LET 2 – Punjeta

Autor: Sandi Sadar Šoba

Izvođač: Let 3
Izdavač: Dallas Records
Izdanje: 2013
Trajanje: 67:21
Ocjena: 3.6/5

Ne mogu zamisliti definiranje jugoslavenskog punka, a da se na kartu svih glavnih gradova bivše domovine velikim slovima pored Pule ne upiše i ime betonskog bedema garaže, grada Rijeke. I to zahvaljujući izvanrednoj i vrlo prodornoj postavi Termiti, Parafi iz čijih su redova u konačnici nastali i prvi koraci skupine koja ikonoklastički ruši sve granice dopuštenog i očekivanog, a scenskom pojavom, porukama i scenskim ritualima na balkanske pozornice donosi šok, golotinju, visoko podignut srednjak te dobru zabavu i glazbu – naravno, mislim na sastav Let 3. Unatoč dobro poznatom imenu, tek rijetki znaju da je skupina prije konačnog učvršćivanja i početka rada od 1986. nadalje imala još jednu vrlo važnu međufazu, pod imenom razdoblje Let 2. Upravo razdoblje debitantskog ranog djelovanja te već početkom osamdesetih iskazana predanost teatru i umjetnosti odražavaju antologijski zaron u manje poznatu i manje oglašavanu prošlost glazbenika Mrleta, Prlje i supokretača iz lokalnih sastava. Unitarizam žilavih ideja izlio se u album naslovljen Punjeta, koji nakon više od trideset godina, bez dodatnog kiča i obrada, uz minimalne zahvate  otvara pogled u srce multimedijskog projekta Strukturne ptice.

Ne vjerujem u slučajnosti, barem ne kad je riječ o stvaranju glazbe sa žarom, pa tako vjerujem da je koncept djela i zamisao već u sastavu Let 2 bio sve prije nego plod sretnih slučajnosti i trenutačne asocijacije ili inspiracije. Prvu postavu sastava Let 2 tada su činili Damir Martinović Mrle, koji je prije toga djelovao u projektu Strukturne ptice i bendu Termiti, Zoran Prodanović Prlja, koji je scenska iskustva skupljao u sastavu Umjetnici ulice, bubnjar Berislav Dumenčić Kiko (također iz Termita) te gitarist Mladen Vičić Ritchie, koji je prethodno svirao u bendu Paraf. Album Punjeta okreće kazaljke na vrijeme ranih osamdesetih, a most sa sadašnjošću za bolje upućene nudi i kičasta naslovnica, koju »krasi« lik legende riječke scene Binga, koji je prije više od dva desetljeća ostavio pečat i na naslovnici kultne ploče sastava Let 3, albuma Two Dogs Fucking. Značenje Let 2 prvenstveno je u tome što je kvalitetno nastavio tektonski uzbudljiv rad poslovično snažne i dobro funkcionirajuće riječke scene, a svojim mračnim, moćnim i energičnim izljevima poetične novovalne zgusnutosti postali su nezamjenjiv član u lancu nadogradnje i evolucije između adolescentske ogorčenosti Termita, sanjarenja suptilnih Strukturnih ptica te megalomanske širokopoteznosti i groteske Let 3. Punkoidna je esencija postupno ishlapjela, a prazninu je počeo puniti i na obali Kvarnera novi val sa svojom kaotičnošću melodike, metaforičkom neuhvatljivošću u hodu između humora i gorke ozbiljnosti, kompleksnijim kompozicijama. U Let 2 punk i novi val zapravo supostoje istodobno, a da se pritom u svojoj kontradiktornosti ne poništavaju.

Društvena kritika usmjerena protiv socijalističkih oligarha i samodršaca danas, trideset godina kasnije, oštro je uperena protiv aktualnih bezidejnih vođa, a već uvodni let po ponavljajućoj metrici uvodne skladbe Let pokazuje da je Rijeka pronašla svoj odgovor beogradskoj soldateski novovalnih senzacija u prodornom baritonu Prljina vokala, koji nadopunjuje tanka, pomalo naivna Ritchiejeva gitara, monotoni Kikovi bubnjevi i basistička podrška odlučnog Mrlje. Snažniji trenutak ploče slijedi već sa skladbom Posljednja noć, koja se usijeca u pamćenje izmjenom sive monotonije te optimistične igre basa, gitare i bubnjeva. »Ljudi odlaze / zadnja frka u šarenu noć / Odlaze u noć, najmračniju noć / Ljudi prolaze / najluđa frka u šarenu noć« pjeva Prle, a pred očima bez poteškoća zamišljam siva pročelja riječkih neboder te mladež koja gleda prema zamagljenim horizontima sa tjeskobom u srcu i crninom u mislima. Let 2 slikaju pejzaže prilično klaustrofobičnim glazbenim pastelima, a zloslutnost visokotonski obojenih gitarskih zviždanja nastavlja se i u hladnoći skladbe Crni dinamiti. Čelično hladni odjeci jako distorziranih gitara te jasna linija basa i bubnjeva se, usprkos pomalo provizornoj i davno preživjeloj produkciji, lijepo zgušnjavaju u nešto što u sjećanje ddočarava zvučnu sliku Joy Divisiona ili ranih The Smiths, samo što Prlja ne isijava patetiku. Njegove su glasnice namijenjene izricanju potentne prijetnje sustavu, a umjesto psovki i grlenog revolta glavno oružje obračuna je poetičnošću, prispodobama i simbolima zaoštreno pero. Pokušaj je izljev simbolike i tone metafora koji kazuje priču o zadrogiranosti, heroinskoj transcendenciji s hladnih pločnika otuđenog grada. Kao da su poruku EKV-a preselili na riječku obalu – misao je koja te lako prožme i potrese.

Oštrije i grublje zvuči Zora, koja je nebrušeniji dio u mozaiku cjeline, a demoidnom demoničnošću brutalno okrnjene produkcije unosi na ploču miris skloništa, garaže, plijesni, vlage i hektolitara znoja, koji je tada mlad sastav izlučivao za suverenije i srcem iskrenije snage da svijetu postavi sva ogledala, zbog kojih bi se ispražnjene kulise naizgled sretnog i funkcionalnog svijeta mogle srušiti u ništa, u prah. Idealizam ili nadrealizam? »Ne trebam te, jer imam sve,« sije u svijet sjeme nezadovoljstva Prlja u skladbi Ne trebam te, prilično suha skladba dehidrira more nade te gasi posljednju svijeću snage i otpora, a energetski vampirski trenutak ploče ujedno je ubrzan i utemeljen isključivo na Kikovim bubnjevima bliže približenim mikrofonima. Sočnije i dublje zahvaća skladba Tisuče evnuha, jasni hommage svima onima koji nemaju dovoljno jaja i volje da zažive, da se oslobode čeličnih spona ovisnosti – o sustavu, o kemiji, o ljudima, o lažnim idealima. Sam u vodi prava je novovalna majstorija koja pušta svoje pipke u supstrat gustog basa, kristalno tekućih bubnjeva te poput britve tanke gitare, a Prlja meditativno prelijeva svoj bijes nad prazninom i besmislom egzistencije, u kojoj svoja prazna obećanja laju mnoštva onih koji znaju lajati kao ribe, iz dubina tamnog mora, opijenog pjesmom kitova, izviru na površinu samo fragmenti, asocijacije, riječi ponavljajuće ludosti. Alternativni biser prava je meditacija za ulazak u ubrzane okrete nepovjerljivog Nepovjerenja, a sav se naježim kod skladbe Gomile, koja predstavlja kozmičku polovicu skladbe Punjeta. Rockerski feeling samo je prividno lakši, jer je poruka himne radničkoj klasi i nakon tri desetljeća ista – jesmo gdje smo već dugo i ne pomičemo se naprijed. »Gomile umiru glasno,« artikulira aktualnost današnjeg vremena izgladnjelosti, a Let 2 su punkoidni kritičari koji revolucionarno zveckanje oružjem zamjenjuju pozivom na individualnu odgovornost i djelovanje. Pred kraj Punjete, nakon klaustrofobičnog i iritantno iscrpljujućeg Mosta, slijedi zaron u teatar egzistencije. Sa skladbom Moram li, koja je više od kompaktnog udarca glazbe u međuzvijezđe raspršeni recital, glazbena impresija, Let 2 žare mračni jam session posvećen smrti, umiranju, bolesti, boli i oproštaju, životu samom. Smisla nema, dublje poruke su iluzija, bezizlaznost teatra apsurda zgušnjava se do velikog finala – u cjelinu se dodaju i dvije skladbe novijeg datuma. Let 3 ostavljaju svoj krvavi pečat na stolnjaku prošlosti s dva glazbena teatralna bisera – s prilično dovršenijom izvedbom skladbe Pere pere, koja pokazuje da je idejna jezgra sastava ostala neokrnjena, samo se interpretacija prilično promijenila i iskristalizirala, te s naslovnom Punjetom. Himnični kraj otvara sve registre, rekonceptualizira Gomile da izvrišti činjenicu da je sve ostalo isto kao i danas, a unatoč ništa previše optimističnom zaključku, nakon shvaćanja Hegelove tvrdnje da se stvari prvi put događaju kao tragedija, drugi put kao farsa, na napjev vlastite narodne gluposti i idiotizma lijepo je i plesati na napjev koji bih lako pripisao nekim Drinkersima, a asocijacije na domaće lože ostavimo po strani.

Činjenica je da je album Punjeta dokument preživjelog, ali nužnog vremena, benda, zapravo, bez kojeg bi riječka scena bila prilično siromašnija, invalidna. Radilo se o nužnom činu, koraku u nepoznato, iz kojeg se iz stare zavjete punku moglo roditi nešto novo. Tu bih se složio da današnju hrvatsku scenu praktički ne mogu u cijelosti slikati bez slike brkatih stričeka s velikim kurcima te ne uvijek najrazumljivijim parolama. Let 3 su nužno zlo, ma kakvo zlo, zapravo nužda, koja budi svijet opscenošću i groteskom, u kojoj se lako barem na tren prepozna svaki član našeg društva. Ako sada ekipa kaže da je potrebno Kurcem do vjere, svijet i dalje ostaje pozornica na kojoj Mrle, Prlja i kompanija mogu iskazivati svoju inteligentnu nadmoć nad svim normativima. Bez Let 2 nedvojbeno ne bi bilo Let 3, a Punjeta je zapravo prilika da se barem na trenutak poklonimo počecima velike priče Let 3, koja u svojem izvornom obliku doduše neće imati nastavka ni nadogradnje, ali je Let 2 u svom kratkom razdoblju eruptivnog glazbenog djelovanja glasno označio početak, primordijalni trenutak rađanja nečeg većeg, beskompromisnijeg i kurčasto hrabrijeg. Punjeta unatoč nizu stihova o praznini i beznađu predaje štafetu punoće i glazbene genijalnosti i sastavu Let 3 i cijeloj riječkoj glazbenoj sceni, koja potentno nastavlja djelo praoca riječkog punka.

Postava

Let 2 (skladbe 1 – 12):

Berislav Dumenčić- Kiko – bubnjevi

Mladen Vičić- Ritchie – gitara

Damir Martinović- Mrlja – bas, prateći vokal

Zoran Prodanović- Prlja – vokal

Let 3 (skladba # 13):

Damir Martinović- Mrlja – bas, prateći vokal

Zoran Prodanović- Prlja – vokal

Ivica Dražić- Miki – gitara

Nenad Tubin- Tubin – bubnjevi

Let 3 (skladba # 14):

Damir Martinović- Mrlja – bas, prateći vokal

Zoran Prodanović- Prlja – vokal

Matej Zec- Knki – gitara

Dražen Baljak- Baljak – gitara

Branko Kovačić- Husta – bubnjevi

Produkcija

Janez Križaj, Siniša Krmpotić-Krpa, Matej Zec, Iztok Turk

Popis skladbi

1. Let
2. Posljednja noć
3. Crni dinamiti
4. Pokušaj (Top ten verzija)
5. Zora
6. Ne trebam te
7. Tisuće eunuha
8. Sam u vodi (Krpa verzija)
9. Nepovjerenje
10. Gomile
11. Most
12. Moram li
13. Pere pere (bonus)
14. Punjeta (bonus)

Galerija slika