Izvođač: Various Artists
Izdavač: Radio Študent
Izlazak: 2013
Trajanje: 62:23
Ocjena: 3.2/5
Uvijek ostajem bez odgovora na ono najvažnije pitanje – radja li slovenska alternativa sve nova i nova imena i može li mladež doista iz sebe iscijediti toliku količinu alternativne subverzije kakvu svake godine isijavaju Klubski maratoni Radia Študent, ili je sve to jedno veliko farbanje slovenske publike projektnim bendovima koji postoje bore malo vremena, a svoj dio studijske pogače režu upravo na račun od države doniranog novca u RŠ-ovoj minestri manje slušane i općenito manje promovirane glazbe? Dobro – Radio Študent si je svojom uredničkom politikom prije nekoliko godina naredio da drži prste podalje od svega što bi moglo obećavati komercijalnu unovčivost, što nakon odlaska svih »rasprodanaca«, među kojima bi bilo dosta onih imena koja su se na velikim pozornicama našla zbog svoje kvalitete, a ne zbog težnje da rasprodaju svoje mentalno vlasništvo, na policama očito još uvijek ostaje dovoljno onih ne, slabo ili malo manje probavljivih proizvoda zvučnog otpora normativima. Kolaž (ili gulaš) potonjega je i ovogodišnji Klubski Maraton 13, koji je publici poslužio dobro poznata »iznenađenja«. Tuce skladbi iz prstiju šestorice međusobno neusporedivih i natjecateljskih trkača po klupskim daskama baš se ne može pohvaliti obiljem iskustva, kilometraže, ali je istina da ove godine dobivamo imena koja se prijašnjih godina na pločicama i u utrobi alternativnih hramova kulture nisu mogla čuti.
Zanimljiv je uvodni misteriozni zvučni konstrukt imena Christian Koupa, koji na prvo slušanje nudi ekscentrične zvučne pejzaže potpunog sonoričkog eksperimenta sa statikom i miljeom zvukova s osobnom, estetski savršenom notom. Kristjan Kroupa 22-godišnjak je s dronovski dovršenim zvučnim izričajem, a pod prstima prefinjenog manipulatora gumbima kao prvi se cijedi mistični maglovit supstrat dklsfbr Eta Carinae, koji je najbliže gustom teškom bljesku ambijentalne statike. Zvučni generatori i računala nisu oruđe larpurlatističkog naklapanja, nego se događaj doista odvija avangardno i planirano. Zgušnjavanje i drobljenje komada fragmentirane buke ovdje je cijeđeno asimetrično i karakterno prepoznatljivo, ne naivno i nametljivo. Po tom se ključu ravna i zlokobna skladba The Three Ages Of Man And Death, kojom iznad kvalitativne razine prijašnjih elektronskih oratorija nastupa mladi avangardni branitelj drone noise glitcha u Sloveniji. Christian Kroupa ime je koje ćemo ubuduće, zbog produkcijske dovršenosti i idejne snage, a ponajviše zbog savršene izvedbe skladbi na koje nećete plesati, ali će odražavati demoničnost i zlokobnost vremena u kojima danas zomboidno tavorimo, još slušati.
Novomeščani Bipolar Disorder nude s druge strane nešto posve drugo. DIY punkoidni stampedo sa zlokobnim podtonom HC-ja, grinderstvom, metaliziranim down beatom. Jedva godinu dana stara postava pokazuje znakove vitalnog revolta kritičnog bijesa protiv socijalnih postulata društva, dio kritike demo tejpa Razpadanje po koščkih, a Zok, gitarist i prateće grlo sastava, bubnjarski eksplozivna dama Tena, glavni nositelj grlene čakre benda Sandro te basist Jon, prenose u vaše uši i domove ovaj put s dvije bipolarno poremećene skladbe. Circle i Ciciban brane boje aktivne revolucije, a parole »Boj za oblast – zemljocrust« uz razderane zvukove defragmentirane hoje između crusta i grlenog te loše odsviranog metala i grinda postaju gotovo nužne. Više privlači suspendirani Ciciban, koji počinje dosta uravnoteženije, a momci i cura prelaze u glavnu srž skladbice o malom indoktriniranom mulcu kojeg kateterima podruštvljenja i konvencionalizacije lijepo siluje cijeli državni aparat obrazovanja. Bipolar Disorder se, primjereno imenu, odluče u artikuliranije trenutke nužno uliti i umiješati još grudu ili dvije groteskno nedomišljenog brutaliziranog sranja, ali radi se naprosto o umjetničkoj slobodi i pravu na samoodređenje, ili pak stvari ukusa. O potonjem ne bih raspravljao na ovom stupnju kontemplacije.
Rogovski konstrukt navodno naprednijeg punkoidnog otpora kotačima društva tek slijedi s rustikalno postavljenim imitatorom punkoidnih legendi, kako iz zlatnog doba žanra (Diego Menendes podsjeća na domaću inačicu Joeyja Ramonea barem vizualno), tako i balkanoidnih posljedičnih derivata s naše strane mentalnog univerzuma. Sastav Menendes Brothers sastav je u liku i imenu jedne jedine osobe, koja smatra da može sve i da drugih nije potrebno ni spominjati. Skladba Ja sam sagradio ovaj grad iskazuje želju da, ako je netko nešto rodio i stvorio, onda ima i pravo na rušenje. Kontraproduktivni balast apsurdnog teatra političke neartikuliranosti teško mogu označiti kao nešto neslušano i napredno, a Diego me unatoč svojoj diletantskoj i neobičnoj pozi svojom mlakošću ne privlači najviše. Ni nakon egzotičnog obroka skladbe Eno mrtvo žensko z zeljem prosim ne. Fak! Neki su spremni zbog svog trenutka od par sekundi »slave« s pozornice posrati svašta, pa tako i kadavre, i želja za nekrofilnom gozbom nije ništa čudno, ali čemu pridonosi dadaistički konstrukt potpune repetitivne besmislenosti, ne znam?
Slasniji su mi stonerski oblačići ritmike i melodičnog poigravanja mojih osobnih favorita prvog dijela ploče – ilirskobistrički veterani Reverend Haze. Iz teškometalne valionice i bendova poput Diego, Sekire i Devastated ovaj se put dogodilo nešto kompaktno i potentno. Stoner s metaliziranim jajima reže punom parom kako skladbom Slayer, tako i kvintet s zadimljenim orakulom za volanom lijepo masno puše i u društvu, znate, one ful poznate Kineskinje po imenu Deja Vu. Podsjećajući na skupine poput Lowridera, s više Faith No More vokala nego tripanja jedne Kyuss i sličnih ljepota zadimljenog univerzuma, daje do znanja da u Sloveniji imamo još nešto prokleto ukusnog dimljenca na zalihi. Gitarski dvojac Robija Miškiča i Mateja Gombača servira lijepe razmazane solaže, ritmičke pasaže na koje se lijepo lijepi ritmički dvojac basa Simona Boštjančiča i bubnjeva Martina Čendaka, a vokal Klemna Logara tek je točka na i inače vrlo domišljenim kompozicijama. Upravo bi mu trebalo malo dodatnog kaljenja i produkcijske obrade, ali uvjeren sam da će Reverend Haze sa svojim dobro uigranim ritmiziranjem i poigravanjem sa slatkim strukturama desert stonera još daleko dogurati.
https://www.youtube.com/watch?v=pwjjyvAJluA
Noizerskiji trenutak ploče nude bunglovski Koromači. Do nedavno trojac iz Vrtojbe (s dodacima) servira nešto doista nadstandardno začinjene buke, a osim ambijentalnih pištanja gitare Aljaža Škrlepa, jazzovskog poigravanja bubnjeva Urbana Kušarja i basa Matjaža Bajca, u skupini je mjesta i za dodatke udaraljki i bubnjeva Žige Ipavca, eksperimentirajuće zahvate nenadane gitarske metrike Petra Krastina te za saksofonske i flautne provale Jurea Boršiča. Jebeš crust punk HC izričaj prošlosti – jazz je bolji za glazbeni mindfuck publike! A upravo potonjem bezriječnom poigravanju metrikom, uzorcima i stereotipima prisežu izvrsni artikulatori karnevalski začinjene buke. Seksi! Već Anal Talk, koji smrdi po guzici, uvjeri na sva usta, a kad u cjelinu prihruji krdo debelih slonova i Koromači vam servirnu još malo Elephant Stampeda, jasno je da smo u uži izbor dobili još jednu skupinu koja bi uz malo efektne podloge mogla konkurirati i kao prateća postava meni izuzetno dragoj Demolition Group. Koromači doduše nemaju verbalnu poetiku brežiških veterana, jer (zasad) nemaju vokalista, ali su glazbeno sasvim ugodno razigran kolektiv šestorice slobodoumnih i oštro budnih pojedinaca koji su konceptu klupske buke dali artikuliraniji i ljepši prizvuk – a neka to ne bude psovka za sve koji prisežu samo na neslušljivost!
Znatno je neslušljiviji finalni bend, koji decibelske razine prethodnika nadmašuje za dobar par nijansi. Ontervjabbit je dvojac hrastničkih umjetnika s poprilično većom glazbenom kilometražom. Uz Nevena M. Agalmu, koji je svoj pečat na pozornicama ostavio i kao Dodecahedragraph, tu je uz bok i član sastava Icarus Down te Neon Spektra Domen Učakar. Ontervjabbit su nositelji teškokategorne buke koja na tajanstven način u vrlo ekstremnu drone metriku upliće kompaktne monolite sintetizirane manipulativne kozmičnosti. Improvizacije je u izobilju, jer decibelski skok u sferu crvenog lako asocijativno izjednačujem sa sonoričkom snimkom eksplozije supernove (kad bi vakuum u svemiru podnio kakav čepić zvuka potpune kataklizme i u našu zračnu i tjeskobnu atmosferu ovog kvadranta planetarne samoće). Uvodni Alpha Programmer totalna je ekspresija unutarnjih osjećaja dvaju talentiranih zvučnih megalomana, a sa završnom skladbom Stud na ovogodišnjem se Klubskom Maratonu iz nedara klupske ponude istiskuje još zadnjih nekoliko tona provokativnije zlatne buke.
Sviđa mi se što je ovogodišnji Klubski Maraton 13 premašio poprilično načeta očekivanja prijašnjih godina s dosta doista kvalitetnih iznenađenja, no ipak ću i ubuduće pozorno i kritički zamjerati činjenicu da se kroz selektorska sita u svežanj šestorice odabranih tako lako ušuljaju i nekvalitetni trenuci bezidejnosti i besmislenosti. Zašto u cjelinu ne bi doista upleli šest snažnih izvođača među kojima bi bilo teško birati favorita i među kojima gubitnike nakon prvog slušanja ne bi bilo moguće izabrati već nakon par taktova sekretne poezije? Sam sam uvjeren da u Sloveniji imamo više kritičkog duha i više kvalitetne ponude. Ove ju je godine na maratonskom potucanju po klubovima bilo moguće čuti dosta, što pokazuje da je i s ove strane Alpa za »zahtjevnije« ili naprosto snobovske alternativne konzumente moguće još štošta više od larpurlatističkog velamena napuhane avangardnosti koja nema s glazbom, s iskrenošću, a još manje sa slušljivošću nikakve veze. Naravno, sve ovisi o metru i o onome što mjerimo, ali sumnjam da bi se bilo koji od takvih zvučnih ekstremista složio s tim da je njegov mentalni konstrukt, njegovo sonično dijete, doista osuđen na to da će ga mazati samo rijetki, a većinu života provesti u zamračenoj sobi u potpunoj izolaciji od svijeta. Klubski Maratonci po pozornicama šeću i takve degenerirane apsurde glazbenog podzemlja, što je inače pohvalno, ali ipak smatram da svaka stvar traži svoje vrijeme, a to da glazbenici i individualci postanu operativne skupine, još i više. Nakon mjesec dana (ili godine) stvar ne može biti prikladna za sijanje među mase, ako je u mislima barem gram kritičnosti i selektivnosti ili barem malo zrelog osjećaja za ukus, o kojem pak danas, opet, nećemo raspravljati. Stvar je vrijedna promišljanja, a Maraton ponovnih dorada, rekao bih i time zaključio ovu današnju litaniju. Amen!
Postava
CHRISTIAN KROUPA:
Kristjan Kroupa – zvučni generatori, mikseta, računalo
BIPOLAR DISORDER:
Zok – gitara i vokal
Tena – bubnjevi
Sandro – vokal
Jon – bas
MENENDES BROTHERS:
Diego Menendes – vokal, ostali nepoznati
REVEREND HAZE:
Robi Mikšič – gitara
Matej Gombač – gitara
Simon Boštjančič – bas
Martin Čendak – bubnjevi
Klemen Logar – vokal
KOROMAČ:
Matjaž Bajc – bas
Aljaž Škrlep – gitara
Urban Kušar – bubnjevi
Žiga Ipavec – bubnjevi, udaraljke
Peter Kastrin – gitara
Jure Boršič – saksofon
ONTERVJABBIT:
Neven M. Agalma & Domen Učakar – zvučni manipulatori, generatori zvuka, sintisajzeri, miksete i računala
Produkcija
Jure Gruden, Gašper Kojek, Rok Kovač,Samo Pavlica, Christian Koupa, Ontervjabbit
Popis skladbi
1. KM13 – Popotnica
2. Christian Koupa – Eta Carinae
3. Bipolar Disorder – Circle
4. Menandes Brothers – Ja sam sagradio ovaj grad
5. Reverend Haze – Slayer
6. Koromač – Anal Talk
7. Ontervjabbit – Alpha Programmer
8. Christian Koupa – The Three Ages Of Man And Death
9. Menendes Brothers – Eno mrtvo žensko z zeljem prosim
10. Koromač – Elephant Stampedo
11. Bipolar Disorder – Ciciban
12. Reverend Haze – Deja Vu
13. Ontervjabbit – Stud
