45:33
Ocjena: 4.5/5
“Kicking Against the Pricks”, treći album Nicka Cavea i njegovih Bad Seeds, zbirka je obrada vokalnih interpretacija originalnih pjesama glazbenika koji su na ovaj ili onaj način utjecali na Nicka Cavea odnosno ostavili pečat na njemu te tako bitno utjecali na njegovo poimanje glazbene umjetnosti, kao i na budući rast i razvoj vlastitog umjetničkog bića. U postavi The Bad Seeds dogodila se promjena na mjestu bubnjeva. Postavi se tijekom turneje “The Firstborn is Dead” pridružio Thomas Wydler.
Grupa koja je s dva albuma u džepu razotkrila svoj izražajni pečat, navela je mase na to da otprilike već znaju što očekivati od trećeg albuma grupe. Tada su se odlučili za odličan potez iznenađenja. Prihvatili su se obrada skladbi koje su sami slušali u godinama “tinejdžerstva”. U slučaju Nicka Cavea i njegovih The Bad Seeds s te je strane pobjeda unaprijed bila zajamčena. Lik samog Cavea kao glazbenog interpreta u miljeu je unikatan i jedinstven, zapravo neponovljiv. Ako tome dodamo potpunu prilagođenost Caveovu glazbenom izričaju od strane pratećeg dijela ekipe The Bad Seeds i sve skupa ubacimo u formulu, dobijemo album koji već na prvo uho djeluje autorski, vlastito. Dakle, originale su posve “razodjenuli” i navukli im preobrazbu vlastite glazbene percepcije i autorskog karizma. Samo s te strane, čini se, izdavanje takvog albuma uopće ima smisla. Pritom se rado prisjetim i sličnog trika Davida Bowieja iz 1973., s njegovim albumom “Pin Ups”.
Da se Nick Cave And The Bad Seeds nimalo ne boje niti srame takvih izazova, dokazuje već sličan izlet prije dvije godine na prvijencu “From Her To Eternity” (1984), kad su dečki vrlo uvjerljivo prestrukturirali original L. Cohenove Avalanche.
Budući da je Cave bio svjestan nove konfekcije koju noseće prerađene pjesme u njegovim rukama, uzeo si je još malo umjetničke slobode i poigrao se s originalima naslova samih skladbi, malo ih promijenio i na taj način dodatno istaknuo razmak između originala i obrade ili drugačije rečeno, dodatno zamutio trag između toga što je original, a što obrada. Katkad se njegova interpretacija snažno udaljava od originala (npr. The Hammer Song, obrada originala grupe The Sensational Alex Harvey Band, ili Hey Joe, obrada originala Williama Robertsa, ili Sleeping Annaleah, obrada originala Toma Jonesa).
Album ostavlja dojam da su dečki u to vrijeme jedva čekali zakopati se u posao. Energijom i idejama nikako nisu štedjeli. Isprobavali su baš sve što im je nalagala stvaralačka mašta. Zvuk skladbi je zgusnut, izraz skladbi na trenutke djeluje čak demonski vražje (I’m Gonna Kill That Woman, obrada originala Johna Lee Hookera), a već u idućem trenutku hladno, udaljeno i posebno mračno nad svime (The Singer, obrada originala The Folk Singer Johnnyja Casha, već spomenuta Hey Joe, Muddy Water Phila Rosenthala). Time što su se još povrh svega prihvatili All Tomorrow’s Parties od Velvet Underground, sve skupa već graniči s pravim izazivanjem. Original spomenute grupe toliko je poseban, a to proizlazi iz karakternih osobina samih Velvet Underground i uhvaćene kemije grupe u studiju, da je teško zamisliti drukčiju verziju od originala. Za usporedbu kažem ovo. U životu još nisam čuo obradu Pink Floyd originala koja bi uopće bila dostojna originala. No Nick Cave i The Bad Seeds ipak su iz drugog tijesta. Isprva ih je doista bilo malo strah. Poštovno i oprezno postavili su tu skladbu posve u baladnu pozu, no kad su je htjeli dovesti u stvarnost, ispala je iznimno bučna, s izrazitim kontrastom između zbora moćnih muževnih vokala i disonantno disperznog zida koji stvara gitara. Jeziv osjećaj posljednje molitve.
S druge je strane potrebno istaknuti još jednu veliku novost. Kad se Nick Cave prihvaćao obrada kao što su primjerice Something’s Gotten Hold Of My Heart ili By The Time I Get To Phoenix, morao se suočiti s malo izmijenjenim načinom pjevanja. Nije naime bilo dovoljno samo njegovo punkerski režanje ili otrgnuto frenetični ispadi, uz uvijek obveznu prisutnost namjerne disonance vlastitog akcenta, nego je u izrazu morao tražiti nešto više. Tako je npr. u spomenutim skladbama učinkovito istaknut kontrast između Caveova (dotad neprobanog) “konvencionalnog” pristupa i refrena, u koji se ponovno uvuče lahor Caveova dosadnog diletantizma. U tom konvencionalnom načinu pjevanja čovjek je otkrio da je njegov talent pjevačke interpretacije još u mnogočemu neiskorišten, ili radije recimo neistražen, što je bitno utjecalo na njegov daljnji razvoj, kao i na samu sliku sljedećih Caveovih albuma.
“Kicking Against The Pricks” izniman je poklon glazbenoj ostavštini izvođača koji su Nicku Caveu And The Bad Seeds posebno prirasli srcu. Kombinacija popularnog praizvora glazbe, utemeljenog na korijenima bluesa, južnjačkog gospela, country glazbe, Americane, s naglaskom na izobličenom rock n’ rollu, rezultirala je albumom koji krasi odlika vječnog umjetničkog djela, s unikatnom izražajnom snagom, iznimnom kohezijom i zamjećivanjem uvijek krajnje osjetljivog Nicka Cavea i njegove prateće ekipe. Bez obzira na to što su na njemu obrade, one su toliko izmijenjene da album djeluje ravnopravno uz bok svojoj mlađoj i starijoj braći u diskografiji Nicka Cavea, jer ostavlja dojam kao da je sastavljen od autorskog materijala. Ni sastav zraka nakon izdisaja više nije isti kao pri udisaju.
Postava
Nick Cave – vokal
Mick Harvey – gitara, klavir, prateći vokal
Blixa Bsrgeld – gitara, prateći vokal
Barry Adamson – bas gitara, prateći vokal
Thomas Wydler – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Dawn Cave – violina
Rowland S. Howard – vokal, klavijature, gitara
Tracy Pew – bas gitara
Huge Race – gitara
Produkcija
Flood & Tony Cohen
Popis skladbi
1. Muddy Water
2. I’m Gonna Kill That Woman
3. Sleeping Annaleah
4. Long Black Veil
5. Hey Joe
6. Singer
7. All Tomorrow’s Parties
8. By The Time I Get To Pheonix
9. Hammer Song
10. Something’s Gotten Hold Of My Heart
11. Jesus Met The Woman At The Well
12. Carnival Is Over
