Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: King Crimson
Izdavač: Discipline Global Mobile
Izlazak: 2016
Trajanje: 126:44
Ocjena: 5/5
Legendarni progresivni rockeri King Crimson tijekom sjevernoameričkog dijela nedavne koncertne turneje posjetili su kanadski Toronto, gdje su 15. studenoga 2015. u dvorani Queen Elizabeth Theatre snimili dvostruki koncertni album s jednostavnim naslovom »Live in Toronto« (album se ne smije miješati s »Live in Toronto, 1974«, koji je također izašao kod izdavača Dsicipline Global Mobile). Sedmoglavi King Crimson behemot, u kojem su čak tri bubnjara u liku Pata Mastelotta, Gavina Harrisona i Billa Rieflina, dok njime i dalje strogo zapovijeda gitarski samodržac Robert Fripp, te je večeri nazorno pokazao zašto su uz Genesis, Yes i Pink Floyd jedna od četiri najcjenjenije i najutjecajnije progrock grupe svih vremena. Strogi i uvijek disciplinirani striko Bob od ponovnog uskrsnuća King Crimson ipak se omekšao do te mjere da na veselje većine sljedbenika sa svojim kamaradima opet nadobudno izvodi neke klasike iz davne prošlosti, koje već dulje vrijeme nije bilo moguće čuti u njihovu koncertnom repertoaru (neke nisu izvodili desetljećima).
Popis izvedbi te je večeri bio takoreći sanjski i uvažio je većinu njihovih albuma, a posebno je bilo zanimljivo čuti neka djela iz novije ere, kojima je flautist/saksofonist Mel Collins spretno dodao puhačke aranžmane i tako ih stilski približio standardima iz zlatne ere progresivnog rocka. Očekivano, otpao je sav materijal iz osamdesetih, dok su novija djela (od devedesetih nadalje) predstavljali samo instrumentali, »VROOOM«, »The ConstruKction of Light« te »Level Five«. Fripp se vjerojatno za taj potez odlučio iz poštovanja prema dugogodišnjem pjevaču i gitaristu Adrianu Belewu, kojeg na veselje mnogih, čak ni nakon dolaska njegova nasljednika Jakka Jakszyka, nije u potpunosti otpisao, jer mu i dalje dopušta sviranje King Crimson glazbe unutar projekta The Crimson ProjeKct.
King Crimson su nakon dugo vremena opet većinom engleski bend, što se tiče nacionalne pripadnosti njegovih članova. Taj je podatak važan za sve one koji se pitaju zašto je Fripp protiv svih očekivanja odlučio oživjeti moćne korijene legendi progresivnog rocka. Fripp pak ne bi bio Fripp da se već prije početka koncerta na uljudan način, svojim tipičnim, knjiškim engleskim, nije obratio publici i zamolio je da tijekom nastupa grupe ne fotografira te da se ne uznemiruje kad će Tony Levin pri kraju koncerta, po svojoj staroj navici, snimiti nekoliko fotografija publike za vlastitu zabavu.
Nakon Frippova uvodnog ‘upozorenja’ i soundscapea »Threshold Soundscape« slijedi klasik »Larks’ Tongues in Aspic – Part I«, koji u novom ruhu zvuči doista fenomenalno. Već je uvodni dio, koji sadrži zvuk tradicionalnih filipinskih udaraljki, nešto posebno, dok su rušilački bubnjarski prijelazi koji nastupaju uz Frippov brutalni rif priča za sebe. Ovdje bi se moglo govoriti o pravoj bubnjarskoj kataklizmi, pri čemu se sva tri bubnjarska majstora, koji često koriste elektroničke udaraljke, nevjerojatno dobro nadopunjuju, kao da zajedno sviraju već godinama. Levinove odebljale bas linije vjerno nadopunjuju kaotične ritmičke zaokrete, što potvrđuje da su King Crimson u novom izdanju snažni kao već dugo ne. Collinsova flautistička improvizacija pobrinula se da ta prethodno spomenuta Wetton era klasik s istoimenog albuma zvuči kao da ga je odsvirala originalna verzija benda iz 1969. Slijedi još jedna skladba na koju se trebalo čekati desetljećima prije nego što se vratila u King Crimson repertoar.
Udarni ekološki poziv »Pictures Of a City« zadnji je put uživo izveden 1972., kad su Frippu i Collinsu društvo na pozornici, nažalost već pokojni, pravili Boz Burrell i Ian Wallace. Jakszykova vokalna interpretacija bliža je originalnoj, studijskoj (Lakeovoj) nego Burrellovoj, što je dobra vijest za sve one koje je smetalo Bozovo često pjevačko grimasiranje pri interpretaciji tog standarda, koje je katkad imalo i prilično neobičan naglasak. King Crimson bi u budućnosti mogli uvrstiti još više djela s »In The Wake of Poseidon« (1970), koji često ostaje u sjeni slavnijeg prethodnika »In The Court of the Crimson King« (1969), s kojeg te večeri nisu izveli samo obje balade, to jest »I Talk to the Wind« i »Moonchild«.
Nakon istoimene verzije »Thrak (1994) standarda »VROOOM«, nastupaju tri posve nove skladbe: improvizacijska slagalica »Radical Action (To Unseat the Hold of Monkey Mind)«, bubnjarska kanonada »The Hell Hounds Of Crim« te mračno-romantični »Meltdown«, pri čemu upravo potonji ima najbolji potencijal da jednog dana izađe na novom studijskom albumu. »The ConstruKction of Light« od novijeg je materijala (čitaj: starog manje od dvadeset godina) uvijek lijepo čuti i zato što je spomenuti album bio jedan od njihovih najzanemarenijih, dok posebno zabavno zvuče Collinsove saksofonske improvizacije kojih nije bilo na originalnoj verziji.
»Red« bi se moglo označiti kao skladbu koju bi članovi benda mogli odsvirati i zavezanih očiju, jer je imaju proučenu do zadnje pojedinosti, što na svoj način i nije iznenađujuće, jer je to bio jedan od rijetkih klasika koje su redovito izvodile i prijašnje verzije benda. Jakszyk neprestano oduševljava svojim pjevačkim pristupom. Da vlada starim materijalom, dokazao je još kao član 21st Century Schizoid Banda-a, koji je fascinirao samog Frippa do te mjere da je opet počeo cijeniti izuzetnu baštinu svoje grupe. Jakkov je vokal u određenim trenucima prilično srodan originalnom King Crimson pjevaču, to jest Gregu Lakeu (Emerson, Lake & Palmer), što je posebno očito tijekom briljantne izvedbe postapokaliptičnog epa »Epitaph«, dok u izvedbama većine djela iz sedamdesetih i onih iz kasnijih razdoblja opet ima posve vlastitu boju glasa.
»Banshee Legs Bell Hassle« kratki je instrumental koji sadrži sjajne improvizacije na filipinskim tradicionalnim udaraljkama. »Easy Money«, nemilosrdna satira kapitalizma i svevremenski klasik iz Wettonove ere, također je odsviran s izuzetnim žarom, pri čemu trojna bubnjarska falanga ponovno dolazi do punog izražaja svoje destruktivno-briljantne snage. Uvijek brutalni »Level Five« s novim, saksofonskim improvizacijama zvuči naprosto fantastično, jer prvi put zvuči kao da je nastao u klasičnoj King Crimson eri, a ne 2003., kad je izašao nezaboravni album »The Power to Believe«. Mračnjikava ispovijed »The Letters« i briljantni instrumental »Sailor’s Tale«, oboje s albuma »Islands« (1971), predstavljaju nadasve ugodna iznenađenja, jer je riječ o standardima koji su veću vrijednost među sljedbenicima stekli tek nakon desetljeća. Jedini klasični albumi iz sedamdesetih koje su te večeri ‘zaboravili’ su »Lizard« (1970) i »Starless And Bible Black« (1974), no vjerojatno nisu ni izbliza otpisani i može se očekivati da će se klasici poput »Cirkus (Including Entry of the Chameleons)«, »Indoor Games«, »Happy Family«, »The Great Deceiver«, »Lament«, »The Night Watch« i »Fracture« prije ili kasnije vratiti u koncertni repertoar, možda već na nadolazećoj europskoj turneji.
Svoja tri najznamenitija ostvarenja King Crimson lukavo čuvaju za sam kraj, tako da se u nizu redaju tri epska djela monumentalnih razmjera. Najprije sljedbenike očara postapokaliptična zadušnica »Starless«, nakon čega slijedi veličanstveni posjet dvoru skrletnog kralja, njegovih lutaka te ognjene čarobnice s dugo očekivanom epskom himnom »The Court of The Crimson King«, na koju se trebalo čekati gotovo četrdeset i pet godina prije nego što su je progrockovski očevi ponovno izveli ‘uživo’. Za konačnu ‘točku na i’ King Crimson prema očekivanju odsviraju svoj najomiljeniji klasik, »21st Century Schizoid Man«, koji ujedno predstavlja i pobjednički finale ove izvrsne koncertne snimke.
Briljantnu dvostruku koncertnu poslasticu »Live in Toronto« može se bez zadrške proglasiti pobjedonosnim povratkom najvažnije progresivnorockovske grupe svih vremena. U usporedbi s »Live at the Orpheum«, koji je ponudio tek vrlo okrnjenu sliku kako zvuči koncertni nastup suvremene verzije King Crimson, »Live in Toronto« doista je koncertni album na koji su sljedbenici teško čekali već otkako je najavljena trenutna inkarnacija progrockovskih pionira. Stari striko Bob i njegovi King Crimson kamaradi unatoč poštovanim godinama i dalje su puni ludih ideja, zato ne bi bilo nikakvo čudo da Jeremy Stacey, koji će tijekom europske turneje zamijeniti Billa Rieflina, koji će si u međuvremenu uzeti kraći odmor, ostane u bendu kao njihov četvrti bubnjar.
Postava
Robert Fripp – gitara, klavijature
Jakko Jakszyk – vokal, gitara
Tony Levin – bas gitara, Chapman stick, prateći vokal
Mel Collins – saksofon, flauta
Pat Mastelotto- bubnjevi, elektroničke udaraljke
Gavin Harrison – bubnjevi, elektroničke udaraljke
Bill Rieflin – bubnjevi, elektroničke udaraljke, klavijature
Produkcija
Robert Fripp
Popis skladbi
CD 1
1. Threshold Soundscape (4:00)
2. Larks Tongues In Aspic Part I (10:29)
3. Pictures Of A City (8:32)
4. VROOOM (5:18)
5. Radical Action To Unseat The Hold Of Monkey Mind (3:20)
6. Meltdown (4:51)
7. Hell Hounds Of Krim (3:31)
8. The ConstruKction Of Light (6:44)
9. Red (6:47)
10. Epitaph (9:02)
CD 2
1. Banshee Legs Bell Hassle (1:43)
2. Easy Money (8:33)
3. Level Five (7:04)
4. The Letters (5:38)
5. Sailors Tale (6:56)
6. Starless (15:18)
7. The Court Of The Crimson King (7:17)
8. 21st Century Schizoid Man (11:41)
