Lokacija: Videm (Udine) / Teatro Nuovo Giovanni da Udine / Italija
Datum: četvrtak, 09.02.2017
Videmska dvorana Teatro Nuovo Giovanni ugostila je u svojim njedrima glazbenu legendu svjetskog formata. Rick Wakeman, engleski klavijaturistički mag koji je proslavio ponajprije kao član progresivnorockovskih ikona Yes, još od početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća spada među najtalentiranije, najizvornije, najkompetentnije i najkarizmatičnije osobnosti glazbenog svijeta. Uz Keitha Emersona, Jona Lorda, Tonyja Banksa i Richarda Wrighta čini elitu najcjenjenijih klavijaturista u povijesti rock glazbe. Wakeman, klasično školovani klavijaturist, ubrzo nakon što je na sebe skrenuo pozornost kao povremeni glazbenik i član progfolkrockovskih legendi Strawbs, proslavio se ponajprije svojim pionirskim radom na području uvođenja elektroničkih klavijatura, dok je u prvoj polovici sedamdesetih još i obilato oduševljavao posebno inovativnim konceptom spajanja rock banda s klasičnim orkestrom i zborom. Rickova prva tri studijska albuma »The Six Wives of Henry VIII« (1973)«, »Journey to the Centre of the Earth« (1974) te »The Myths and Legends of King Arhur and the Knights of the Round Table« (1975) pomalo su ironično i danas njegovi najbolji, što je utoliko zanimljivije ako znamo da je do sada izdao već više od sto samostalnih albuma.
Rick se ovaj put zaputio na kratku turneju naslovljenu ‘Yet Another Evening With Rick Wakeman’, koja je ukupno obuhvaćala četiri datuma. Među njih je spadao i njegov nastup kod naših zapadnih susjeda u iznimno ugodnom okruženju dvorane Teatro nuovo Giovanni di Udine. Rick je tom prilikom nastupio posve samostalno, dakle bez pratećeg banda, na velikom koncertnom klaviru Fazioli, pri čemu mu nisu trebale nikakve note, jer svoja remek-djela zna odsvirati napamet, čak i da ga usred noći slučajno probude i dignu iz kreveta. Još uvijek iznimno karizmatični klavijaturistički velemajstor zabavljao nas je među pauzama brojnim šaljivim dosjetkama kojih mu nikad nije nedostajalo, pa nije čudno da je svojedobno među sljedbenicima bio najpopularniji član Yes, dok je publiku na stare dane humorom zabavljao i u BBC-jevoj televizijskoj emisiji ‘Grumpy Old Men’. Ricku nije bilo nimalo nezgodno priznati da su jedine talijanske riječi koje je tijekom godina naučio imena različitih vrsta špageta.
Druga stvar koju Rick uz glazbu najviše obožava jest povijest, koje se na svojim solo albumima više puta doticao, što je ove večeri posebno spomenuo. S kultnog prvijenca redom je s izuzetnim žarom i suptilnošću odsvirao »Catherine of Aragon in »Jane Seymour«. Njegovo skladno sviranje tipki bilo je cijelo vrijeme prava poezija za uši i posve je svejedno bilo je li riječ o klavirskoj interpretaciji opsežnog, kompleksnog epa s »The Myths and Legends of King Arthur and the Knights of the Round Table« ili o ‘obradi’ izvedbeno jednostavnijih klasika The Beatlesa. Rick nas je posebno oduševio izvedbom nezaboravnih rock klasika »Space Oddity« i »Life On Mars?«, kojima se prisjetio svog prerano preminulog prijatelja Davida Bowieja. Upravo je Bowie krajem šezdesetih Ricka potaknuo da svoje kompozicije najprije stvara za klavir. Bowie je naime slijedio logiku da, ako neka kompozicija na klaviru zvuči dobro, onda će sigurno zvučati dobro i kad je odsviraju drugi instrumenti.
Naravno, Rick nije zaboravio ni izvedbu nekih djela iz svog razdoblja s Yes, koje je u svojoj karijeri napustio čak pet puta. Te je večeri izabrao tri skladbe Yes, među kojima je pomalo iznenađujuće odsvirao »The Meeting« s jedinog, istoimenog albuma projekta Anderson Bruford Wakeman Howe iz 1989. Nešto veći val oduševljenja izazvale su poznatije evergreen skladbe »And You And I« te »Wonderous Stories«, koja je u klavirskoj izvedbi ispala posebno zanimljivo. Majstorove interpretacije The Beatles evergreena »Help!« i »Eleanor Rigby« također su bile lijepo osvježenje večeri, dok je vrhunac nastupa bila izvedba duljeg dijela iz epske poslastice »Journey to the Centre of the Earth«, kojom je Wakeman u velikom stilu zaključio redovni dio svog nastupa. Zapravo se prije dodatka uopće nije maknuo s pozornice, nego se malo našalio na račun tradicije obveznih dodataka, pa je izveo skladbu »Merlin the Magician«. U drugom dodatku sve nas je pošteno iznenadio izvedbom »White Rock«, koja se nalazi na istoimenom albumu iz 1977. Spomenuti je album bio glazba za emisiju o zimskim olimpijskim igrama u austrijskom Innsbrucku, koje su održane 1976.
Jedan od najboljih klavijaturista svih vremena demonstrirao je i tijekom samostalnog nastupa u Vidmu da je još uvijek klasa za sebe kad je riječ o klavirskim izvedbama nekih od najomiljenijih klasika iz njegove solo karijere te raznih evergreena iz povijesti rock glazbe. Unatoč tome što je majstor Wakeman nastupio posve samostalno bez pratećeg banda, pojedini su standardi u isključivo klavirskom obliku predstavljali iznimno ugodno i zanimljivo ambijentalno iskustvo, u kojem smo silno uživali, iako je Wakemanov nastup po vizualnoj strani naravno bio sve prije nego zanimljiv. Dugog srebrnog plašta ovaj put nije bilo oko Rickovih ramena, a nakon dugogodišnjih bitaka s ovisnošću o alkoholu fizički se prilično ‘zapustio’, no barem su ruke ostale onaj dio njegova tijela na koji još uvijek može biti iznimno ponosan. Rick je i na stare dane još uvijek iznimno aktivan solo glazbenik koji se povremeno rado late i raznih sporednih projekata. Njegova ponovna suradnja s Jonom Andersonom i Trevorom Rabinom opet je uzburkala osjećaje svih onih koji žaluju za ‘pravim’ Yes. Sljedeća Rickova turneja, koja će obuhvaćati deset datuma na britanskom tlu, bit će posvećena promociji njegova novog albuma »Piano Variations« (2017), koji je postigao čak Rickov najbolji plasman na britanskim top-ljestvicama prodaje nakon 1975. te tako s komercijalne strane donio veliko iznenađenje i za njega samog i za brojne ljubitelje dobre glazbe.
autor: Peter Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
