Mjesto: Izbruhov bazen, Kranj
Datum koncerta: 11.09.2009
Broj posjetitelja: 100
Cijena karte: 15 €
“Lako je svirati Bacha: sve što trebate napraviti jest otvoriti pravi program na računalu i Bach će se svirati sam.” Laibach
Koncert, najavljen za oko 22 sata, počeo je s gotovo dvosatnim kašnjenjem. U međuvremenu smo se mogli naslušati izvorne glazbe Johanna Sebastiana Bacha, koja je svirala u pozadini, te u iščekivanju moćnih Trbovljana upijati atmosferu i naravno popiti i poneko osvježavajuće piće. Izbruhov bazen u Kranju ugodno je utočište, a najbolje mjesto za zvučni doživljaj događaja je vrh drvenog mostića, postavljenog preko cijele širine nekadašnjeg bazena. Naravno, taj se mostić najprije i napunio.
Znala sam da me ovaj put čekaju Laibach bez svog vokalista i čula sam čak i jezive priče o tome da te njihov koncert, posvećen Bachovim remek-djelima, može dovesti na rub očaja i ostaviti te psihički slomljenog. Zapravo se prostor tijekom samog koncerta poprilično ispraznio, jer ovo nipošto nije plesna ni razonoda glazba, nego meditativno putovanje po više ili manje mračnim predjelima svjesnog i nesvjesnog. Laibach su nam se predstavili pod pseudonimima Eben, Salinger, Dachauer i Heller, a kao posebnog gosta naravno su spomenuli samog majstora Bacha. Za mene je poseban doživljaj bio vidjeti na djelu Iztoka Turka, pravog čarobnjaka na svom Appleovu Macu.
U svom izvorniku Bachova Umjetnost fuge nije bila napisana ni za jedan određeni instrument, pa su se Laibach prerade tog djela lijepo prihvatili s računalima. U subotu smo čuli različite glazbene žanrove, od eksperimentalne elektronike, koja me donekle prenijela na prošlogodišnji koncert J.M. Jarrea u ljubljanskoj Hali Tivoli, do elemenata jazza, klasične glazbe s prizvukom gudača, a posljednja skladba izvedena je u gotovo čisto orguljaškom obliku (naravno na klavijaturama).
Posebno poglavlje koncertne atmosfere predstavljaju tematske projekcije na dva platna, na kojima se izmjenjivao niz apstraktnih mehaničkih uzoraka (perpetuum mobile, kotačići nekog golemog urarskog mehanizma, unutrašnjost positiva, rad dvotaktnog motora, crveni prelijevajući dim, notni crtovlje koje postupno zamjenjuju uvećani mravi, ukratko vrlo halucinogen i prije svega mračan slijed pokretnih sličica). Posljednja skladba bila je kao neka priprema za nedjeljnu misu, jer je zvučala posve orguljaški, a cijelo vrijeme su iza grupe na platnima treperili razni sivi i crni križevi (pa i poneka svastika, ako si dobro pogledao).
Ovaj mi se put prvi put dogodilo da sam neki koncert više nego emotivno doživjela s racionalne strane. Možda je tome pridonijela činjenica da su Laibach u subotu ponovno predstavljali skladbe s albuma Kunst der Fuge, na kojem su sabrane prerade Bachovih kontrapunkata, koji djeluju kao svojevrstan matematički jezik, kao niz složenih matematičkih algoritama u zvučnoj slici. Nikakve pretjerane emocije nisam osjetila ni od članova skupine, koji su na pozornicu izašli u bezličnim crnim odorama, rutinirano izveli svoj 60-minutni nastup, tijekom koncerta nisu komunicirali s publikom, čak se ni međusobno gotovo nisu pogledali. Publika je u nekoliko navrata bila čak i u nedoumici treba li uopće pljeskati između pojedinih skladbi ili ne. Taj nedostatak kontakta sa slušateljima vjerojatno možemo pripisati i odsutnosti vokalista Milana Frasa, kojeg nestrpljivo očekujemo u Kinu Šiška.
fotografije: Robi Lipej
Galerija slika
