Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Vrba na Koruškom (Velden Am Wörthersee) / Bluesiana Rock Cafe / Austrija
Datum koncerta: 20.09.2013
Broj posjetitelja: 40
Ako itko može, onda može Greg Koch. »Lukavi gitarski genije«, »eklektični virtuoz«. Superlativi lete na sve strane. Čovjek je »doktorirao fiziku instrumenta« zvanog gitara. Razradio je do u tančine svaku drvenu iver gitare. To je liga gitarista poput Guthrie Govana, Davea Kilminstera, Carla Verhayena. Isprva lokalni heroj ameriškog srednjeg zapada, rodom iz Wisconsina (Milwaukee), vrlo brzo je stekao izniman međunarodni ugled i danas vrijedi za jednog od najcjenjenijih gitarskih gurua koje je svijet vidio i naš planet do danas iznjedrio. Autor je izvanredne zbirke gitarskih udžbenika i DVD-a, kolumnist je glazbenog časopisa, njegov se glas često željno razlijeva radijskim valovima, a nadasve ga uzdiže činjenica da je bezgranično zabavna osoba koja neprestano zbija šale i na svoj račun i na račun okoline. Nema trenutka u kojem Koch ne bi sipao šale, bilo na svoj, bilo na tuđi račun.
Greg Koch okupio je oko sebe sastav i u svibnju ove godine objavio album zvan »Plays Well With Others«. Dakle, ako složimo sljedeće: »Greg Koch Band« i »Plays Well With Others«, slika postaje jasnija. Na albumu je, dakle, Greg Koch sa sastavom, a gostuje mu cijela liga visokoprofiliranih majstora bluesa, od Joea Bonamasse do Robbena Forda. Jedan od takvih gostiju je i John Sieger. No vratimo se još malo unatrag.
Greg Koch je za europsku posadu svojih koncerata uz sebe okupio 18-godišnjeg sina Dylana Kocha, koji se brine za bubnjeve, te basista Kurta Koeniga. Trio obično zadovoljava. Pogotovo u ovom slučaju. Greg Koch može biti potpuni instrumentalist, ili pak vokalist i instrumentalist u jednoj osobi. Ovisno o tome što ga uhvati u trenutku kreativnog nadahnuća. Da cijela stvar ne bi bila previše banalna i već mnogo puta isprobana, Greg je za ovu turneju pozvao posebnog gosta. To je već spomenuti John Sieger. Sieger je također izuzetno poštovan glazbenik koji je svojedobno u Milwaukeeju vodio dva vrlo popularna benda, i to The R&B Caddets (u suradnji s Paulom Cebarom). Oni su djelovali od 1980. do 1986., a nakon njih osnovao je sastav Semi-Twangs, koji je djelovao od 1986. do 1991. Da dodam kako sa Siegerom i Semi-Twangs nije bilo šale, jer je njihov album »Salty Tears« iz 1988. privukao čak i pozornost izdavačke kuće Warner Bros, koja je sastav uzela pod svoje okrilje.
Dakle, dva asa na gomili. Greg »Gristle King« Koch i John Sieger. Usred našeg omiljenog bluesovskog svetilišta u Vrbi na Koruškom, Bluesiana Rock Cafe. Dva sata nastupa podijeljenog u dva dijela, s usputnom pauzom od 15 minuta. Greg Koch poznati je »endorser« za Teleaster gitare. Njegov nadimak »Gristle King« preuzela je čak i tvrtka T-Rex i njime nazvala seriju gitarskih efekata koje Greg Koch predstavlja na svojim gitarskim klinikama. A možda se netko Kocha sjeća iz vremena kad je svoje vragolije predstavljao u ljubljanskom Music Maxu usred svibnja 2010. Tada su se prisutni doslovno »onesvješćivali« od smijeha, toliko im je zabave Greg ponudio svojim zafrkantskim karakterom. No ovaj put Greg je na pozornici bio nešto ozbiljniji. Nešto suzdržaniji. To nije značilo da se pretjerano ograničavao, recimo samo da je cijeloj stvari pristupao malo uglađenije. Naime, na turneji je sa sastavom, a tu vladaju okviri u kojima se kvartet mora pragmatično kretati kako bi ekipa ega mogla izdržati zajedno do kraja nastupa.
Greg Koch je sa svojom ekipom otvorio koncert »shuffle« komadom Night Owl Now s najnovijeg izdanja »Plays Well With Others« (2013). Prvi je svoj glas raširio John Sieger i upozorio na izuzetnu snagu interpretacije u prenošenju emocija. Kao i na lukavo prilagođavanje boje glasa i nizanje osjećajnih kontrasta u skladbama. Izuzetno lijep vokal. Sastav je od prvog trenutka ponudio izvanredan zvuk u kojem čuješ kako igla pada na pod. Izuzetna toplina, mogu reći baršunastost. Potpornu pozadinu s mekano brujećim i aktivno melodičnim basom, u kombinaciji s topovskim zamasima mladog Dylana u pozadini, parao je svojim ornamentima Greg. Zgodna jednostavna skladba koja je uvodno zagrijala pregršt od dobrih 30 prisutnih, a bendu dopustila lijepu mjeru uvodnog zagrijavanja. Već druga skladba po redu, zvana Simone, također s najnovijeg izdanja, dala je naslutiti da je Greg već lijepo zagrijao prste, jer zahtijeva mnogo više profinjenosti u odnosu na bučno otvaranje koncerta. I tu je vokale preuzeo John. U originalu na studijskom izdanju vokale u ovoj skladbi dijele Joe Bonamassa i Greg Koch, kao i gitarske dionice, naravno. Užitak je promatrati sitnice koje se događaju na pozornici tijekom izvedbe. Dok John polaže pune akorde, Greg isprobava sve moguće čarolije u zvuku i polaganju potresno iskričavih ornamenata, kakve kreira njegova bezgranična bluesovska mašta. Pa neka još netko kaže da blues zna biti dosadan! Greg je pravi div, a njegova gitara u njegovim rukama djeluje kao malo dijete koje tati leži u naručju. Na prvi pogled Greg podsjeća kao da si spojio Joea Bonamassu i našeg Francija Zabukovca pa mu naredio da ukrade Tomažu Domicelju naočale. S metra udaljenosti možda zamijetiš svu tihu komunikaciju među kvartetom tijekom koncerta, što bi u velikoj dvorani zapravo bilo nemoguće. U jednoj od stanki Greg se okrene prema mladom Dylanu i daje mu upute, a iz kuta zabrunda Koenig: »Your son is mine, Greg!«, čime je dao do znanja Gregu da ipak pusti na miru ritam sekciju sastava. Šali doista nema kraja. Greg u gotovo svakoj skladbi uvodno predstavi iz kojeg se akorda razvija. Pred kraj smo ga gotovo svi imali preko glave.
U nastavku u skladbi Walk Before You Crawl napokon i svoje vokalne karakteristike predstavlja Greg Koch, a sastav mu posebno mekano slijedi i postiže djelotvorno grabežljiv kontrast između njegova macho grubog vokala i izvedbene profinjenosti. Greg ovdje svira strogo prstima i povremeno ispusti poneki sočni »chicken pick«, kojim dodatno začini prijelazne dijelove. Majstorska percepcija trenutka i razmještaja tonova. A da ne spominjem začinjanje pull offovima. Slijedi silno zabavna Your Face s albuma »4. Days In the South«, a zatim skok u country vode s ubrzano navijenim kokošjim kljucanjem po žicama u Folsome Prism, koja je obrada izvornika Johnnyja Casha! Narod u zraku! To bi trebao čuti Mark Knopfler. U jednoj od zaljuljanih solo eskapada unutar ove skladbe Greg Koch ubaci, kao da maže maslac na kruh, dvije glavne fraze Led Zeppelin klasika Heartbreaker. Šali nocas očito nema kraja. Slijedi povratak na novi album s This Whole Town Has A Broken Heart, koja je još jedna silno krhka blues skladba u kojoj je potreban strogi osjećaj, a u punom naboju preuzima solo s naprstkom. Tu je i skladba Lattimore, pa opet novija Spanish Wine, a prvi dio zaključuje još jedna ultrasonična finger picking lekcija sa skladbom Spank It, koju je Greg snimio već 1995. na svom prvom studijskom albumu »Strat’s Got Your Tongue«. Taj je album prošle godine još jednom odsvirao i ponovno objavio. Ova točka dovela je prvi dio do 100-postotnog vrelišta. Ludi rally s fingerpickingom uz koji ti zastane dah. Stanka je više nego zaslužena.
U drugi dio sastav udara očekivano. Novom Sho Nuff. Dakle, još jednim »shuffleom«. Nakon nje redaju se nove What You Have To Lose., Whiskey Rainstorm, pa Down the Road. Ne izostaje ni predivna obrada Stevieja Wondera Cause We Ended Like Lovers, koju je Wonder napisao za Jeffa Becka, a on je izvornik uvrstio na svoj album »Blow By Blow« (1975). Srećom, za promjenu, nismo slušali još jednu »sto tisuća osamsto devetnaestu« verziju skladbi Red House, Little Wing ili Spanish Castle Magic. Hvala bogu! Nikakvog Hendrixa ovaj put. Svira ga svatko. Srećom, Greg ga se ovaj put u Bluesani potpuno odrekao!
Greg je u jednu od skladbi podmuklo uvukao i vodeći Blackmoreov riff skladbe Man On A Silver Mountain (Rainbow). Ne znaš dakle gdje te na njegovu koncertu čeka iznenađenje. Tip je genijalan u svojoj iskričavosti. Ulja na vatru dolio je spori blues u Drowning on a Dry Land. Očito Gregova omiljena koncertna točka, koju je za svoj album iz 1969. »Years Gone By« snimio i veliki Albert King. Ta mu točka daje obilje prostora da uključi bezbroj vragolija iz svog bogatog arsenala vladanja šesterožičanom teorijom, magično razmještanje tonova. Greg na vokalu pokušava biti izdašno grlen, grub i mačistički. Tu je i odličan instrumental Steppin’ Out, a u zaključku još jedna nova skladba Hey Godzilla!
Bomba! Dva sata sviranja punih jaja! Za pregršt posjetitelja. I kakva gitarska lekcija iz ruku genija šamanskog Grega Kocha! Neprocjenjivo. Čovjek te osvoji u tren oka svojom bezgraničnom domišljatošću, iskorištavanjem baš svakog kvadratnog centimetra gitare koju je očito već davno proučio do kraja. Dalje se u znanstvenom istraživanju instrumenta zvanog gitara ne može. U Bluesiani smo sigurno te večeri doživjeli jednu od najslađih koncertnih avantura. I najzahtjevniji glazbeni gurmani, koji svojim ušima žele priuštiti ništa manje nego samo besprijekornu zvučnu perfekciju, ovaj su put zasigurno došli na svoje. Općenito je posjet koncertu Grega Kocha preporučljiv za sve one koji pogrješno misle da je u bluesu sve već davno rečeno. Greg Koch jednostavno je potresao svojom jedinstvenom glazbenom aurom, koje se s pravom drži vreća superlativa.
Galerija slika
