Izdavač: Insideout Music
Datum izlaska: 23. 2. 2015.
Produkcija: John Mitchell
Trajanje albuma: 58.06 min
Žanr: Progressive Rock
Ocjena: 7.5/10
Lonely Robot solo je projekt gitarskog majstora Johna Mitchella, koji je najpoznatiji kao gitarist grupe Arena, iako je u svojoj raznolikoj karijeri svirao i s bendovima poput It Bites, Kino, Frost*, The Urbane, Blind Ego i Gandalf’s Fist te surađivao s pokojnim progresivnorock herojem Johnom Wettonom, da spomenemo samo neka od njegovih najpoznatijih glazbenih angažmana. Gitarski virtuoz, koji je ujedno i odličan pjevač, oduvijek je veliki ljubitelj znanstvene fantastike i mirne duše ga se može nazvati engleskom riječju ‘geek’, što bi na naš način značilo štrebera koji obožava znanstvenofantastičnu i fantasy literaturu, filmove, videoigre i tako dalje.
Prvijenac Lonely Robota naslovljen »Please Come Home«, koji je izašao 2015. godine, sukladno tome sadrži brojne futurističke i distopijske tekstove o raskolu između čovjeka i umjetne inteligencije, koji su često začinjeni tipičnim engleskim sarkazmom. Većina stvari na albumu, za razliku od Johnovih optimističnijih podviga s It Bites, nosi melankoličnu, ali ne toliko mračnu atmosferu, koja je inače karakteristična za njegov ‘matični’ bend Arena. John je na albumu ujedno okupio zavidan broj progrock gostiju poput Stevea Hogartha (Marillion), Petera Coxa (Go West, ex-Manfred Mann’s Earth Band), Nika Kershawa i Jema Godfreyja (Frost*). Melankolična atmosfera većine skladbi na »Please Come Home« odlično pristaje Johnovu vokalu, koji su već mnogo puta uspoređivali s Peterom Gabrielom (ex-Genesis) i Francisom Dunneryjem (ex-It Bites), dok brojnim emotivno obojenim gitarskim solažama dokazuje zašto je jedan od najcjenjenijih gitarista u progresivnom rocku.
Nažalost, »Please Come Home« nije bio prvijenac kakav je priželjkivala većina Johnovih sljedbenika i ljubitelja progresivnog rocka. Kvaliteta skladbi na albumu stalno oscilira između kvalitetnih i prosječnih uradaka. Kroz »Please Come Home« uglavnom vlada mračna, melankolična i povremeno turobna atmosfera, dok većina tekstova donosi vizije distopijske budućnosti u kojoj roboti, odnosno umjetna inteligencija, preuzimaju kontrolu nad čovječanstvom. Instrumentalna uvodna skladba naslovljena »Airlock«, koja nosi dramatičan ambijentalni pečat i epsku gitarsku solažu, najavljuje dobar početak, ali album se u nastavku brzo razvodni. Stilski se album kreće negdje između neoprog rocka i space rocka, a moguće je primijetiti i neke progmetal, poprock i alternativnorock elemente. Sve to može se čuti na »God vs Man«, skladbi s izvanrednim potencijalom koja zbog nesrazmjera između melankoličnih i tvrđih trenutaka kao cjelina ispadne prilično dosadno.
Nešto poprockovskije začinjen »The Boy in the Radio« s Peterom Coxom na glavnom vokalu sadrži nostalgično obrađen središnji gitarski motiv, ali je njegov refren za dlaku premalo izražen da bi ostavio dublji dojam. »Why Do We Stay?« melankolična je, blago depresivna balada s gostujućim vokalom pjevačice Heather Findlay (ex-Mostly Autumn). Takva balada na »Please Come Home« nažalost nije usamljena i, usprkos solidnom vokalnom duetu Mitchell-Findlay, izdašno pridonosi postupnom razvodnjavanju cijelog albuma. Gostujući ženski vokali prisutni su i na naslovnoj skladbi, koja sadrži pretjerano ‘sirasti’ tekst, te na »Oubilette«, koja podsjeća na nešto što bi se moglo roditi i u vijugama Stevena Wilsona. Obje kompozicije ostavljaju mješovite dojmove iako sadrže nekoliko dobrih ideja. Često se također osjeti da se pojedini motivi počinju ponavljati, što je za tako talentiranog skladatelja kao što je John prilično neobično. Nešto je posrećenija »A Goddless Sea«, koja se na krilima moćne gitarske solaže stilski nadovezuje na glazbeni izričaj većine Mitchellovih dosadašnjih bendova i sporednih projekata. Isto bi se moglo reći i za »Construct/Obstruct«, vrlo solidnu i zabavnu skladbu s nešto optimističnijom atmosferom, koja je stilski još najbliža onome što je John stvarao s It Bites. »Are We Copies?«, koja se u tekstu dotiče česte znanstvenofantastične teme kloniranja, još je jedan dokaz da je druga polovica albuma bolja od prve, ali unatoč tome ne može spasiti prilično prosječan dojam koji »Please Come Home« na kraju ostavlja.
»Please Come Home«, usprkos Johnovu suverenom pjevačkom i instrumentalnom nastupu te obilnoj pomoći prethodno spomenutih gostiju, nije bio nikakav skladateljski vrhunac i čak je predstavljao manje razočaranje za sve koji su od njega očekivali mnogo više. Album je daleko od toga da bude loš jer sadrži vrhunski odsvirane aranžmane, lijep broj gitarističkih majstorija i izvrstan pjevački nastup, no od takvog majstora, s tako raznolikom glazbenom pozadinom i skladateljskim vještinama, nekako se očekivalo više od onoga što je pokazao na »Please Come Home«, koji je kasnije postao poznat kao prvi dio tzv. astronautske trilogije albuma. Uvijek ambiciozan i radoholičan John toga je očito bio svjestan pa je (barem do sada) svaki sljedeći album Lonely Robota bio bolji od prethodnog.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Airlock
2. God Vs. Man
3. The Boy In The Radio
4. Why Do We Stay?
5. Lonely Robot
6. A Godless Sea
7. Oubliette
8. Construct/Obstruct
9. Are We Copies?
10. Humans Being
11. The Red Balloon
Postava:
John Mitchell – vokal, gitara
Nick Beggs – bas-gitara
Craig Blundell – bubnjevi
Gostujući glazbenici:
Peter Cox (Go West) – vokal na skladbi br. 3
Heather Findlay (ex-Mostly Autumn) – vokal na skladbi br. 4
Rebecca Need-Menear – vokal na skladbi br. 5
Kim Seviour (Touchstone) – vokal na skladbi br. 7
Jamie Finch – gitara na skladbi br. 5
Nik Kershaw – gitarska solaža na skladbi br. 10
Jem Godfrey (Frost*) – klavijature na skladbama br. 1 i 5, Chapman stick & slide gitara na skladbi br. 5
Steve Hogarth (Marillion) – klavir i prateći vokal na skladbama br. 4 i 10
Lee Ingleby – naracije na skladbama br. 2, 3, 5, 6, 7, 9, 10 i slide gitara na skladbi br. 5
