Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: King Crimson
Izdavač: Discipline Global Mobile
Izlazak: 2001
Trajanje: 75:94
Ocjena: 4/5
Četvrta studijska i ujedno druga koncertna inkarnacija engleskih progresivnorockovskih legendi King Crimson bila je vjerojatno najkaotičnija i najnepredvidljivija verzija benda u cijeloj njihovoj povijesti. To vrijedi i za njihov studijski i za koncertni opus. Suprotnosti i trzavice među članovima tog benda bile su stalno nevjerojatne, pa je pomalo čudno da ta postava nije puknula puno prije nego nakon godinu dana. Na suprotnim stranama barikade bili su originalni članovi, genijalni i ekscentrični gitarist Robert Fripp te tekstopisac/svirač VC3 sintisajzera Peter Sinfiled, koji su se sve teže podnosili (Frippu su bili preko glave Sinfieldovi fantazijski i sve više seksualno obojeni tekstovi, a Sinfielda je smetala Frippova autoritarna figura), dok su im društvo pravili novajlije žedne dokazivanja, Boz Burrell (vokal, bas gitara), Ian Wallace (bubnjevi) i Mel Collins (saksofon, flauta), koji su jedva čekali američki dio turneje.
Problem s novajlijama bio je u tome što su, uz moguću iznimku Collinsa, njegovali posve drugačiju glazbenu viziju od Frippove, jer im je na trenutke puno više nego prog rock i jazz fusion odgovarao blues, što se može zamijetiti već na skladbi »Ladies Of the Road« s albuma »Islands« (1971) te po Bozovu na trenutke gotovo ‘amerikaniziranom’ načinu pjevanja, koji se nikako nije uklapao u prepoznatljiv, ‘romantični i staroengleski’ koncept King Crimson, barem što se tiče vokalne izvedbe njihovih ranih skladbi. Nije čudo da se Burrell iduće godine pridružio originalnoj verziji Bad Company, dok su Wallace i Collins nakratko priskočili u pomoć blues ikoni Alexisu Kornerju.
Kao da sve to nije bilo dovoljno, ‘zelenaši’ su se tijekom američkog dijela turneje htjeli još obilno zabavljati i noćariti, pa su Frippu 13. prosinca 1971., kad su King Crimson nastupili u Detroitu i odakle potječe koncertni snimak naslovljen »Live in Detroit«, koji je 2001. izašao kod neovisne izdavačke kuće Discipline Globile Mobile, već pošteno popuštali živci, iako je to bio jedan od rijetkih nastupa te inkarnacije prog legendi koji zaslužuje ocjenu ‘vrlo dobro’, ako već ne ‘odlično’. Njihovi nastupi bili su kao dan i noć, ovisno o večeri; jedne su večeri nudili briljantnu predstavu, a već iduće bili posve neprepoznatljivi, kao da nije riječ o istom bendu. Za Sinfielda, koji je te večeri aktivno izvlačio eksperimentalne, za ono doba inovativne zvukove iz svog VC3 sintisajzera, to je bio jedan od posljednjih nastupa u ulozi člana King Crimson, jer mu je Fripp ubrzo postavio ultimatum u stilu ‘ili ja ili ti: netko mora van iz benda’.
Ta inkarnacija King Crimson većinu je svojih koncerata otvarala energetskim katalizatorom »Pictures of a City« s albuma »In The Wake of Poseidon« (1970), koji im je te večeri, zajedno s kaotičnom jazzovskom improvizacijom, doista uspio, iako su Bozovo pjevanje i pogotovo naglašavanje određenih stihova te klasike bili prilično neobični. Nije iznenađujuće da je bend te večeri odsvirao čak tri skladbe s albuma »Islands«, jedinog studijskog dosega te verzije King Crimson. Posebno se ovaj put posrećila »Formentera Lady« s Collinsovim uvodnim improvizacijama na flauti, gdje se naelektrizirana atmosfera malo smiri u korist eteričnog ugođaja, što traje sve do razvratnog jazz rock fusion instrumentala »Sailor’s Tale«, na kojem Fripp oduševljava supersoničnom gitarskom solažom.
Jedan od boljih trenutaka tog nastupa King Crimson u Detroitu bez sumnje je bila izvedba klasika »Cirkus« s albuma »Lizard« (1970), koji u uvodu sadrži dramatične zvukove udaranja morskih valova preko Sinfieldova efekta na VC3 sintisajzeru. Bozova vokalna interpretacija ovaj je put puno uvjerljivija, jer je pokojni basist/pjevač bojom glasa bio bliži Gordonu Haskellu (pjevaču studijske verzije »Cirkus«) nego originalnom vokalistu King Crimson Gregu Lakeu, dok melotronsko-saksofonski aranžmani zvuče gotovo još zlokobnije i brutalnije nego na studijskoj verziji. »Ladies Of The Road«, gdje se mogu čuti rijetki elementi bluesa u glazbi King Crimson i refren u stilu Paula McCartneyja, zasigurno je bila najreprezentativnija skladba te verzije benda. Bozovo posve nepotrebno, bluesom obojeno režanje i vrištanje u refrenu te prilično bizarno pjevanje određenih stihova, dok mu je uz to gotovo do smijeha, spadaju među rijetke neprikladne, ako ne i loše trenutke tog snimka. Ta je skladba s »Islands« inače kod publike zbog svoje pristupačnosti uvijek bila iznimno omiljena, iako je Frippu jako išao na živce Sinfieldov seksualni tekst o lakoćudnim pratiljama rock glazbenika. Strogi gitarski asket iz dna je duše križao hedonističku filozofiju ostalih članova benda.
U pozitivna iznenađenja spada instrumentalna improvizacija »Groon« (studijska verzija nalazi se na B-strani singla »Cat Food«), gdje usred divljih improvizacijskih meandara oduševljava prije svega pokojni Ian Wallace monstruoznim bubnjarskim solom. »21st Century Schizoid Man« je, unatoč nešto skraćenoj verziji i izostanku saksofonskih solaža, te večeri ispao vrlo solidno. Na kraju izvedbe tog evergreena dogodi se i jedini pravi incident te večeri. Dok Fripp u svom uglađenom, književnom engleskom predstavlja pojedine članove benda, zbog neodgojenosti detroitske publike (neki pijani luđak usred toga se dere »shut up for fuck’s sake«) popuštaju mu živci, ali se onda ipak brzo pribere i u pravom trenutku razmaženoj američkoj publici očita bukvicu, a ujedno objasni zašto bend radije izvodi novije skladbe nego starije. »Mars« odnosno »Devil’s Triangle« u uvodu je obilježen zlokobnim i gotovo zaglušujućim zvukom zračnog bombardiranja, koji je bio produkt Sinfieldova VC3 sintisajzera, dok moćni melotronski valovi krče put nemilosrdnom ratnom maršu.
King Crimson na čelu s Bobom Frippom bili su u toj fazi karijere već pošteno siti stalnih zahtjeva za sviranjem favorita s legendarnog prvijenca (takav je primjer bio, recimo, ep »Epitaph«, koji je u tom razdoblju već nestao s njihove set liste), pa ne čudi što su rekli ‘đavo neka nosi sve skupa’ i za veliki finale neočekivano odsvirali iznimno bizarnu, bluesersku i jako skraćenu verziju slavnog evergreena »In The Court of The Crimson King«, koji bi se te večeri mogao preimenovati kar u »In The Court of B.B. King«. Slične, iznimno bizarne interpretacije pojedinih klasika bile su inače prilično česte za tu inkarnaciju progrockovskih legendi i neizravno su također pridonijele tome da se taj bend već iduće godine, nakon što je Fripp preuzeo apsolutnu kontrolu, brzo raspao.
»Live in Detorit« predstavlja prilično zanimljiv i razmjerno kvalitetan snimak najkaotičnije inkarnacije King Crimson, koja je cijelo vrijeme ‘pucala po šavovima’, a te je večeri ipak imala dovoljno međusobne kohezije i elana da odsvira jedan od boljih nastupa u 1971. Te verzije King Crimson bilo je gotovo 8. siječnja 1972., kad je Sinfield, nakon dugotrajnog prepucavanja, otišao iz benda. Od tada je Fripp neosporni poglavar tih progrockovskih velikana. Bend je kao kvartet izdržao još do završetka američke turneje 1. travnja 1972., nakon čega je Fripp nakratko ostao sam i počele su se pojavljivati spekulacije o njegovoj mogućoj suradnji s bubnjarom Jonom Hisemanom (Colosseum, Colosseum II), iz čega na kraju nije bilo ništa. Dva člana postave s »Islands« (Boz i Wallace) nažalost su danas već pokojnici, dok je Collins nakon više od četiri desetljeća opet Frippov prijatelj i član najnovije inkarnacije King Crimson.
Postava
Robert Fripp – gitara, melotron
Boz Burrell – vokal, bas gitara
Mel Collins – flauta, saksofon, melotron
Ian Wallace – bubnjevi, prateći vokal
Peter Sinfield – tekstovi, VC3 sintisajzer
Produkcija
David Singleton & Alex R. Mundy
Popis skladbi
1. Pictures of a City (9:03)
2. Formentera Lady (8:59)
3. Sailor’s Tale (6:08)
4. Cirkus (9:14)
5. Ladies on the Road (7:55)
6. Croon (8:02)
7. 21st Century Schizoid Man (13:17)
8. Mars (11:02)
9. In the Court of the Crimson King (3:34)
