Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Trieste (Trst) / Teatro Miela / Italija
Datum koncerta: 19.03.2012
Broj posjetitelja: 250
Richie Kotzen, ovaj pronicljivi umjetnik vražje gitarske svirke, doista danas više ne treba široku predstavu. Stalno je na turnejama, stalno skladà i stvara novu glazbu. Iako je u tuči koncertnih posjeta po Europi posljednjih godina samo jednom uspio posjetiti Sloveniju, njegovi stalni postanci u slovenskom pograničju pronijeli su njegovo ime i među uži krug slovenskih rockerskih zaljubljenika, s kojima se redovito srećemo na Kotzenovim koncertima, pa tako i u inozemstvu.
Kotzenova nova turneja je (u skladu s očekivanjima) opet okrznula Sloveniju s datumima za Zagreb (Hrvatska), Vrbu na Koroškem (Austrija) i Trst (Italija). Od tri destinacije, od kojih je svaka za sebe nudila posebno koncertno iskustvo posjetitelju, posjet koncertu u Trstu bio je osobito primamljiv. Ako sam iskren, do tog dana Richieja Kotzena još nisam uspio uloviti uživo na pravoj koncertnoj pozornici. Uvijek na podiju domaće sobice kluba Bluesiana u Vrbi na Koroškem i jednom na brodiću Nina II. usred riječke luke u Hrvatskoj.
Teatro Miela idealan je prostor za ovakve koncerte. Tu su se nedavno svojim nastupima zamijenili i nenadmašni blues gitarist Eric Sardinas i baršunasti vokalist John Waite (ex-Bad English, ex-The Babys). Kao i na koncertima obojice spomenutih izvođača, i Richieja Kotzena pozdravilo je dobrih 250 oduševljenih, što je za njega bilo pravo malo spasenje, s obzirom na porazna assvega 80 posjetitelja usred hrvatske prijestolnice dan prije.
U devet navečer već su svirali luksemburški Porn Queen. Kvartet izaziva svojim izravnim, sirovim, valjajućim rock n’ rollerskim stavom, u koji pokušava umiješati blues natuknice te dodavati i primjesu južnjačkog melosa. Uz kombinaciju obilno napućenih lica, Ray Ban naočala i istetovirane kože, kvartet je u tren oka bacio svoja jaja na pladanj. Nastupu doduše nije manjkalo konkretne mjere zabave i korektne svirke, no kvartet svojom scenskom prisutnošću nije uspio osvojiti, jer mu nedostaje prave karizme, kao i autorske pronicljivosti. Sve što su pokazali Porn Queen, drugi rade mnogo bolje, ili su radili mnogo bolje. Počevši od The Black Crowes pa nadalje…
Porn Queen brzo su potonuli u zaborav, a na pozornicu je sa svojom pratećom ekipom nešto iza deset navečer već uskočio naš stari dušebrižni prijatelj i veliki gitarski heroj Richie Kotzen. Richie je prošle godine izdao svoj novi samostalni studijski album naslova »24 Hours« i njega je istaknuo i u koncertnom repertoaru. Pa ipak je set-lista predstavljala malo iznenađenje. U nju je Richie uključio čak sedam skladbi albuma »Into The Black«, što zapravo znači tri četvrtine cijelog albuma. Riječ je o odličnom albumu izdanom 2006., koji ni po izlasku nije doživio tako pozorno koncertno izvođenje kao baš na ovoj turneji. Tako je koncert otvorio Sacred Ground, skladba s prije spomenute ploče, a u prvom dijelu izmjenjivale su se točke novog albuma i albuma »Into The Black«. Možemo reći da je ovaj put Kotzen pristupio s više navijenom set-listom i interpretacijom, nego što nalažu iskustva posjeta njegovim koncertima u klubu Bluesiana. Barem je scensko djelovanje bilo takvo! Udarni trio se temeljito razmahao, iako Kotzena prostrana pozornica nije »zavela« i čovjek nije izvodio posebne trikove scenskog šou teatra. Toga glazbenik, koji je godine ispuštanja testosterona s Poison davno ostavio iza sebe, ne treba. Za njega je jasno da na pozornici govori samo glazba. U ruci vihoreći crnu Fender Telecaster gitaru, koje se posljednjih godina ni na tren ne odriče, i s igrom desnice, koja se također već dulje vrijeme služi samo izvedbom uz upotrebu prstiju. Glas Kotzenu odlično služi. Posjeduje onu punu uvjerljivu i odjednom ponosnu težinu gorke blues melankolije, koja se još uvijek fenomenalno veže na njegov rockerski princip u koji upleće utjecaje funka i motown soul glazbe, a sve to podupiru snažni blues utjecaji. Kotzen je iznenadio i uključivanjem skladbe Player. Riječ je o izgubljenoj točki iz vremena snimanja albuma »Piece Sign« (2009), koju Kotzen nije uvrstio na album. Odmah iza nje publika se probudi uz izvedbu omiljene Fooled Again (»Go Faster«), a za skladbom Peace Sign slijedi dulji instrumentalni jam, gdje opet izdašnije progovori Richiejeva jedinstvena manifestacija gitarske svirke, prožeta tečnim sweepingom.
Tip je i dalje svakog poštovanja vrijedna, izgrađena scenska figura pravog frontmana, koji je u istom dahu jedinstven gitarist i vokalni interpret. Njegova svirka zadržava, i nakon pokazanog u Trstu, sve zaštitne znakove po kojima je Richie uvijek tako cijenjen u svijetu glazbe, a osobito elemente nepredvidljivosti, spontanosti i užarene senzitivnosti, čime se ovaj glazbenik izdvaja iz prosjeka i svrstava u ligu najboljih. To su oni elementi njegova izraza koje tako gipko, autentično i bestidno još uvijek prevodi jedinstveni jezik gitarske svirke ovog glazbenika.
Cijeli koncert može se pohvaliti superlativima, uz samo jednu iznimku. Nakon nekih sat vremena Kotzen uzme nekoliko trenutaka da nahruli tonskog majstora neka ipak prestane pomicati postavke na mikseti i neka ih vrati na nultu točku, dakle onu koja je bila definirana tijekom tonske probe. Teatro Miela sa svojim visokim stropom može biti zvučna zamka. U slučaju ovog koncerta, lošije su prošli osobito oni koji su sjedili ispod balkona, a i ispred miksete zvuk se difuzno gubio u prostoru. Trebao si stajati posve naprijed, do dva, najviše četiri metra od pozornice, da uhvatiš optimum zvučne slike koncerta.
Postava je svoju energičnost doveла do vrhunca u završetku s podivljalom verzijom skladbe albuma »Peace Sign« naslova Paying Dues, a dvoranu je konačno začarala vrlo omiljenom Go Faster, koju je odsvirala u bisu. Tu je točku otvorio dulji uvodni instrumentalni jam, gdje je postava još posljednji put dala punog duha i »razbjesnila« se na instrumentima, a potom je Kotzen još posljednji put uspostavio odličan kontakt na relaciji publika–skupina, uz interpretaciju već spomenutog, vrlo pjevnog standarda, koji u Kotzenovim set-listama ne smije manjkati.
Na kraju koncerta ljudi se nikako nisu željeli pomiriti s činjenicom da je svemu kraj pa su još nekoliko minuta oduševljeno pljeskali u dvorani i dozivali Kotzena natrag na pozornicu. To je bio pravi dokaz da je Kotzen s ekipom opet punim plamenom zapalio i dočarao još jednu nezaboravnu koncertnu seansu, koja je publiku duboko dotaknula. A upravo je ta autentičnost scenske svirke ono što posjetitelj traži. Bez pretvaranja, protetike umjetničenja, skrivanja iza efekata ili preusmjeravanja pozornosti s interpretacije glazbe navlakom scenskih kulisa i leporječjem kojem nema kraja između skladbi. Za Kotzena je važna samo glazba i njezino iskreno izvođenje. Uvijek malo drukčije i uvijek bravurozno. Tako uvjerljivo i iskreno da si na kraju koncerta uvijek iznova zabiješ u glavu da se na takav koncert nedvojbeno pri prvoj prilici opet s najvećim veseljem vratiš.
Setlista
1. Sacred Ground
2. 24 Hours
3. Fear
4. The Shadow
5. Help Me
6. Love Is Blind
7. Player
8. Bad Situation
9. Fooled Again
10. My Angel
11. Livin’ In Bliss
12. Peace Sign
13. Instrumental Jam
14. You Can’t Save Me
15. Till You Put Me Down
16. Lie To Me
17. Paying Dues
—dodatak—
18. Go Faster
Galerija slika
