Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Pearl Jam
Izdavač: Monkeywrench Records
Izdanje: 2013
Trajanje: 47:14
Ocjena: 4.8/5
Što je, za ime svijeta, bilo kritičarima i izdavačima da su, samo zato što su nastali u vječno kišnom Seattleu, Pearl Jam gurali u grunge bazen s flanelom, patetikom, monotonijom i nekoć doduše potentnom, a danas posve preživjelom formom napunjenog markiranog skupa bendova koji međusobno nisu imali gotovo ništa zajedničko? Še danas se nađu frajeri koji ne mogu preboljeti činjenicu da su nakon albuma Ten slijedili izvrsni Versus, pa kontroverzni zaokreti od sjaja (i bijede) razvodnjenog zvjezdarstva s albumima Vitalogy, No Code, Yield, Binaural, Riot Act, Pearl Jam, Backspacer, a kao posljednji, u dokaz da grom ne udara dvaput u isto mjesto, 22 godine kasnije u račun ne ide najnoviji album Lightning Bolt. Skupina nekadašnjih tinejdžera i muškaraca u ranim dvadesetima postala je ostarjeli kolektiv muškaraca koji na tinejdžerske gluposti više ne mogu i ne smiju pristati, sve je evidentnije i glazbeno korijenje, svi izdanci kojima su svoj zvuk oduvijek stvarali mješavinom The Who, Neila Younga, Ramones, Dicka Dalea, a što manje novodobnim jajima nalik, osobito kad mi, pojedinci skloni toj evoluciji, shvatimo da smo se s njima paralelno starili i zreli i mi te se, i uz njihovu pomoć, u svojoj koži više nego izvrsno osjećamo (naravno s mogućnošću preokreta nabolje). Istina je i da su Pearl Jam skupina koja se pri kreiranju i krojenju svojih uvijek nešto drukčijih i nadograđenih kreacija nikad ne obazire na želje ostatka svijeta, na ukus i mišljenje masa, a s distancom od prosječnog iskvarenog ukusa kritičara i masa ostali su vjerni svojoj misiji i u vrijeme kad većina glazbenih suboraca zvoni na uzbunu zbog promijenjenih pravila igre u glazbenom poslu, ne samo da mogu puniti stadionske arene megalomanskih razmjera, nego se u cijeloj priči ne osjeti ni trunka kompromisa i jeftinog rasprodavanja vlastite duše.
Šetiri godine nakon udarnog i namjerno proglašenog Backspacera Pearl Jam se ugađaju na svoju dušnu frekvenciju bez imalo osjećaja žurbe i pritiska, a postava je u svoj kreativni proces uvela još više demokratičnosti i sudjelovanja gotovo svih članova (uz iznimku bubnjara Matta Camerona, koji je, očito, imao previše posla sa Soundgarden). Ako zaokružimo – skoro 30 godina glazbenog supostojanja i zajedničkog tkanja glazbene koprene Stoneu Gossardu, Mikeu McCreadyju, Jeffu Amentu i neuništivom generatoru strasti, mistike i izvanserijskog sjaja, izvrsnom vokalistu Eddieju Vedderu usadilo je osjećaj za čitanje misli partnera, supomagača u glazbenom otporu i (r)evoluciji u kojoj je dopušteno sve. I prigušeni osjećaj već viđenog i čutog, deja vu, ovdje puše uz nikako ugušenu revoltiranost nemirnim domom, političkim otporom, a s druge strane u terapeutskom posezanju za crnom toplinom vinila, višemetarskim oceanskim valovima i surfom te ponajviše zrelim klasičnim rock’n’rollom, kompliciranja ima točno koliko ga dopušta Pearl Jam ukus. Eddie si ovaj put postavlja pitanja primjerena svojim gotovo pedesetim o moralu, vjeri, smislu postojanja, a uvijek bira vlastite puteve. Uvodni Getaway nastavlja točno tamo gdje je Backspacer završio, a podsjeti na sjajan splet dviju taman uravnoteženih udarnih gitara, basa, bubnjeva i sjajnog zamrljanog, zamućenog i vječno prepoznatljivog Vedderovog agoničnog vokala. Svi biramo svoje puteve, a Ed ne namjerava slijediti ničije smjernice i direktive. Buntovnik, jednostavno, ali buntovnik sa stilom i razlogom. I taj buntovnik je buntovnik s intelektom, koji u izvanrednu skladbu Mind Your Manners (poznatu i kao Spin The Black Circle Part II). Sličan osjećaj punkoidne udarnosti jednog od glavnih aduta Vitalogyja osjeti se i u samoj biti ovogodišnjeg glazbenog prinosa, kojem se čovjek priklanja zbog sjajno postavljenih pitanja o metafizičkoj istini ovog svijeta »Go to heaven / That’s Swell / How you like your living Hell?«. Father’s Son je ovaj put obračun s domaćim psihopatima koji u ime genskog koda i vlastitog sjemena sije nasilje i bol u svojim domovima, a bijes i nezadovoljstvo vlastitim životom iskaljuju na leđima vlastitih žena i sinova. Mike McCready se ovaj put na sebi svojstven terapeutski način oprašta od, pretpostavljam, svog preminulog oca, a s primjesom Dicka Dalea surferski razigrani Pearl Jam već u prvom dijelu izvanrednog obračuna sa samima sobom, sa svijetom i svojim demonima prošlosti lijepo se opuste i daju od sebe više nego što bi se od njih usudili očekivati.
Sirens je sve prije nego power balada. Pearl Jam je apologetska skladba o ljubavi s dubljom opomenom. “We live our lives with death over our shoulders,” pjeva Eddie, a u sjajan splet puzavih sanjivih kontura gitara, klavijatura, basa i bubnjeva organski se umiješa nešto nadnaravno, neovozemaljsko, nešto zbog čega ćete skladbi, kao i skladbi Hotel California, onima malo »modernijima« pak čemu god iz opusa Goo Goo Dolls, iz istih razloga još poslušati. Višak je emocionalan, a ovaj put osjećajnosti i emocionalnosti možete prisluhnuti i vrhom svog ukusa ih sjajno okusiti cijelih skoro šest minuta skladbe koja vas neće ni na tren ostaviti neutješenima! Sjajna gitarska solaža ovdje se u stilu nekog Slasha, jebiga, više Stonea Gossarda, sjajno upreda u teksturu namjerno senzualne svjetske boli, koja uz Eddiejevu interpretaciju ispada smisleno i vrijedno uživanja. U tom moru osjećanja ima dovoljno mjesta i za euforiju koja probija maglice tužnog udarnim udarom groma naslovnom skladbom Lightning Bolt. Sirovog i neukroćenog tinejdžerskog lupanja više nema, Pearl Jam ga ipak žare – kao The Who ili The Beatles na distorziranijim gitarama. A kod potonjih ostajete još više mislima uz nastavak sa skladbom Infallible, koja tripa na, slažem se s usporedbom, album Magical Mystery Tour, a uz slično zvučne gitare, klavijature i bubnjeve doprinosi i sugestivna glasovna modulacija izvanrednog govornika per excellance, gospodina Edda V. osobno. A potonji je autoritet koji je prije četiri godine izglasao veto na skladbi Pendulum na Backspaceru. Ovaj put je preuređena skladba dobila malo soničnog praha čarobnosti. Šetnja Eddovog glasa iz lijevog u desni zvučnik, gotovo Nick Cave feeling bubnjeva, praporaca i sjajnih prigušenih klavirskih odjeka negdje u pozadini, a jednostavna skladba efektivno uleze pod kožu sa svakim dodirom opene, žica, daha zlokobno slatkih bolnih krikova velikog Veddera i njegovog zbora odabranih vokalnih PJ cvjetova u cvatu. Suspens je savršen, a nakon minimalizma slijedi mlako buđenje skladbom Swallow Whole. Veselje životom, pozitivizam, milovanje valova, prirode, zrelost i odraslost pak u cjelinu donosi malo propuha koji je otpuhao sve prošle demone, a s lakoćom zvuka gotovo Byrds gitara Pearl Jam slave sunce, vjetar, ocean i dišu oprost, metafizičnost i iščekivanje neizbježnog.
Let The Records Play je ovdje nekako primjereno prikrivena kako bi vas rasteretila i razvedrila s malo Led Zeppelin polustenosti i melodične rustikalnosti, pri čemu Pearl Jam ne zvuče jeftino i istrošeno, izblijedjelo, a Stone ga »tera« u posve opuštenom smjeru prema kraju albuma. Swallowed Whole je prokleto reminiscentan onome što je Eddie spjevao na svojoj solo ploči kao Ukulele Songs, samo što ovaj put umjesto ukulelea iz zvučnika zagrmi kolektivna pratnja cijele PJ soldateske, koja boji skladbu osjećajem pokojnog Beatles heroja Georgea Harrisona, a ni grama suvišne patine ne pada na konture lakog skladbića koji isijava vjernost sebi samome i vlastitim načelima. A zbog tih je u kolažu, oceanu zvukova dovoljno mjesta za misticizam i eklektičnu sanjivost skladbe Yellow Moon te senzualnost srcedrapajućeg finala skladbom Future Days, koja zrači profinjenošću prikrivenog countryja, rezonantnog na način koji iz sebe uspijevaju iscijediti samo veterani kova Pearl Jam. Obećanje izvrsnosti i nadogradnje, poboljšanja i sazrijevanja ispunjeno je potpuno!
https://www.youtube.com/watch?v=b2Tt_QT7Z8Q
Upravo s mišlju na Pearl Jam mitološkost, gotovo neuhvatljivost i neukalupljenost, ovu bih misaonu parabolu danas zaključio istinitošću tvrdnje da su neki, rijetki, sposobni u današnjem svijetu trendova i zapovijedi sačuvati vlastitu kralježnicu. Pearl Jam nikad nisu bili sljedbenici trendova, nego su trendove kovali. Štoviše – birali su vlastite puteve i stranputice, pritom ostajući vjerni vlastitim počelima, zbog kojih ponavljanje albuma Ten, Versus ili ostalih osam ni ne bi smjeli očekivati. Muškarci su u tom vremenu sazreli, svukli sa sebe površinski sloj adolescentskog buntovništva i postali skupina primjerena i muškarcima i ženama srednjih godina. Pearl Jam su postali skupina primjerena svim dobima, a da se pritom ne prodaju i ne gube. Iz godine u godinu bliži su sjaju klasičnosti, a vintage dašak ih ujedno ne tjera na tavan povijesti. Nagrade za životno djelo i upisi u dvorane slavnih dio su priznanja kojim im se trud i rad isplaćuju, a više od jeftinih nagrada i plaketa na zidu muškarci iz grada obavijenog koprenom kišnih oblaka i sivila žele u svijet sijati zrake nekonvencionalnosti, ljepote, srčanosti i radijantne predanosti vlastitoj misiji, koja ih već danas postavlja uz bok Rollingsima, The Who, Ramonesima, Iggyju i njegovoj soldateski, Neilu Youngu i Crazy Horse, po kojima su se oduvijek ugledali i za kojima su čeznuli, a pri posezanju za zvijezdama sa sviješću da se u istu rijeku nikad ne može zakoračiti dvaput, pomicali granice svojih mogućnosti uvijek za pedalj, dva, tri naprijed. 22 godine nakon Tena, ako njime zaključim, Pearl Jam su sličniji sebi nego na početku puta, a što je bitno, kako i sami naglašavaju, u svojoj se koži, što je i pravo, napokon udobno i dobro osjećaju. Lightning Bolt je dokument toga, a možemo samo poželjeti da tako ostane i narednih desetljeća!
Postava
Eddie Vedder – vokal, gitara
Stone Gossard – gitara
Mike McCready – gitara
Jeff Ament – bas
Matt Cameron – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Brendan O’Brien – klavijature, gitara
Kenneth “Boom” Gaspar – klavijature
Ann Marie Simpson – violina
Produkcija
Brendan O’Brien
Popis skladbi
1. Getaway
2. Mind Your Manners
3. My Father’s Son
4. Sirens
5. Lightning Bolt
6. Infallible
7. Pendulum
8. Swallowed Whole
9. Let The Records Play
10. Sleeping By Myself
11. Yellow Moon
12. Future Days
