Niet, predgrupa Ember
Subota, 20. 12. 2025
Orto Bar, Ljubljana, Slovenija
“Vidio sam crveno!”
Nakon što sam Niet u akustičnom izdanju gledao i slušao u Ajdovščini (9. 8. 2025. – RockLine recenzija koncerta), zatim prošao kroz diskografiju i malo se oduševio, pred blagdane je bilo vrijeme da odem pogledati i onu žestoku, električnu verziju.
U posve novoj i napola nepoznatoj postavi iz Ajdovščine smo se zaputili u Ortića. Ugostiteljska ponuda u autu bila je zahvaljujući Teji i Petri vrhunska, a za volanom je bio pouzdani Borut.
Kad smo parkirali pod Ortom kod lokala sumnjive reputacije, naletjeli smo na grupicu raspoloženih cura s Gorenjske, s kojima smo se nasmijali do početka koncerta. Zbog toga smo potpuno propustili nastup predgrupe Ember, koja je, sudeći prema reakciji publike na završnim akordima, ostavila izniman dojam.
Niet su svoj visokooktanski nastup započeli stvarčicom starijeg datuma, Molk. Borutov la-la-la-la! I idemo! Vožnja starinskim punkerskim vlakićem smrti mogla je početi. Dok ostali statično stoje, vokalist Borut je taj koji određuje smjer i brzinu tog vlakića. Kao što možeš pretpostaviti, išlo je brzo, a vožnja je bila poskočna. Od prve sekunde ekstatična publika jela je Borutu iz ruke, a energija nije popustila do posljednjeg tona. Niet su popis pjesama (koji možeš pogledati na jednoj od fotki) posložili otprilike po blokovima, par starih, pa par novijih, pa par srednje starih štikli, za svakoga ponešto. Klasika bend u repertoaru ima više nego dovoljno da drži visoku razinu angažiranosti i glazbenika i publike.
U parteru je bilo paklenski, znoj je prskao, pivo se prolijevalo, nerijetko se događao krvavi pogo. Prava punkerska ludnica, vremena za predah nije bilo. Čak i među baladnima Bil je maj i Beli prah u zraku se osjećala ona hitnost i nestrpljivost koja koncert čini nečim posebnim. Kad već spominjem Beli prah i gledam popis pjesama na fotki (vidi galeriju – dolje), vidim da on nije potpun. Jebi ga.
Klub je bio nabijen, zvuk je bio prljavo sirov i dovoljno glasan da sijeće, ali ne do razine čepića za uši.
Sirova energija koja je dolazila s pozornice prikrila je poneki krivi ton u gitarskim solažama, poneki promašeni ritam, poneki fušer u vokalnoj izvedbi. Ali na takvom punkerskom slavlju takve sitnice samo pridonose atmosferi živog nastupa. I kako je živ bio taj nastup! Osnivač i većinski autor, gitarist Igor Dernovšek, doduše, ostavljao je dojam kao da mu je pozornica posljednje mjesto na ovom planetu na kojem bi želio biti. Unatoč tome iz svog je kuta nadzirao zbivanja i smiješio se u brk kad je vidio razaranje u klubu.
Koncerta je prebrzo bilo gotovo, ali majstori znaju da treba završiti na vrhuncu! Ali vrhunac je te večeri trajao i trajao, i bio je gorko sladak osjećaj kad je prošao. Vjerojatno nisam bio jedini koji je završio od glave do pete natopljen mješavinom znoja i piva. Bend je isporučio ono što smo željeli, i iskreno sumnjam da je ijedan posjetitelj otišao kući nezadovoljan. Takav punkerski šus koncert dobrodošla je stvar za prekid (kao šnaps usred nepreglednog niza hladnih špriceva) niza orto metalskih događaja.
Postkoitalni (ups, koncertni) trenuci prošli su u druženju i fotkanju s gitaristom Robertom i pjevačem Borutom te u opuštenom razgovoru. Hvala, majstori!
tekst i fotke: Igorac
