Autor: Rok Klemše
Izvođač: Iron Maiden
Izdavač: EMI Records
Izlazak: 1981
S debitantskim albumom su se Iron Maiden popeli na sam vrh Novog vala britanskog heavy metala (NWOBHM), a s Killers su na taj vrh zabili i zastavu. Killers donosi i prvu veću promjenu u sastavu, odlazak Dennisa Strattona i dolazak Adriana Smitha. Svi znamo što ime Adrian Smith znači za kasnije stvaralaštvo grupe, a Adrian se, unatoč tome što je riječ o materijalu na kojem nije sudjelovao, na Killers odlično pokazao, jer su se solaže u usporedbi s prvijencem drastično popravile. Adrian je u bend donio puno profinjeniji i melodičniji način soliranja, koji predstavlja odličan kontrast Murrayevim ludim pentatonskim “shred” solažama, i zajedno su stvorili fenomenalno gitarsko “rivalstvo”. Killers je i produkcijski izniman napredak, jer je ovaj put prvi put na producentsku stolicu sjeo legendarni Martin Birch. Produkcija Killers puno je čišća i teža, prvi put se doista u prvi plan gura Harrisov bas, koji je postao produkcijski “trademark” benda. I Paul zvuči puno bolje nego na prethodniku, a poboljšano je i Burrovo bubnjanje. Killers je i puno ujednačenija ploča od Iron Maiden. Iako ne govorimo o pravom konceptualnom albumu, većinu albuma prožimaju “ubilačke” teme. Killers je, baš kao i Iron Maiden, još prilično sirova ploča, ali nudi punu mjeru inovativnog materijala, fali samo ep u stilu Phantom of the Opera i kasnijih majstorija. No Killers nije samo glazbeno poboljšanje… I Eddie je prošao “estetsku” operaciju, od blago zbunjene novorođenčadi s ploče Iron Maiden više nema ni traga ni glasa, ovdje je već sadistički tinejdžerski ubojica sa sjekirom i karakterističnim zlobnim smiješkom. Usput, legendarni vokalist Twisted Sistera Dee Snider kaže da mu je Killers najdraži album.
Killers otvara odlična instrumentalna skladba, druga od četiri koje su Maidni snimili do danas, The Ides of March. Nažalost, to je ujedno i najkraća pjesma njihove karijere, jer je minuta i tri četvrt za tako dobar opener odlučno premalo! No zato je konstantno rastuća struktura pjesme, koju diktira galop Harrisa i Burra, to slađa. Nije jasno, vjerojatno nikad ni neće biti, ali najvjerojatnije se The Ides of March (martovske ide su 15. dan u martu) odnosi na citat iz Shakespeareova Julija Cezara: “Čuvaj se martovskih ida”, a na martovske ide izveden je naravno jedan od najpoznatijih i najvažnijih atentata u povijesti. 15. ožujka 44. pr. Kr. u rimskom je senatu tzv. skupina osloboditelja 23 puta zabola Julija Cezara u želji da očuva republiku, jer su Cezaru zamjerali monarhistički način vladanja. Izraz martovske ide tako je postao metafora za nadolazeću propast. Tu bi se Maidni mogli ugledati na Metallicu i, slično kao oni, koncerte uvijek otvarati Morriconeovim Ecstasy of Gold (već od 1983.), pa i sami otvarati koncerte s Ides of March kao što su to činili na početku. Ako je tumačenje točno, kod The Ides of March riječ je o prvoj povijesnoj referenci benda. Wrathchild je vjerojatno najpoznatija skladba ploče Killers, a istodobno i jedna od najprepoznatljivijih skladbi benda i koncertni favorit. Nikakvo čudo, jer je zbog svoje jednostavnosti i samo tri minute duljine najdostupnija pjesma albuma, ali po Maiden standardima jako prosječna pjesma, koju bi na koncertima bez veće štete mogli zamijeniti nekom od kasnijih. Skladba, koju otvara kratak, ali dobar bas intro, govori o ljutitom mladiću koji traži svog oca, najvjerojatnije ne s najljepšim namjerama. Tempo ubrzava dinamična Murders in the Rue Morgue, koja se labavo temelji na istoimenom djelu američkog majstora strave i utemeljitelja kriminalističkog romana Edgara Allana Poea. Tekst iz perspektive navodnog ubojice govori o ubojstvu dviju djevojaka koje se dogodilo u fiktivnoj pariškoj ulici Rue Morgue. Mirni, sanjivi i otužni gitarski uvod fantastično sažima atmosferu kišnog Pariza, a eksplozija i brži tempo koji slijedi odlično dočaravaju bijeg osumnjičenika pred žandarima i razjarenom svjetinom. Zanimljiv prostor za raspravu ostavlja pretposljednja strofa sa stihovima: “But I know that it’s on my mind. That my doctor said I’ve done it before.” Je li osumnjičenik shizofreničar i je li doista ubio djevojke? Another Life još je jedna brza, izravna i jednostavna skladba, koju krase prije svega Harrisove harmonije i Murrayevi uleti. Tekst je nažalost prilično prosječan i repetitivan, a opisuje misli o samoubojstvu. Očito i Harris svako toliko doživi stvaralački zastoj. Slijedi druga instrumentalna skladba ploče, koja na sreću nije prekratka, odlična Genghis Khan, koja je puno kompleksnija i ritmički raznolikija od The Ides of March. Nicko je kasnije otkrio da je Genghis Khan napisan kao “filler” za ploču Killers. Možeš li zamisliti!? Genghis Khan napisan je s namjerom da dočara osjećaje i zvuk Džingisove vojske koja maršira u rat i doista nas nevjerojatan tempo i blagi orijentalni prizvuk bace ravno među borbene redove tog mongolskog vladara i genijalnog vojnog stratega, koji je ujedinio mongolska plemena i stvorio Mongolsko carstvo, najveće carstvo svih vremena. Innocent Exile pjesma je koju treba poslušati više puta, jer je za Maidne prilično netipična, gotovo blues rock skladba. Nikakvo čudo, jer je Innocent Exile jedna od prvih pjesama koje su Maidni napisali. Harrisov bas ponovno je savršen, ali najviši stupanj osvaja odlična solaža. Tekst za Innocent Exile vjerojatno je napisan kasnije, jer se odlično slaže s “temom” ploče i mogli bismo reći da je riječ o nastavku priče iz Murders in the Rue Morgue o nepravedno osuđenom zločincu, njegovu bijegu pred zakonom i mračnim mislima koje mu se roje po glavi. Ako se Murders in the Rue Morgue i Innocent Exile pitaju o krivnji zločinca, Killers opisuje pravog pravcatog psihopatskog ubojicu. Bez sumnje jedna od najboljih skladbi ploče, koju u uvodnim taktovima začinjavaju Di’Annovi neljudski krici, koji izvrsno dočaravaju misli sadističnog psihopata koji sa sjekirom vreba nesuđene žrtve. Početne note Harrisova basa odlično dočaravaju odjeke koraka u mračnom hodniku, a zlokobna atmosfera pjesme vrhunac doseže u fantastičnom gitarskom dvoboju Smith/Murray. Jedan od stihova opet postavlja zanimljivo pitanje: “I have no-one, am bound to destroy all this greed. A voice inside me, compelling to satisfy me.” Je li opet riječ o mentalno bolesnom, shizofrenom ubojici iz Murders in the Rue Morgue? Prodigal Son pretežno je akustična balada o skrušenom čovjeku koja podsjeća na biblijsku parabolu o izgubljenom sinu. Prodigal Son prilično je izdvojena skladba na ploči Killers već zbog sporijeg tempa i potpuno drukčijeg “feelinga”. I tema se razlikuje od “killer” tema koje prevladavaju na ploči, jer je kod Prodigal Son riječ o puno mističnijoj i eteričnijoj temi o nekome tko se igrao s mračnim silama, a sad moli Lamiju za pomoć. Lamija je starogrčko mitološko biće, bila je libijska kraljica koju je voljeo sam Zeus. Osvetoljubiva božica Hera ubila je Lamijinu djecu (osim Scile, koju vjerojatno poznaješ iz neke druge legende…), a Lamija se u ludilu pretvorila u čudovišno biće s ženskom gornjom polovicom tijela i zmijskom donjom, te se zakleла na osvetu svoj djeci, tako da ih je najprije začarala, a zatim proždrla. Nije posve jasno zašto se Harris u Prodigal Son sjetio Lamije, ali budući da cijela skladba ima priličnu Genesis atmosferu (Harris je fan benda i priznaje da su mu jedan od većih utjecaja), moguće je da se Lamije sjetio zbog skladbe The Lamia s Genesisove ploče The Lamb Lies Down on Broadway (1974). Purgatory je još jedna od najboljih skladbi ploče, brzog tempa i fantastičnih harmonija. Purgatory je također jedna od starijih skladbi benda, koji se na početku zvao Floating, a Nicko je ponovno otkrio da je Purgatory prilično ubrzana i superiorna verzija Floating. Tekst je prilično nejasan i ostavlja prostor za vlastito tumačenje, a barem površno je jasno da opisuje neke čudne snove. Zanimljivo je da je naslovnica singla za Purgatory na želju benda ponovno nacrtana, jer je za singlove navodno bila previše kompleksna – ponovno nacrtana naslovnica kasnije je postala naslovnica ploče The Number of the Beast. Purgatory je i prva od triju naslovnica na kojima se Eddieju pridružuje vrag (osim The Number of the Beast, vrag se s Eddiejem bori i na naslovnici singla Run to the Hills). Twilight Zone prvotno se pojavila samo na američkom izdanju albuma, jer je u Europi izašla kao singl, a na reizdanju iz 1998. uvrštena je iza Purgatory. Twilight Zone bila je pjesma koja je u početku trebala biti samo b-side, ali ispala je puno bolje pa je postala a-side. Twilight Zone ima i jedan od najboljih tekstova na ploči, koji bi lako mogao opisivati jedan od nastavaka kultne istoimene serije. Twilight Zone ima atmosferu koju znaju stvoriti samo Maidni – pjesma brzog tempa istodobno ima osjećaj tuge i gubitka. Killers zaključuje Drifter, nažalost jedna od dosadnijih skladbi ploče, koja se sazabavnijom, veselijom i optimističnijom atmosferom i tekstom možda ne čini prikladnim završetkom ploče s ubilačkim temama. Usput: “yo yo” dijelovi zamišljeni su kao zafrkancija na tada iznimno popularnu Walking on the Moon grupe The Police.
Killers je ploča koja je označila kraj razdoblja “Early Days”. Di’Anno je ubrzo nakon izlaska ploče napustio bend zbog problema s alkoholom i drogom, pa Killers predstavlja i posljednju ploču sa sirovim, iskonskim Maiden “punk” zvukom. Mislim da nije ni potrebno pisati tko je zamijenio Paula, neka ovdje samo postavim pitanje gdje bi Maidni danas bili da je Paul ostao u bendu…? Unatoč svemu, ploča Killers zanemaren je dragulj diskografije Iron Maiden i, baš kao i njezin prethodnik, jedna od najutjecajnijih ploča, koja je izvršila izniman utjecaj ponajprije na razvoj thrash i speed metala.
Postava
Paul Di’Anno – vokal
Steve Harris – bas gitara
Dave Murray – solo i ritam gitara
Adrian Smith – solo i ritam gitara
Clive Burr – bubnjevi
Produkcija
Martin Birch
Popis skladbi
1. The Ides Of March 01:46
2. Wrathchild 02:55
3. Murders In The Rue Morgue 04:19
4. Another Life 03:23
5. Genghis Khan 03:10
6. Innocent Exile 03:54
7. Killers 05:02
8. Prodigal Son 06:13
9. Purgatory 03:20
10. Twilight Zone 02:33
11. Drifter 04:50
