Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Tool
Izdavač: ZOO entertainment / Volcano Records / BMG Music
Izlazak: year
Trajanje: 78:51
Ocjena: 5/5
Malo je sastava koji bi mi u dušu i tijelo unijeli toliko nemira, želje za još većim dozama ritmike i opojnom melodikom, a na samom vrhu svojeg glazbenog Olimpa mogu i uspijevam vidjeti samo jedno ime koje popunjava sve praznine u mom štovanju savršene glazbe – to je ime američkih metalskih progresivaca TOOL. Nakon petogodišnjeg čekanja, tijekom kojeg su se pjesnici kozmičnosti prepucavali sa svojom dotadašnjom matičnom izdavačkom kućom i gotovo se našli na samom pragu konačnog glazbenog ukidanja, klupko parničarskih nevolja se razmrsi, a svjetlo dana ugleda po mom mišljenju jedna od najvećih ploča s prijelaza tisućljeća – album Lateralus.
https://www.youtube.com/watch?v=LRSLmlFqExU
Prije izlaska bilo je puno zavaravanja i posve toolovske enigmatike. Najavljivao se izlazak ploče Systema Encéphale, a zatim je uslijedila bitka s proždrljivim globalnim internetom i Napsterovim vjetrenjačama, koje su, iskreno govoreći, osakatile svaku strast umjetnika prema likovnom dopunjavanju i daljnjem trudu oko albumskih omota i sličnih relikvija u zbirci svakog ljubitelja glazbe. Tool su dokazali da raspolažu velikim bogatstvom ideja i argumenata zbog kojih je posve besmisleno posezati za bijednim surogatima, hladnim digitalijama i prema umjetnicima nepoštovanja punim oblicima svjetske krađe. Izopačena mentalna usmjerenost cijele generacije novodobnih pirata osakatila je štošta, a Maynard je glasno istaknuo da “na svijetu ima puno druge industrije koju bi vrijedilo uništiti. Oni koje MP3-jevi pogađaju nisu toliko veliki glazbeni koncerni i tvrtke, nego umjetnici i izvođači, ljudi koji se trude pisati novu glazbu”.
https://www.youtube.com/watch?v=36dI2ILZtrs
Lateralus nahrani i najzahtjevniju ljubiteljsku glad. Alat ovoga puta je potpuni eksces što se tiče likovne usmjerenosti i samog fenomenalnog mističnog oblikovanja ploče, na kojem čovjeka u njegovu auralnom liku secira izvorni likovnjak Alex Grey. Različiti prozirni slojevi raščlanjuju ljudsko tijelo na slojeve, a u oblikovanju je skrivena prva poruka, u kojoj nam je sam smisao Boga, ako baš želite, prikriven zbog naše vječne racionalizacije i usidravanja značenja u naš moždani korteks. Drugi izazov uz ekscesno nadahnute vizualije je glazba, koja se slijeva u cjelinu preko vaših nepripremljenih slušnih kanala, a vrlo brzo postane posve jasno da su se TOOL odlučili zaći dublje i poslužiti nam nešto posve nevjerojatno i brutalno dobro. Na ploči je toliko materije da je cjelinu nemoguće sagledati već nakon prvog slušanja, zbog čega će manje strpljivima Lateralus možda biti prevelik zalogaj za konzumiranje, ali vjerujte da je ta poslastica nešto čemu se možete jednostavno posvetiti na dulji rok i ima sve ono zbog čega će vam ploča “sjesti” i nakon desetljeća nepotrebne apstinencije od prvog slušanja ploče. Počnemo li s metrikom, s ritmom koji se poigrava vašim osjetilima od uvodne skladbe The Grudge. To je skladba u kojoj radioaktivna jezgra žari postupno, a značenja izgaraju polako. Skladba o zamjeri i tinjajućoj mržnji rasplamsava se kolebljivo, da bi nakon uvodnog drobljenja izbila u punom kriku neukrotivog, gotovo božjeg gnjeva. Fenomenalno preigravanje nevjerojatnih Dannyjevih bubnjeva, zasićenih udaraljkama, podmazano je transcendentnim milovanjem basističkih žica Justina Chancellora i lebdećim gitarama adama Jonesa, koji su oplemenjeni Maynardovom mantrom “Clutch it like a cornerstone / Otherwise it all comes down / Justify denials and / Grip ’em to the lonesome end / Clutch it like a cornerstone / Otherwise it all comes down / Terrified of being wrong / Ultimatum prison cell / Saturn ascends / Choose one or ten / Hang on or be / Humbled again / Humbled again.” Glavna os zbivanja i cijelog šova je karizmatični frontman, koji vam ljepotu usadi u misli bilo brutalnom agresijom bilo opojnom slatkoćom. Nakon uvoda skladbe Eon Blue Apocalypse nastavlja se mentalni uzlet po paraboli užitka. The Patient je oda predavanju i bogobojaznom štovanju neshvaćenog, a nakon padova na koljena goruki vjernik pita se zašto je zaboravljen i zašto ne čuje odjek božanskog. “If there were no rewards to reap / No loving embrace to see me through / This tedious path I’ve chosen here / I certainly would’ve walked away / By now”. Slijedi budistička Mantra, koja kao zlokobni poziv na nihilističko poništavanje svega racionalnog ponovno utka element suspenza, nakon čega vas probode novi basistički nevjerojatni briljant skladbe Schism. “There was a time that the pieces fit / But I watched them fall away / Mildewed and smouldering / Strangled by our coveting / I’ve done the math enough to know / The dangers of our second guessing / Doomed to crumble unless we grow / And strengthen our communication”. Veličanje repetitivnog stvaranja sanjivih svjetova razbija se o hridi osmišljavanja, a ja sam nedvojbeno više pristaša hipnotičkog upletanja u tkalački stan velikih manipulatora TOOL pomoću nenapregnutosti. Značenja klize kroz pore sa svakom izgovorenom Maynardovom riječju. “Cold silence has / A tendency to / Atrophy any / Sense of compassion / Between supposed brothers / Between supposed lovers”. Schism je savršena erotika ritma i melodije, a za njom slijedi dvojac skladbi Parabol i Parabola. Najprije mekani dodir medenih vrhova prstiju smirene uvertire skladbe Parabol, a zatim vas profinjena i puna distorzirana gitara Adama Jonesa prereže na pola i potrese jednom od težih skladbi na albumu, gdje vam misli nakon prvog smirenja potresu glasne i grmljavinske gitare. Maynard ostaje smiren i u interpretaciju utiskuje golemu snagu i uvjerljivost. Zašto smo ovdje i što radimo na ovom svijetu? Je li riječ o slučajnosti ili predodređenoj egzistenciji zbog nekog dubljeg smisla? “This body. This body holding me. / Be my reminder here that I am not alone in / This body, this body holding me, feeling eternal all this pain is an illusion,” riječi su koje govore sve. Tražimo utjehu i čarobni flaster za našu dušu, koja je zarobljena u tijelu, a to tijelo, prožeto boli i osjećanjem, tek je kapsula za onostrano izražavanje. U iluziji postojanja u pijesku pod našim stopalima utisnu se tragovi da bismo barem na tren mogli zastati i potražiti odgovore na pitanja o vječnosti. Tijelo je smrtno i predano ukidanju prvim onostranim udahom. Duša je ta koja je besmrtna. Manje utješan je nastavak s fenomenalnom i brutalno glasnom skladbom Ticks & Leeches. “Suck and suck. Suckin up all you can suckin up all you can suck. / Workin up under my patience like a little tick. / Fat little parasite. Suck me dry. / My blood is bruised and borrowed. You thieving bastards. / You have turned my blood cold and bitter, / beat my compassion black and blue” riječi su koje guše i usisavaju pozitivu na najprofinjeniji način. Maynard obračunava s krvopijama u matičnoj izdavačkoj kući, a vama u uši ulijeva savršenu dozu zlokobne izvanrednosti. Slijedi naslovna, no gotovo naslovna skladba Lateralis. Ta je, kako kažu mnogi upućeni i dobro poučeni izvori, napisana na način koji slijedi načela Fibonaccijeva niza, tj. potpunom matematiziranju po načelu uzorka 1,1,2,3,5,8. Ritmika klizi u pukotine izbrazdanog srca profinjenim nizom riječi i zvukova. Skladba koja se dotiče ljudskih strasti, htijenja, vječne težnje za probojem i ponovnim korakom naprijed. Maynard je jezičac na vagi koji ispjeva matematičke strukture i zamagljene slike mističnih smislova. “Black then white are all i see in my infancy. / red and yellow then came to be, reaching out to me. / lets me see. / as below, so above and beyond, I imagine / drawn beyond the lines of reason. / Push the envelope. Watch it bend.” Transcendencija veličanog trenutka koja nas na samouništavajući način tjera da nadiđemo sebe i svijet, gdje živimo utvaru da se ta spirala beskonačnog nadopunjavanja može protezati bezgranično daleko, a ljudi samo naizgled postajemo bliži bogovima. “I embrace my desire to / feel the rhythm, to feel connected enough to step aside and weep like a widow / to feel inspired to fathom the power, to witness the beauty, / to bathe in the fountain, / to swing on the spiral / to swing on the spiral / to swing on the spiral of our divinity and still be a human” pjeva Maynard i uvrti nas u novi ciklus paklenog bunila. Skladba je savršen odraz instinktivnosti i potpunog dušевnog grabežа, u kojem preko ritmova plemenskih bubnjeva možete dolaziti u dodir sami sa sobom. Disposition smiruje strasti suspenzom buke, da bi preko ponovne refleksivne provokacije komada Reflection. Otvorene i širom razrogačene oči radoznalih tražitelja savršenog svjetla istine zaslijepljene su viđenim smislom, a čovjek koji se popeo po strmim obroncima Platonove špilje da bi slijedio unutarnji poziv za (samo)otkupljenjem približava se kataršičnom trenutku potpunog kraja. “So crucify the ego before it’s far too late / To leave behind this place so negative and blind and cynical / And you will come to find that we are all one mind / Capable of all that’s imagined and all conceivable / Just let the light touch you and let the words spill thorough / Just let them pass right through, bringing out our hope and reason./ before we pine away.” Statika pritiska na ramena još sa zaključnim činom skladbe Triad, da bi nakon izvijanja naelektriziranog zujanja Božjeg glasa uz Faaip De Oiad, koja je snimka radijske emisije u kojoj se u eter javlja muškarac koji je navodno pobjegao tijelima vlasti koja istine iz razvikane Zone 51 gurају u ladice “strogo povjerljivo”. Naslov skladbe napisan je jezikom anđela, enohijanskim jezikom, kojim su vidioci iz srednjeg vijeka opisivali svoja viđenja božanskog.
https://www.youtube.com/watch?v=N1HbX8w0Djw
I toga smo dionici u svakom trenutku ovog nevjerojatnog albuma. TOOL su razapeli svoju spiralu evolucije i napravili nevjerojatan korak naprijed u odnosu na prethodnika, ploču Aenima. Lateralus raspolaže s toliko spektakularnih slojeva i mentalnih izazova da bi ga bez sumnje mogli smjestiti na sam vrh stvaralaštva kako sastava TOOL tako i na sam vrh glazbene genijalnosti s početka 21. stoljeća. Nema polovičarstva i nema nekih šupljih koncepata. Nema pretjerivanja i nema riječi kojima bi se mogli posve obuhvatiti svi smislovi ove ploče i opisati brutalni čin novog duševnog uzašašća. Ponajprije nema materije kojom bi se dostojno moglo ovjekovječiti trenutak monumentalne veličine albuma nakon kojeg je čovjek ostavljen u samoći vlastitog postojanja i tamo može samo brojiti trenutke ekstatičnog drhtanja uz osjećaj čistog Ovdje i Sada. Album Lateralus je svakako prikladan za višekratno produbljeno slušanje!
Postava
Danny Carey – bubnjevi
Justin Chancellor – bas
Maynard James Keenan – vokal
Adam Jones – gitara
Produkcija
David Bottrill & Tool
Popis skladbi
1. The Grudge
2. Eon Blue Apocalypse
3. The Patient
4. Mantra
5. Schism
6. Parabol
7. Parabola
8. Ticks & Leeches
9. Lateralus
10. Disposition
11. Reflection
12. Triad
13. Faaip De Oiad
