Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Moody Blues, The
Izdavač: Threshold
Izdanje: 1981
Trajanje: 46:32
Ocjena: 4.5/5
Rana osamdeseta bila su razdoblje u kojem je većina progresivnorockovskih pionira ‘bacila kosti’ prestankom postojanja (ELP, Procol Harum, Gentle Giant, Caravan, Soft Machine itd.) ili su se prilagodili novim zvučnim trendovima i prigrlili za ono vrijeme inovativnu sintisajzersku tehnologiju (Genesis, Yes, Camel, Rush, Kansas itd.). Simfonijsko-progrockovski pioniri The Moody Blues bili su među rijetkima koji su tada odabrali neku vrstu ‘srednjeg puta’, što znači da su sačuvali gotovo sve prepoznatljive zvučne elemente i način komponiranja, a istodobno s guštom iskoristili snagu modernih sintisajzera.
Za to je najzaslužniji bio dolazak novog klavijaturista Patricka Moraza (ex-Refugee, Yes), koji je zamijenio originalnog člana Mikea Pindera, što je ujedno značilo da je »Long Distance Voyager« bio prvi album The Moody Blues nakon prvijenca »The Magnificent Moodies« iz 1965. na kojem nisu bili svi članovi klasične postave (Pinder, Hayward, Lodge, Edge i Thomas). Za Moodye je tako počelo posve novo razdoblje, kojeg većina dugogodišnjih vjernih fanova baš i ne pamti previše lijepo. Moraz je isprva došao kao privremena, koncertna zamjena za potrebe turneje »Octave«, ali je zatim ostao član obitelji The Moody Blues sve do 1991.
»Long Distance Voyager«, njihov deseti studijski uradak, bio je napola konceptualan album, jer se njegovi tekstovi, otprilike na polovici skladbi, vrte oko ‘putnika’ iz naslova albuma, dok preostale stvari donose temu karnevalskih ludorija i kaosa koji izbija na divljoj zabavi nakon rockerskog koncerta. The Moody Blues na »Long Distance Voyager« zvuče melodičnije, prijateljskije i veselije nego ikad prije (uz izuzetak spomenutog, još izrazito naivnog prvijenca), što znači da će album, usprkos velikim količinama gastronomskih orkestralnih aranžmana, ići u uho i onima koji u svom glazbenom izboru inače pristaju uz melodični rock. Izmjenjivanje vokalnih inicijativa između gitarista Justina Haywarda, basista Johna Lodgea i flautista Raya Thomasa bilo je, uz dinamično prožimanje simfonike i rocka, i dalje jedno od središnjih ‘oružja’ zvučnog pristupa The Moody Blues. Usprkos primjetnoj komercijalizaciji pojedinih ostvarenja ostali su i dalje prepoznatljivi, tako da ih nije bilo moguće pomiješati sa srodnim sastavima.
»The Voice«, drugi singl s albuma, donosi mističan uvod, angažiran refren i ubrzan tempo, dok su sintisajzerske teksture već ‘povoštene’ i prilagođene novim zvučnim trendovima. Iz Haywardova vokala zrači naglašeno samopouzdanje i nova usredotočenost. Na svakom koraku već se osjeti neka nova energija, dok su prepoznatljive ritmičke, vokalne i aranžerske finese i dalje tu. Svečanim orkestralnim aranžmanima prožet »Taking Out Of Turn«, u kojem vokalno zapovjedništvo preuzima basist Lodge, s više od sedam minuta čak je jedno od duljih djela u povijesti The Moody Blues. Podatak da je izabran za treći singl s ovog albuma ne iznenađuje, s obzirom na njegovu ljubaznu melodiju, zavodljiv refren i masama dopadljiv ljubavni tekst.
O tome da su osamdeseta već stigla prvi put ozbiljno upozorava »Gemini Dream«, još jedan važan singl, koji je od početka do kraja protkan pompoznim sintisajzerskim teksturama. Unatoč svom prilično zbunjenom i trenutačno već gotovo hrskavo jeftinom ambijentu, u kojem ne manjka sintisajzerskih klišeja tipičnih za osamdeseta, ta plodna skladateljska suradnja Haywarda i Lodgea kao cjelina ispada iznenađujuće zabavna. S druge strane, na »Long Distance Voyager« i dalje se nalaze posve tradicionalne stvari The Moody Blues, poput ljubavne balade »In My World« prožete pastoralnom atmosferom, koju Hayward uz pratnju akustičnih gitarskih akorda otpjeva na izuzetno proživljen način. Eterični »Meanwhile«, u kojem vladaju suptilni aranžmani akustične gitare, također kipti od ritmičkog elana i pozitivističke atmosfere.
Jedan od vrhunaca albuma nedvojbeno je epski katalizator »22,000 Days«, u kojem središnja gitarska fraza i tempo poprilično podsjećaju na motiv koji se šest godina kasnije mogao čuti na klasiku Pink Floyda »Learning To Fly«, dok ‘vikinške’ vokalne harmonije i svečani simfonijski aranžmani uspješno supostvaruju moćnu atmosferu. »Nervous« obilježavaju krasne Thomasove dionice na flauti, Haywardova lepršava melodija na akustičnoj gitari i Edgeov baršunast vokal, dok sam ambijent sadrži onu nevinu iskrenost i pozitivizam koji će se svidjeti svima koji obožavaju ostavštinu Beatlesa, ali i samostalni put Paula McCartneya.
Karnevalskim ugođajem protkan »Painted Smile« dio je završne, trodijelne suite u kojoj se u ulozi glavnog pjevača prvi put na albumu našao i brkati flautist Ray Thomas. Osim po produkciji i zvuku klavijatura, izuzetno podsjeća na pojedine Moody standarde s početka sedamdesetih. »Reflective Smile« samo je karnevalska Thomasova naracija u sljedeću kompoziciju, koja je nedvojbeno najzabavniji trenutak na »Long Distance Voyager«. To je završna burleska i ujedno duhovita samoparodija naslovljena »Veteran Cosmic Rocker«, satira na tipičan život rock zvijezde. Ovdje pentatonski ritmovi i orkestralne zavjese dočaravaju autentičan orijentalni ugođaj, dok Thomasov vokal ovaj put čak pomalo podsjeća na Grega Lakea (ELP, ex-King Crimson). »Veteran Cosmic Rocker« bilo je jedno od posljednjih Thomasovih važnijih skladateljskih djela, jer se s idućim albumima, na kojima je prevladala više pop-rockovska orijentacija, kao skladatelj sve više počeo povlačiti u pozadinu, što je trajalo sve do njegova umirovljenja 2002.
»Long Distance Voyager« je doduše nastao početkom osamdesetih, ali se po kvaliteti bez imalo dvojbe može svrstati među klasične albume The Moody Blues. Zapravo je to njihov posljednji uradak koji se još s pravom može nazvati ‘klasičnim’. Morazov dolazak predstavljao je važno osvježenje i uspješno je prilagodio zvuk sastava novim zvučnim smjernicama, a da pritom nisu izgubili skladateljsku i aranžersku samosvojnost. »Long Distance Voyager« ujedno je bio nastavak lijepih komercijalnih uspjeha na britanskom tlu još od sedamdesetih, a bio je to i njihov drugi uradak koji se u SAD-u po prodaji probio na vrhove američkih glazbenih ljestvica.
Postava
Justin Hayward – vokal, gitara
John Lodge – vokal, bas gitara
Ray Thomas – vokal, flauta, usna harmonika
Graeme Edge – bubnjevi
Patrick Moraz – klavijature
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
B.J. Cole – pedal steel gitara na “In My World”
Pip Williams – producent, orkestralni aranžmani
The New World Philharmonic – orkestralna sekcija
Produkcija
Pip Williams
Popis skladbi
1. The Voice (5:18)
2. Talking Out of Turn (7:18)
3. Gemini Dream (4:07)
4. In My World (7:17)
5. Meanwhile (4:08)
6. 22,000 Days (5:27)
7. Nervous (5:45)
8. Painted Smile (3:18)
9. Reflective Smile (0:37)
10. Veteran Cosmic Rocker (3:14)
