Mjesto: Fiera della Musica / Azzano Decimo (Pordenone) / Italija
Datum koncerta: 28.06.2007
Broj posjetitelja: 3
Cijena karte: 22.00€
Azzano Decimo, 11 km udaljen od grada Pordenonea, naravno, gdje bi drugdje nego u preoranoj i pesticidima prošpricanoj padskoj nizini Italije, 140 km daleko od naših ljubljanskih domova. Mačji kašalj! Pogotovo ako tamo sviraju legendarni kosmatinci Jethro Tull. Azzano Decimo – generalna proba za koncert Jethro Tull, dana 07.07.2007 (Orpheum, Graz), od kojeg me nisu mogli odvratiti ni primamljivi Yardbirds, koji su istog dana nastupali u austrijskom koruškom gradiću St. Veit An Der Glan. Karta je koštala samo simboličnih 22€ na dan koncerta (u pretprodaji čak samo 20.00€). Italija je ove godine što se posjeta koncertima tiče prava pustolovna zemlja, sjetimo se samo Heineken Jamming festival prije dva tjedna! Nevjerojatno, ali i koncert Jethro Tull u Azzano Decimo možemo, nakon svega što se dogodilo, slobodno strpati u koš većih avanturističkih razmjera, kakve moja karijera posjećivanja koncerata rijetko bilježi!
Kad smo Peter i ja prešli glavnu rampu s redarima – “džepotapkačima”, u tren oka smo se osjećali potpuno talijanski. Prije nego što smo se probili do pozornice, najprije smo prošli kroz dvoranu u kojoj se bujno dimilo od masnog “grilla”. Kao dimljene kobasice sretno smo izašli na drugoj strani prostora i zaustavili se na službenom štandu na kojem prodaju majice Jethro Tull. Da, dobro čitaš. I u Italiji, raju kopija, to je moguće. Jethro Tull su u tom pogledu prave sirotinje, dizajni službenih majica aktualne turneje su očajni, majstori zanata izrade kopija pretekli su ih s upola jeftinijim proizvodima i po kvaliteti. Ovaj bih put svakome zapravo preporučio da kupi kopiju umjesto originala! Ne da propagiram djelatnost ilegalnog kopiranja proizvoda, ali iz čistog principa, jer se grupi ne čini vrijednim posvetiti makar mrvu pažnje traženju zdravog ukusa pri vlastitom dizajniranju službenih suvenira.
Talijani su opet mislili na sve. Marljivo su stajali ispod partera već sat vremena prije koncerta. Lijepo su odmatali sendviče sa sirom, mastili se k’o miševi! Pozor, pojedinci su čak uspjeli unijeti konzerve piva Union (pakiranog za talijansko tržište), što u načelu nije dopušteno, da nosiš vlastito piće na koncerte. No još je manje dopušteno ono što si je priuštio jedan tip koji je već vehementno vježbao s ručnom kamerom u prvim redovima partera. Dobrodošli u Italiju – zemlju dopuštenih paradoksa!
U 21.05 smo Peter, neprijeporni “Dr. Progrock”, i ja stajali nekih 7 do 8 m od glavne pozornice u parteru kad je na pozornicu prvi, posve sam, nakljusao Martin Barre. Tipa, koji je napokon prebolio kompleks ćelavosti jer sam ga prvi put mogao promatrati na pozornici bez pokrivala, gomila je naravno odmah prepoznala i pozdravila gromkim pljeskom. Legendarni malecki gitarist ljubazno se naklonio, a u međuvremenu su svoje položaje zauzeli i gorostas iz Los Angelesa Doane Perry (bubnjevi) te dva novajlije u postavi Jethro Tull, naime David Goodier (šesterožični bas) i John O’Hara (klavijature, harmonika). Naravno, najviše nas je razveselio šef Jethro Tull Ian Anderson. Ovaj je put na pozornicu došao s usnom harmonikom u rukama i dečki su koncert otvorili oživljavanjem svog pretpovijesnog razdoblja, obilježenog progresivnim bluesom. Ian naravno više nema tako svježe moćan glas, ali je kroz koncert spretno “varao”, kao vrlo vješt čovjek s dugo prijeđenom kilometražom. Klasično obraćanje: “Ovo je pjesma koju smo napisali nedavno, točnije 1976…” opet je upalilo. Tako prihvati akustičnu gitaru i već smo kod Jack In The Green. Slijedi predstavljanje simpatičnog novog klavijaturista Johna O’Hare, koji je po izgledu jako podsjećao na Stevena Wilsona (Porcupine Tree) osijedjelog šarma, kojemu je Ian Anderson posvetio pjesmu The Donkey And The Drum. S Goodierom i O’Harom su Jethro Tull opet podigli prosjek “kosatosti” u grupi, koja se prije toga mogla pohvaliti purizmom očuvanja tradicije frizura patuljaka, a visoki O’Hara svojim je dolaskom pridonio i podizanju prosječne visine u grupi. Grupa je cijelo vrijeme držala zvuk na ušima iznimno prijaznoj razini kad je riječ o broju decibela, glasnoći koja je inače karakteristična za neke jazz sastave u Cankarjevom domu.
Do Sweet Dream iznenađivala je priličan suzdržanost publike. Čak ni tijekom legendarne klasike Thick As A Brick, koju je grupa skratila na otprilike 11 minuta originala koji inače traje preko 20 minuta, ljudi nisu pravili bogzna kakvu galamu. Nakon duhovite Mother Goose, s Perryjem u prvom planu na udaraljkama, O’Harom i Barreom na blok flautama, Anderson je rekao da grupa namjerava odsvirati uspavanku kakve sviraju u Latviji i ostalim zemljama Baltika i njima ljuljaju dijete da lakše otplovi u san. Bend udari svom snagom i Sweet Dream. Publika se u trenu probudi, čak i sa stihovima. Očito Jethro Tull nisu probudili samo publiku, nego i nebo, pa su se s njega prikrale prve kišne kapi. Isprva je stvar djelovala posve nedužno, jer je tijekom Bouree već prestalo padati. Kišu je Anderson iskoristio i pri najavi pjesme Bouree te objasnio njezin nastanak. Ian je jednostavno rekao da je Bach, kad god je padala kiša, ostajao doma, nadahnut stvaranjem porn-jazza. Ian tada nikako nije mogao znati da je time uroknuo večerašnji nastup grupe. Anderssonovu iznimnu osobnu naklonost prema ploči Jethro Tull “Stand Up” potvrdilo je izvođenje pjesme Nothing Is Easy. Dobrodošlo osvježenje u nastup grupe unijela je pjesma sa solo ploče Martina Barrea “Stage Left” zvana After You, After Me. Nakon Farm On A Freeway slijedi vrhunac večeri s razvučenom i obnovljenom verzijom Jethro Tull klasike Aqualung. Budući da ta pjesma među svim pjesmama Jethro Tull nosi posebnu težinu, Anderson ju je šaljivo najavio kao: “Nex song is called Stairway To… Sorry, it is Smoke On The Aqualung!” Kiša je pojačala. Prve četiri minute grupa je odsvirala potpuno akustično, pjesma je tako dobila pravi jazzy prizvuk, taj novi aranžman jednostavno je potvrdio od kakvog su tijesta legende. Iznimno dobrodošla obnova, jer je dečkima sigurno smrtno dosadno kad moraju uvijek uključivati tu pjesmu u svoje nastupe, inače ih publika linčuje. Preostali opsežniji dio pjesme je naravno pucao kroz elektromagnetska polja, što je zagrijalo publiku, iako je ona do tada već dobrano bila pokrivena kabanicama ili grozničavo grčevito držala kišobrane…. Ukratko, kiša je sve više poprimala oblik pljuska. Uopće nismo ni shvaćali da je kraj nastupa Jethro Tull praktički pred vratima. Sljedeća točka bila je posebno zanimljiva. Anderson je rekao da je posvećuje gospodinu Keithu Emersonu, koji ju je svojedobno svirao u grupi The Nice. Anderson pritom nije spomenuo kakve je probleme zbog toga imao Keith Emerson, ali to je već druga priča. Anderson je tu naravno cijelo vrijeme u središtu pjesme sa svojom flautom, izvrstan splet prirodno zvučećih komponenti cijele petorke, uistinu jedan od posebno blistavih bisera večeri. Budući da je s neba i dalje bijesno prijetilo, grupa se odlučuje za izvedbu My God, čija molitva nije pomogla smirivanju alarmantno razvodnjenih prilika. Kiša se jako pojačala. Anderson upravo završava sa stihovima uvodnog dijela pjesme Budapest, opasan svojom midi akustičnom gitarom, kad najednom “puknu” iz zvučnika, a grupa se pritom nađe u potpunom mraku na pozornici i u čistoj “bezvučnosti”.
Pa je publika napokon počela skandirati Jethro Tull, Jethro Tull,… Trenutak koji bi Jethro Tull zaslužili puno više dok su na pozornici. Anderson se simbolično vratio pokupiti svoju flautu s pozornice, zatim su se po pozornici sve češće šetali roadie-ji, dok jedan od njih gestikulacijom obje ruke ne naznači da je koncert gotov. Nevjerojatno kako znanstvena dostignuća ljudske tehnologije ponekad stoje na krhkim nogama. Hirovita kišica koja otplavi grupu s pozornice. Pa kišica nije bila hirovita, konkretno se izlilo s neba. Na sreću nijednog od glazbenika kratki spoj povrh svega nije i “strefio”, što se primjerice dogodilo Francisu Rossiju tijekom koncerta Status Quo prošle godine u Grazu!
Na kraju krajeva, nisam si toliko razbijao glavu time, jer Jethro Tull nastupaju 07.07.2007 u grazkom Orpheumu, u zatvorenoj dvorani. Osim toga su na tom pozorničkom pobačaju u Azzano Decimo Jethro Tull odsvirali glavninu svoje setliste, svirali su dobrih 90 minuta i to za sitnih 22€. Eh, s vremena na vrijeme posjeti koncertima postanu uistinu šarenoliki. Kad smo Peter i ja bježali iz gradića Azzano Decimo, na račvanju autoceste za Veneciju i Trst već je bio kraj kišne oluje i ceste potpuno suhe. Očito su Andersonove provokacije tijekom Bouree na račun vremena pošteno razljutile sivobradog gromovnika, koji budno bdije nad nama negdje u visinama izgrađenima na temeljima bujne ljudske mašte.
Setlista
1. Some Day The Sun Won’t Shine For You
2. Living In The Past
3. Jack In The Green
4. The Donkey And The Drum
5. Thick As A Brick
6. Pastime With A Good Company
7. Mother Goose
8. Sweet Dream
9. Bouree
10. Nothing Is Easy
11. After You, After Me
12. Farm On A Freeway
13. Aqualung
14. America
15. My God
16. Budapest
—koncert prekinut—
Galerija slika
