Izvođač: Shub Niggurath
Izdavač: Musea
Izlazak: 1986
Ocjena: 4.5/5
Bila je 1986. godina i u progresivnom rocku, osim neo žanra, nije se događalo baš ništa. Barem tako misli poprilično ljudi koji su gledali kako progresivni rock sve više tone u zaborav. Istina je da su ga mnogi zaboravili, ali nikad nije otišao. Postao je samo nešto opskurniji. Osamdesetih su sastavi poput Present, Univers Zero, Pseu, Dun i mnogi drugi stvarali svoja najbolja djela. Tu spadaju i Shub Niggurath, koji su se albumom “Les Morts Vont Vite” proslavili na polju avangarde/zeuhla. Doduše, možda se nisu proslavili kao neki Yes, Emerson, Lake and Palmer ili Genesis, nikad nisu postali popularni, ali oni koji su im dali priliku bili su jednako bogato nagrađeni. Za progresivni rock slava je bila svojevrsna prepreka i na kraju je značila i propast (barem što se tiče simfonijskog žanra), pa je zato, nakon što je zapao u opskurnost, ponovno počeo dobivati na kredibilitetu. Sastavi koji su bili previše popularni više nisu razmišljali o inovacijama, iscijedili su sve svoje ideje i jer su bili previše prepoznatljivi, nisu se mogli više snalaziti i stvarati što su željeli. Upravo zato je potonuće progresivnog rocka (osim nea, naravno) u zaborav bilo kao naručeno.
Mnogi Shub Niggurath uspoređuju s Magmom, ali mislim da te usporedbe nisu na mjestu. Istina je da se kod obaju sastava pojavljuje ženski operni vokal, ali su melodije kod Shub Niggurath potpuno drukčije. Više je disonance, glazba je dosta mračnija, na trenutke jeziva. Glazba na “Les Morts Vont Vite” ima više zajedničkog s King Crimson (Wettonovo razdoblje, 1973 – 1974), Univers Zero i Present nego s Magmom. Operni vokal i zvonki bas doduše ih svrstavaju i u zeuhl, ali isto tako spadaju u avangardu. Iako u glazbi ima nekih sličnosti s spomenutim sastavima, Shub Niggurath uglavnom ne kopiraju. Pokušavaju pronaći vlastiti glas, pokušavaju se izraziti na svoj način i mislim da su se pronašli. Stvorili su naime glazbu koja bi mogla pratiti najgoru noćnu moru i za mene je prava katarza. Neprestano se prebacuje između tihih, melankoličnih dijelova i čistog, sirovog razbijanja. Baš kao i kod noćne more, nikad ne znaš kad slijedi sljedeći napad.
Sve su sastavnice kod Shub Niggurath iznimno snažne. Za bubnjara bi se moglo reći da neke zamisli posuđuje od Billa Brufordsa iz vremena King Crimson (razdoblje 1973 – 1974). Spektakularno je ponajprije njegovo udaranje po činelama. Basist ima sličnu ulogu kao basisti u Present i Univers Zero, naime stvara iznimno kompleksne linije koje naizgled djeluju jednostavno. Kao što je već tradicija kod rock in opposition, i ovaj sastav ima jedan čudan puhački instrument. Trombon pomaže stvoriti još starinskiji i jezivi učinak. Gitarist svira dosta slično kao što je Robert Fripp svirao na “Red”. Ima puno distorzije i dugih tonova, a dovoljno je i kompleksnosti i usklađenosti s ostalim instrumentima. Klavijature su raznolike, kako i dolikuje avangardnim/zeuhl sastavima – od harmonija, preko klavira do orgulja. Pisala se 1986., a Shub Niggurath nisu imali sintesajzer. Osobno mi je to sasvim fino. Budući da nisu koristili nikakve efekte, još se više naglašava starinski učinak, sve zajedno ponekad zvuči (kad nema električne gitare) kao neki čudan ostatak iz davnih vremena. Za kraj ostaje još vokalistica. Mnogima će sigurno ići na živce, a meni je ključni element glazbe. Svojim disonantnim i atonalnim napjevima pridonosi napetosti. Njezin glas ponekad zvuči kao da dolazi s onu stranu, ili kao da nas vampirica mami svojom sirenskom pjesmom. Ne znam je li čudna slučajnost ili ne, ali gitara rijetko svira istodobno s klavijaturama. Kad gitara solira, klavijature kao da nestanu, a kad solira klavir, nestane gitara. To ne vrijedi uvijek, naime na “Cabine” instrumenti podupiru jedan drugoga, ali na ostalim skladbama do toga dolazi često. No začudo, album zbog toga ne trpi previše. Zvuk je uvijek dovoljno snažan, glazba dovoljno bombastična i strašna da ikakav manjak gitare ili klavira samo pojačava osjećaj jeze koji su Shub Niggurath sposobni stvoriti. Uostalom, bubnjevi, bas i trombon više su nego dovoljna pratnja za instrument koji izvodi solo. Na albumu su uz četiri duge skladbe i dvije kraće bonus stvari, koje su po dinamici, motivima i atmosferi potpuno prikladne za album.
Ako se netko odluči poslušati ovaj album, preporučam da se pripremi. Neću pričati gluposti kao neki drugi recenzenti i reći da vas ova glazba, ako ste psihički slaba osoba, može dovesti do samoubojstva. To je besmislica. Ako vam se glazba ne svidi, može vas najviše prilično smoriti. Ako vam pak dosegne one skrivene kutke duševnosti u koje vas je strah pogledati, ovaj vam album može ponuditi pravo otkupljenje.
Postava
– Alain Ballaud: bas
– Franck Coulaud: bubnjevi
– Franck W. Fromy: gitara
– Jean-Luc Herve: klavir, orgulje i harmonij
– Ann Stewart: vokal
– Véronique Verdier: trombon
– Michel Kervinio: bubnjevi i udaraljke (5 i 6)
Produkcija
Pierre Benazeth, Shub Niggurath
Popis skladbi
1. Incipit Tragaedia (15:46)
2. Cabine 67 (5:55)
3. Yog Sothoth (12:27)
4. La Ballade De Lénore (8:58)
5. Delear Prius (4:03)
6. J’ai Vu Naguère En Peinture Les Harpies Ravissant Le Repas De Phynée (4:19)
Trajanje albuma: 51:28
