Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Bikerbar / Scheifling / Austrija
Datum koncerta: 15.05.2009
Broj posjetitelja: 2500
Austrijsko selo St. Lorenzen bei Scheifling, na putu prema gradu Zeltweg, poznatom po stazi Formule 1, nekih 70 km od Klagenfurta, i ove je godine preživjelo Mairock festival, na kojem su svoj nastup izborili i željezni kovači slovenskog podrijetla Lene kosti, koji definitivno proživljavaju novo proljeće. Bikerbar je riječ s kojom je Mairock festival neraskidivo povezan. No biker bar nije baš riječ kojom bi laiku dočarao kako izgleda pravi “zabavni park” koji ti se ukaže pred očima kad se provezeš kroz selo. Bikerbar ima otvoreni prostor s pravom pozornicom i mjestom na koje možeš nagurati dobrih 2000 glava. S tri strane okružen je šankovima, ima velike prostore iza pozornice (“backstage”), a tu je i restoran u kojem je najbolje naručiti razne vrste pizza. Prostor je idealan i zapravo je po samoj svojoj namjeni stvoren za priređivanje događanja na kojima se miriše na ulje, benzin i naravno rock n’ roll. Spomenut ću i to da je šef Blasius Wieland zaljubljen u čelične konjiće, pa je Bikerbar uređen kao biker hram, odnosno biker sveto mjesto. Uz rockerski uređene prostore, ne možeš previdjeti ni plesni podij, na kojem ne manjka oltar na koji se u posebnim prilikama popne i D.J. Svakako, računica je potpuno ispravna. Selo je na lokaciji koju je bog zaboravio, pa Bikerbar razbija onu monotonu uređenost austrijskog sela.
Prije svega, ne mogu mimo činjenice o izuzetnoj gostoljubivosti šefa Blasiusa, koji je aktivirao dva majstora tona da se bave dečkima iz Lene kosti pri pripremi zvuka na pozornici, zatim ih je dočekao bogato opskrbljen “backstage” s pićem, a grupi je priuštio i obilan obrok u restoranu. Doista sam bio iznenađen odličnim pristupom austrijskog kolege.
| LENE KOSTI (LAZY BONES): |
Lene kosti, koje po dolasku na mjesto događaja i po samom razvoju situacije nisu skrivale odlično raspoloženje, to su svakako okrunile novim odličnim nastupom. No cijela je stvar opet nosila neku simboličnost za grupu. Ako je prethodni nastup bio oproštaj od originalnog bubnjara Igora Kremenšeka, a ujedno prvi nastup za basista Gregora Brenka, ovaj je put bio prvi službeni špil grupe s bubnjarem Mihom Nedohom, inače tipom koji se ludira u Forgotten Eden, Requiem i kod Razvalina. Pa i to što čuješ Milana Krušiča kako se obraća publici na engleskom zgoda je koja se ne događa baš svaki dan. Tko je u posljednje vrijeme obilazio koncerte po Austriji, dobro zna da su Austrijanci prilično hirovita publika. Zapravo strogo racionalna. Kad su Lene kosti u 21.00 navečer izašle na pozornicu, prostor je još bio prilično prazan. No nekih slabih 200 – 250 ljudi lijeno se “šuljalo” po kutovima prostora.
I Got The i akcija! Tričetvrt sata dug špil obuhvatio je uz repertoar od željeznih sedam skladbi i odličnu obradu Judas Priesta Diamonds And Rust, a dečki su u set ubacili i posve novi instrumental kojem su dali ime The Sting, a u sjećanju će vam ostati ponajviše po zanimljivom glavnom motivu gitare. No ovaj je put grupi u pozadini bila velika potpora bubnjarska tvrđava s dvostrukom pedalom za bas bubanj. Skladbe su narasle u zvuku, u samoj elektrificiranosti i nabijenosti visokim naponom. Lene kosti su se kotrljale po pozornici uz diktat čvrste, klene i nevjerojatno samouvjerene izvedbe na bubnjevima. Grupa je djelovala nevjerojatno opušteno i nije skrivala odlično raspoloženje, koje je bilo glavni razlog nastupa što je protekao silno zagrijano i kao po loju. Velika pozornica, veliki prostor, malo više ljudi moglo ih je dočekati ispod pozornice. No Austrijanci jednostavno ne poznaju grupu Lene kosti.
Svakako, nitko se nije morao bojati da bi mu slučajno moglo postati dosadno. Toga austrijska publika naravno nije znala, ali se vrlo brzo uvjerila da se s Lene kosti nije šaliti. Dečki su pritom pristupili posebno oprezno. Osjećalo se da još štede streljivo i da neće odmah ispucati sve metke u Scheiflingu. Kako ni toga austrijska publika nije znala, vrlo se brzo sprijateljila s energijom grupe i počela suvereno nagrađivati dečke gromoglasnim pljeskom nakon svake skladbe. To je značilo da su Lene kosti već s posve blagim pritiskom na kočnicu uvjerile prisutne da je riječ o odličnoj grupi. Naravno, nije se moglo očekivati da će ljudi lomiti vratove ispod pozornice, no Lene kosti su odlično iskoristile priliku da ponesu svoje ime preko sjeverne granice Slovenije i učvrste svoj položaj na lokaciji Bikerbara. Milan je spretno povezivao nastup na engleskom, a s karizmom i nepopustljivošću držao je publiku uz sebe cijelo vrijeme. Pjevač nosi neki poseban šarm, mogli bismo reći i demonski. Nakon koncerta moglo se uživati u skandiranju: “Zu-ga-be, zu-ga-be…!”, što je bila velika nagrada za grupu koju prije toga na mjestu događaja gotovo nitko nije poznavao. Ipak, Lene kosti imaju obožavatelje i u inozemstvu. Dvojica Austrijanaca doputovala su iz Graza, posebno za ovaj događaj, da uhvate Lene kosti.
Lene kosti trebale su nastupiti u 22.00, jer je tada na mjesto događaja stiglo znatno više ljudi. Krsni nastup postave s novim bubnjarom Mihom Nedohom uspio je u svemu. Lene kosti tako bljuju još više vatre i energije na pozornici, dečki djeluju još opuštenije i još zagrijanije. Pa još nešto. Pravo lice novih Lene kosti mi Slovenci osjetili smo tek dva dana poslije u ljubljanskom Orto Baru, gdje je grupa obećala i doista izvela nastup koji ćemo još dugo pamtiti!
| MAIDEN FÜR JEDEN: |
Austrijska tribute to Iron Maiden grupa nosi posebnost već na startu. U postavi je na vokalu čak pjevačica, koja se zove Suzy Q. Zgodna cura, koja nimalo ne štedi ispuštanje decibela, tako se bezobrazno upliće u lik i djelo njegova veličanstva Brucea Dickinsona. Moram priznati da “tribute to” grupe osobno ne podržavam. Oni su “korov” koji hoda po tankoj granici između bijelog i crnog. Međučlan koji lako može napuniti džepove, uz nulu što se tiče vlastite kreativnosti. Oduzimaju prostor grupama koje dišu za svoju stvar i rade na autorskom materijalu. Oduzimaju im koncerte, oduzimaju im pozornost, oduzimaju im bazu obožavatelja. Kako god okrećem i pjenim se, oni su jednostavno činjenica našeg svakodnevlja. Budući da sam na Rijeci krajem prosinca 2008. slušao fantastične Iron Maiden iz Mađarske, stigao sam pod pozornicu grupe jako, jako razmažen i bez ikakvih očekivanja. Grupa je zagrijala uvodom koji znači otvaranje albuma Somewhere In Time. Halo? Caught Somewhere In Time? Svakako bez gitarskih sintisajzera. No to je bilo samo uvodno zagrijavanje, jer je grupa prešla ravno na The Trooper. Pjesma koju danas sviraju gomile grupa pokazala je da je basist po brzini nekako izmaknuo uzdama i odjurio naprijed. U nastavku je ipak smirio svoj stampedo i uskladio se s grupom. Ona je nastavila s Be Quick Or Be Dead.
Maiden Für Jeden u svemu spašava Suzy Q. Žena je potpuno podivljala na pozornici i ne suzdržava se, slično kao naš Milan iz Lene kosti. Samo što je to naravno gospođica iz sasvim drugog tijesta. Suzy zna i divlje zarežati, iz sebe izbaci čak srednju, gotovo muški intoniranu salvu glasa. Zato je vokal vrlo posrećen izbor za imitiranje skladbi Iron Maiden. Više lege prolaze bez problema, a i prijenos snage iz nižih preko srednjih u najviše registre funkcionira vrlo učinkovito.
Grupa je ponudila predvidljiv izbor pjesama. Nisu mnogo iznenadili kad su izvodili The Evil That Man Do, Two Minutes To Midnight, Wrathchild, The Number Of The Beast, Children Of The Damned, Hallowed Be Thy Name, Fear Of The Dark (u dodatku), Run To The Hills (u dodatku). Revelation je ispala manje usklađena u sviranju, a nešto dosade unijelo je namjerno improviziranje pjevačice Suzy u smirenom akustičnom prijelaznom dijelu (tik pred refren).
Kad smo se probili do skladbe Iron Maiden, na pozornicu je dolutao tip u Eddiejevoj opravi i grupa je izvela skeč s prerezanim vratom, tako da se crvena boja u snažnom mlazu cijedila iz usta pa niz vrat i dalje dolje pjevačice Suzy.
Grupa inače nudi mnogo scenske kinetike. Dečki i cura ulažu hrpu energije u neprestano trčanje po pozornici. Po uzoru na Iron Maiden. Ugojiti se dakle ne možeš! Zvuk gitara bio je pomalo hrapav, pa su harmonije u zvuku povremeno šepale, što je bila manje smetajuća šteta. No kao što rekoh. Suzy Q vuče grupu naprijed, spašava je. Cura je njezin motor. No vjerojatno premalo da bi Maiden Für Jeden uspjeli prodrijeti još igdje drugdje osim na nastupe na mjestima po Austriji.
Nakon tog nastupa pozornicu su zauzeli “Engel in zivil spielen Böhse Onkelz – tribute to”, no kasni nas je sat polako tjerao da kompasne igle usmjerimo opet prema jugu. Tijekom koncerta te grupe prostor je bio nabijen do kraja i Mairock festival je oživio u punini. Uz to bih još jednom zahvalio organizatoru i šefu, gospodinu Blasiusu Wielandu, velikom rockeru u duši, na izvanrednoj gostoljubivosti i potpuno profesionalnom odnosu.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Galerija slika
