Datum izlaska: 17.01.2020
Izdavač: Steamhammer Records/SPV
Produkcija: Tony Clarkin
Trajanje: 59:36
Žanr: art rock/melodic rock/hard rock
Ocjena: 8.5/10
»The Serpent Rings« prvi je album engleskih art/heavy rockera Magnum s novim basistom Dennisom Wardom (Unisonic, ex-Pink Cream 69) i ujedno njihov dvadeset i prvi studijski uradak. Američki basist i producent, koji je zamijenio dugogodišnjeg basista Ala Barrowa, ionako je već bio ‘stari znanac’ sastava jer je producirao »Immortal« (2008), solo album Magnumova pjevača Boba Catleya. Naslovnicu albuma, koja opet sadrži brojne reference na prošle Magnum naslovnice, ponovno je oblikovao dugogodišnji suradnik sastava Rodney Matthews, dok su svi tekstovi već tradicionalno djelo gitarista Tonyja Clarkina, uz Catleya jedinog originalnog člana ovog dugovječnog engleskog sastava.
Odmah na početku treba spomenuti da je klavijaturist Rick Benton, koji je 2017. zamijenio dugogodišnjeg člana Marka Stanwaya, ponovno pokretačka i osvježavajuća snaga na »The Serpent Rings«, baš kao što je bio i na prethodniku »Lost on the Road to Eternity« (2018). Njegovi sintisajzerski aranžmani u stilu ‘retro osamdesetih’ često podsjećaju na neke podvige njegova prethodnika iz osamdesetih, kad su Magnum bili na kreativnom vrhuncu. Njegove klavijaturističke vrline ključne su da većina skladbi na »The Serpent Rings« ne zvuči dosadno niti da bi ih netko slučajno strpao u kategoriju ‘preprežvakano’.
Clarkinove gitarske dionice glavni su izvor zvučne stabilnosti, ali su nekako standardne i, uz rijetke trenutke veće inspiracije, ne donose nikakve inovativne iskorake. Wardove melodične bas linije malo su oživjele solidan ritam dvojac s bubnjarom Leejem Morrisom, a možemo samo nadati se da taj dvojac neće biti kratka vijeka. Najveću manu aktualnih Magnum opet predstavlja Catleyev oronuli vokal, koji Magnum posljednjih nekoliko godina doduše za nuždu ‘krpaju’ raznim studijskim trikovima, ali se ipak prečesto može čuti pjevačka degradacija nekoć odličnog pjevača, koji često podsjeća samo još na blijedu sjenu samog sebe.
Središnji aranžman, zajedno s temeljnom gitarskom frazom, na »Where Are You Eden«, na kojem najviše oduševljava Bentonova simfonijska kreativnost, snažno podsjeća na Magnum klasik »Vigilante«, ali tu se sličnosti završavaju, što vrijedi i za epski refren, koji je inače solidan, ali bi zasigurno ispao odlično da je Catley u nekadašnjoj vokalnoj formi. »You Can’t Run Faster Than Bullet« je više hard rockerski uradak koji, uz iznimku izvrsnih sintisajzerskih tekstura i Clarkinova reprezentativnog gitarskog solaža, ispada pomalo generički. »Madman Or Messiah« odlikuje se ‘retro osamdesete’ zvučnom slikom i sjajnim refrenom koji podsjeća na vremena kad su Magnum bili melodičnorockovska velesila. Trebalo je puno studijskog ‘peglanja’ da Catleyev vokal ovaj put ispadne prilično solidno.
I »The Archway of Tears« trenutačno zvuči kao nešto iz ‘pretpotopne ere’, kad je pred Magnum ležao melodičnorockovski Olimp, ali samo dok se Catleyev vokal, koji je u refrenima uglavnom dobro pokriven popratnim vokalnim linijama, pod pretjeranim naprezanjem ne ‘zatrese’. »Not Forgiven« ima spor, neoduševljavajući početak i pomalo repetitivan ritam, ali dobar višeglasni refren, kvalitetne simfonijske aranžmane pa čak i kratak eksperiment s vokalnim multiharmonijama u stilu Queen. Izrazito epska naslovna skladba, koja i uz pomoć Clarkinova teksta podsjeća na razdoblje kad su Magnum bili sinonim za most između rock glazbe i (ne nužno književnih) svjetova epske fantastike, ponajprije kroz artrockovski začinjen središnji dio, predstavlja jedan od najboljih trenutaka na albumu. Prog rock je ono što se u vezi s Magnum danas spominje prilično rijetko, unatoč njihovim korijenima u progresivi, ali ipak, zahvaljujući Bentonu, već dugo nisu stvorili toliko eklektičnih simfonijskih aranžmana kao na »The Serpent Rings«.
»The Last One On Earth« odlikuje se epskom atmosferom, moćnim gitarskim dionicama i taman pravom duljinom. »House of Kings« još je jedno od vrlo pozitivnih, eksperimentalnih iznenađenja jer među snažnim gitarskim dionicama sadrži vrlo stidljive jazzovske elemente na sintisajzerima i klaviru. »The Great Unknown«, koji je gotovo prototip reprezentativnog Magnum standarda i time potencijalne redovite koncertne izvedbe, cijelo vrijeme uspješno stupnjuje epsko-dramatičnu atmosferu. »Man« sadrži uvodni sintisajzerski aranžman koji je gotovo kopija onoga na evergreenu »How Far Jerusalem«, ali nakon prvog prolaza dobiva originalnije nijanse. Završni, epski trijumf, »Crimson On the White Sand«, otvara se dramatičnim klavirskim aranžmanima pa se razvija u još jednu kvalitetnu skladbu koja će zbog snažnog nostalgičnog prizvuka biti po volji većini dugogodišnjih sljedbenika.
»The Serpent Rings« je vrlo sličan uradak kao i njegov prethodnik, što znači da Magnum njime iznimno uspješno oživljavaju čaroliju svog najboljeg razdoblja (osamdesetih godina prošlog stoljeća), ali istodobno, unatoč brojnim ‘korekcijama’, ne mogu prikriti Catleyevu vokalnu klonulost. Glavni ‘zvjezdan’ je ponovno klavijaturist Benton, čiji je dolazak očito bio potreban da bi stvari opet postale nešto življe i zanimljivije. Unatoč tome što Magnum danas više nisu jamstvo inovativnosti, a kamoli u potpunoj vokalnoj kondiciji, njihovi studijski uradci, koji u velikoj mjeri igraju na kartu nostalgije dugogodišnjih sljedbenika, još uvijek sadrže mnogo trenutaka koji podsjećaju na ‘stara dobra vremena’. U Njemačkoj, gdje je »The Serpent Rings« dosegnuo čak i najvišu pozicију na domaćim ljestvicama od svih dosadašnjih albuma dugovječnih art/melodičnih rockera, još nikad nisu uživali takvu popularnost kao sada, što je dodatan poticaj da Catley i Clarkin još neće tako skoro zaključiti uspješnu i burnu Magnum sagu.
Autor recenzije: Peter Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Where Are You Eden? (5:37)
2. You Can’t Run Faster Than Bullets (5:40)
3. Madman or Messiah (5:18)
4. The Archway of Tears (6:21)
5. Not Forgiven (5:48)
6. The Serpent Rings (6:47)
7. House of Kings (4:46)
8. The Great Unknown (5:27)
9. Man (5:31)
10. The Last One on Earth (5:35)
11. Crimson on the White Sand (4:53)
Magnum:
Bob Catley – vokal
Tony Clarkin – gitara
Dennis Ward – bas gitara
Rick Benton – klavijature
Lee Morris – bubnjevi
