Autor: Sandi Sadar Šoba
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Ljubljana / CUK Kino Šiška / Slovenija
Datum koncerta: 17.01.2013
Broj posjetitelja: 230
Prekmurje je oduvijek bilo kreativna jezgra nadarenih glazbenika, koji su dugo bili prokleto zanemareni. Danas, nakon što su svoj neprehvatljivi pečat na glazbenoj duši našeg naroda, uz Kreslina, naravno, ostavili i mladi stjegonوše već odavno preminule buntovničke čelične družine Prekmurje Noise Conspiracy. Imena poput Beko, Manul, pa Psycho-Path, a po mom ukusu i Sphericube, postala su tako dobro poznato jamstvo za koncerte na kojima je iz glasno namještenih pojačala strujala glazba s jajima i sadržajem, a alternativa središnjoj anemičnosti i bezidejnom ponavljanju već čutih obrazaca postala je zbog svoje samoniklosti, inovativnosti i beskompromisne drskosti prvi izbor mnogih ljubitelja glazbe pisane velikim početnim slovom. Pustimo žanrove po strani, jer je razvrstavanje u pretince i stilsko seciranje onoga što nam zvučni valovi unose u uši upravo ono što krade, pljačka i prazni dušu glazbe te uništava kreativni zanos i iskrice u srcima mladih stvaratelja. Klonova je na sceni ionako previše, a garaže i alternativno podzemlje slovenskih skloništa nisu ništa imunije na modne trendove, zapovijedi i zabrane. Svijetle iznimke ipak postoje. Iako sastav Werefox izlazi iz važnih gradivnih elemenata prošlosti ili poluprošle povijesti slovenske glazbe (usput: uz gore spomenute sastave u priču se utkaju i vrišteći pop konfeti sastava Lollobrigida pa dobijete osnovne gradivne elemente genskog zapisa ovog u Ljubljani nastanjenog prekmurskog kolektiva prekaljenih glazbenih mačaka i jedne posebno seksi glazbene mačke …), postava je odlučila okrenuti novu stranicu u knjizi svog stvaranja. Četvorka koju čine nadareni gitarski mag sastava Beko, Manul i Psycho-Path Sašo Benko, bubnjar David Halb, basist Manuel Hahn te karizmatično srce, glas i tekstopisni izvor sastava u liku svugdje prepoznatljive i nepogrešivo samosvojne pjevačice Melanije Larise Fabčič, poznatije kao Melee, okrenula je s Werefox leđa indie rockerskoj glasnoći, bučnoj privrženosti nemelodičnim obrascima i artističkoj tajanstvenosti. Duša sastava ovaj se put punom parom raspjenila uz milozvučnije kombinacije tonova, a zvučni intervali ovaj su put popoidnije usmjereni, što je za neke stare fanove nedvojbeno zločin bez presedana, ali ovaj put moram reći da i u popu (o tome ne govorim kao o stilskom pretincu, nego o definicijskom polju u kojem je glazba obojena svjetlije, vedrije i optimističnije) može biti nešto neodoljivo lijepo, zbog čega je bilo samorazumljivo da ćemo pred pozornicom Kina Šiška stajati i mi Rocklineovci.
Zimska idila ili pak dosadno padanje snijega mogli su biti čvrst izgovor za izostanak s koncerta, no nakon prvog slušanja ploče, nevjerojatnog prvijenca I Am Memory, koji je sastav lansirao na tržište putem web stranice Bandcamp, postalo je jasno da ne postoji nepogoda koja bi zaustavila moju malenkost na putu u zimski mraz Ljubljane. Ovaj se put koncert dogodio nešto niže nego obično – u maloj dvorani ljubljanskog Kina Šiška. Na ulazu u prostor ovaj put klupskijeg užitka čekala nas je prva najava. Nastup su Werefox ovaj put trebali izvesti s frontmenom sastava Girls Against Boys Scottom McCloudom, no on je zbog bolesti u obitelji odlučio preskočiti ljubljanski krst. Dueta dakle neće biti, kažem si, no glavni razlog dolaska u utrobu ljubljanskog hrama kulture bio je ipak domaćeg porijekla. Uz štand s pločama štićenika izdavačke kuće God Bless This Mess, na kojem je bio dostupan i prvijenac glavnih zvijezda večeri, hostese su poslužile i prekmursku žganicu, pa je čekanje proteklo znatno manje stresno i opterećujuće nego inače.
Uskoro pozornicu zauzimaju suzaverenici sastava Werefox i s uvodnom skladbom The Redneck Genious Story divlji spust po toboganima strasti može početi! Beko na lijevoj strani pozornice počinje topiti dušu svojom taman dovoljno otežanom distorziranom gitarom Fender Tornado. Desnu stranu pozornice zauzima kratkokosi basist Manuel, naoružan naočalama i crvenim Fenderovim basom, uz kojeg u zasjedi stoji dama večeri, gladna nastupa pjevačica Melee, a iza tijela suboraca u dinamičnu igru s opnama i činelama baca se izvrsno ritmičko srce sastava, bubnjar David. Redneck ucrtava polje po kojem će hodati Werefox, jer nakon suspensa lijepog uvoda u skladbi ima puno prostora za udarne valove krasne melodične garaže. Werefox radnju prebacuju u najvišu brzinu već nakon nekoliko taktova, a znatno glasniji ogrtač inače doista briljantnog starta daje do znanja da Werefox igraju na sve ili ništa, a unatoč samo jednoj gitari na pozornici u zvuku ne nedostaje ništa, jer je zvučna slika sastava udarna i čvrsta kao monolit. Slijedi znatno alternativnije razigran Shitload Of Love. Čelični stisak sastava ne popušta, a skladba, koja na jedan svoj seksi način podsjeća na izvrsne Foo Fighters, ima puno svojih, vlastitih zuba. »Dark princess riding low – no one messes with her flow / Who’s to say what shall go? Not to her! No!!!« riče Melee, a zatim slijedi jedan od ljepših i spjevnijih refrena prvog dijela ploče, na kojem biramo dio tijela koji bi tamna princeza odsjekla samo za nas! Seksi i mračno! Werefox taman dovoljno unakaze svoje krasne konture u pop nijansama obojenom svijetu da ne ispadnu slatkasto, zasla|đeno i bijedno, nego u pokret pretvore i poslovično statičnu publiku svega naviknute prijestolnice. Kad bismo kvalitetu sastava mjerili očima, po kretanju publike mogli bismo suditi da je I Am Memory pogodak u sridu, no Werefox ne počivaju na lovorikama tek nekoliko postignuća. Slijedi iznenađujuće miješanje redoslijeda skladbi i kao treća iz zvučnika zagrmi prilično mračna orijentalna vinjeta zlokobnog Beyond Mercy. Repetitivni niz stihova znatno više podsjeća na vremena egzorcizama Psycho-Path nego na trenutke naših s kamerama uvijek koketnih diva. Werefox su priča za sebe, s ušima koja prokleto lijepo zamaste masni zvukovi kvalitetnog i udarnog zvuka punokrvne alternative svem šećeru ovog svijeta, a možemo prisluhnuti i poučnim lekcijama ubilačke ljepote.
Killer Lesson zazvuči kao da ga je napisao Mark Lanegan, a umjesto baritona ovaj put u mikrofon zagorgolji više visokoleteći vokal nježnog krhkog soprana izvanredne Melee. Meditativna kombinacija minimalističkih gitara, bubnjeva i basova stapa se sa zen ljepotom japanskih minimalija, a nakon topljenja u kapljicama sreće dolazi vrijeme za kupanje u slapovima huktavih potoka strasti. Distorzirani tempo zvučne rijeke nosi divlju žudnju još više i više, a četvorka na pozornici priškrinutih očiju jedri svojim putem ne zna se kamo, suvereno i besprijekorno. Poput argonauta pristaju na obale mjesta na kojem su trebali dijeliti pozornicu s odsutnim McCloudom, no The Boy In Me, The Girl In You zvuči krasno i bez tomwaitsovske pripovjednosti hrapavog vokala eminentnog gosta. Nakon kratkih obraćanja publici te skromne zahvale za doista izvanredan rad nastavlja se čvrst niz kvalitetne glazbene egzegeze. Lica se kupaju u znoju, a debele graške tjelesnog napora isparavaju i s obraza pozorničkih šamana i iz tijela onih nekoliko duša koje su si dopustile odlijepiti tabane s hladnog poda dvorane te priškrinutih očiju odletjeti u stratosferu potpunog užitka. A taj se može povećati i otrovno dobrim dozama melodike skladbe Doghouse! U liricizmu sastava nema mjesta za klišeje i bulšit, a unatoč poderanosti i pohabanosti kolaža krasnih recikliranih već čutih ideja ples se ni najmanje ne zaustavlja. Momci i djevojka svako malo isperu grlo gutljajem žganice, a s novim kerozinom na glasnicama i dušama plamenovi se penju još više. Give Me A Life u stilu Pearl Jama ili R.E.M.-a dovodi do trenutka kad zajedno i složno padamo u zaklinjanje da zaslužujemo život vrijedan življenja, osjećanja i poigravanja, a jedan od sentimentalnijih trenutaka večeri dolazi sa skokom u više sfere supralunarnog svijeta. Fun On The Moon, koji je, ruku na srce, doista divan poklon melodici Georgea Harrisona, a uz asocijaciju na Here Comes The Sun usne se ovaj put otvaraju u mrmljanju stihova: »This is the last time you’ll have fun on the moon / This is the last time you’ll make moonflowers bloom. / The moon felt in the gutter / Go, get your daughter – she’s lost!« i uz meditativne injekcije gitarskih distorzija, basa i bubnjeva seks, prostor i vrijeme postaju posve nevažni postulati savršenog doživljaja. Sâm sam inače ljubitelj udarnijih kontura sastava, no ovaj put sam svoje potpuno oduđevljenje dosegao još prije nego što su mi uši zakrvarila od zvučnih kanonada komada March Of The Finest i zaključnog Did I Kill The Devil In You. Werefox su stručnjaci za plivanje u materijama različitih gustoća, a s šprintom na 200 metara miješano odgovor na pitanje jesmo li uspjeli ubiti vraga u sebi može biti samo potvrdan! Iako su iscrpili virove ovog prvog zajedničkog čitanja autorskih komada, slijede još dva prilično nevjerojatna i doista izvrsna produžetka. Kemija rušilačkih zvukova izvanrednih gitarskih pasaža ispod prstiju doista izvanrednog Beka, krasnih ritmičkih pasaža više nego samo ritmičkog dvojca Davida i Manuela te neskrivene briljantnosti seksepilne i glazbi predane pjevačice Melee živi i na izvođenju obrada, koje u Werefox preobrazbi ne zvuče ništa manje suvereno i samonikle. The Come Down su Werefox trebali odsvirati s McCloudom, prvim grlom sastava Girls Against Boys, no i poslovenjena verzija skladbe zvučala je paklenski dobro, pa se možemo samo nadati da će jednom biti ovjekovječena svjedočanstvom na kakvom B-side projektu. Točku na i nevjerojatnoj večeri višestrukih orgazama (eargasma, ako se smijem još malo poigrati riječima) bio je psihodelični izlet u šezdesete sa sastavom 13th Floor Elevators, a You’re Gonna Miss Me izrekao je sam ono što smo nakon izlaska zadnjih tonova mogli naslutiti u vlastitim srcima.
Teško mi je biti objektivan i nepristran, jer sam se u Werefox zaljubio do posljednjeg vlakna svog srca, a bio je dovoljan samo jedan susret i jedno slušanje. Ne radi se o polovičnom proizvodu ili postavi koja bi mogla funkcionirati samo kratkoročno. Werefox u svojim nedrima imaju prokleto puno žmohta, a svojom zakletošću kvaliteti nedvojbeno su još jedan adut s kojim će svijet uskoro biti obojen i nijansama slovenske briljantnosti. Pa pustimo geografiju po strani. Dobra glazba je bez granica, etiketa i pedigrea ili dobnih oznaka, a Werefox ispunjavaju sve kriterije s kojima s sigurnošću možemo izreći: »Werefox su sljedeća velika vijest, a I Am Memory je album za policu svakoga kome je dobra glazba sveta!!!« Nešto više bilo bi suvišno, a nešto manje nepravedno podcjenjivanje činjenica! Mjesta za kvalitativna odstupanja od toga malo je i za Werefox, pa jedva čekamo i brojimo dane, sate i minute do sljedećeg studijskog i pozorničkog nastavka, jer u oboje momci i djevojka prokleto briljiraju!
Setlista
1. The Redneck Genius Story
2. A Shit Load Of Love
3. Beyond Mercy
4. Killer Lesson
5. The Boy In Me, The Girl In You
6. Doghouse
7. Give Me A Life
8. Fun On The Moon
9. March Of The Finest
10. Urgency
11. Did I Kill The Devil In You?
—dodatak—
12. The Come Down
13. You’re Gonna Miss Me
Galerija slika
