Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Nektar
Izdavač: Ariola Records
Izdanje: 1980
Trajanje: 39:00
Ocjena: 2.5/5
Kao i brojni drugi legendarni, uglavnom britanski, progresivno rockerski sastavi, koji su s početkom osamdesetih odabrali jedan od tri različita puta, a nijedan nije bio vrijedan posebne zavisti, barem što se tiče očuvanja njihove umjetničke samosvojnosti (raspad zbog novih glazbenih trendova, prilagodba tim istim trendovima potpunom zvučnom promjenom ili kompromis između stare i nove orijentacije), tako su i Nektar podlegli zvučnim zahtjevima novih glazbenih trendova. Njihova posljednja inkarnacija iz razdoblja prije višegodišnjeg raspada imala je vrlo malo zajedničkog sa svojim space rockerskim podrijetlom.
U vrijeme izlaska “Man in the Moon”, koji je za više od dvadeset godina, prije ponovnog okupljanja, bio njihov posljednji album, Nektar su temeljito promijenili svoj zvučni identitet, koji je postao puno bliži komercijalno privlačnoj verziji tvrdog rocka, odnosno melodičnog rocka, nego progresivnom rocku. Prije početka snimanja sastav je ponovno doživio temeljitu rošadu u svojim redovima. Prvo se u njihove redove vratio originalni gitarist i pjevač Roye Albrighton, što je nedvojbeno bio više nego dobrodošao povratak, jer njegov američki zamjenik Dave Nelson, unatoč neospornom talentu, u svom kratkom razdoblju s Nektar nije uspio uvjeriti većinu fanova. Royeu je u ulozi jedinog originalnog člana društvo pravio klavijaturist Alan “Taff” Freeman, dok je ritam sekcija doživjela neočekivanu promjenu.
Originalnog basista Dereka Moorea i originalnog bubnjara Rona Howdena zamijenili su praktički nepoznati Carmine Rojas i David Prater. Ova dvojica svakako nisu bila na razini prethodnika, ali su posve zadovoljila zvučnu orijentaciju albuma, koja nije zahtijevala pretjerano kompleksne ritmičke finese. “Man in the Moon” naime je uglavnom sastavljen od pompoznih AOR power balada među kojima je bitna razlika bila ponajprije u tome što su odsvirane u različitom tempu i sadržavale različitu razinu nadahnutosti. Od nekadašnjeg zvučnog pustolovstva i improviziranja praktički nije ostalo ni traga ni glasa.
Sličan, poprilično bazičniji i lakši smjer je doduše zacrtao već prethodnik “Magic Is a Child” (1977), ali vjerojatno nitko nije očekivao da će Nektar već na sljedećem projektu pokušati stvoriti radijski hit. Mjestimice, ponajprije u trenucima kad nastupe dulje instrumentalne dionice, u kojima se Albrightonove slide pasaže prelijevaju s Freemanovim eteričnim sintesajzerskim teksturama, još uvijek je moguće osjetiti one klasične, prog rockerske Nektar, ali takvi trenuci prije služe kao nostalgično sjećanje na zlatna vremena.
Već uvodni “Too Young To Die” s brojnim sintetičkim aranžmanima i višeglasnim refrenom, provedenim kroz bazičan tvrdorockerski motiv, temeljito predstavlja novo, melodično rockersko lice sastava. Od svih skladbi na albumu ima najveći hit potencijal, ali je daleko od toga da bi se slučajno ubrajala među bolja djela u njihovoj povijesti. “Angel” je slatkasta ljubavna balada, kakvu bi se uz malo veću dozu patetike u refrenu prije očekivalo od nekih Styx nego od nekadašnjih članova kluba najboljih prog rockerskih sastava sedamdesetih.
“Telephone” je još jedna balada, ali ovaj put za nijansu bolja, jer je spašavaju dobri simfonijski aranžmani u pozadini, ukusne dionice na akustičnoj gitari i izvrsno Royeovo pjevanje, koje spada čak među vrhunce njegove pjevačke karijere. “Far Away” je strukturiran slično kao “Too Young To Die”, dakle još jedan relativno posrećen pokušaj AOR-a, utemeljen na kombinaciji udarne gitarske fraze, dubokih sintesajzerskih linija i višeglasnog refrena, koji je mogao biti za nijansu izraženiji. “Torraine” je jedan od rijetkih nadahnutijih trenutaka albuma, kad na površinu probiju eksperimentalni korijeni sastava. Otvara se doduše kao klasična power balada, gdje Albrighton ponovno oduševljava sjajnom vokalnom izvedbom, prije nego što skladba iznenađujuće prijeđe u dulju instrumentalnu dionicu. Unutar nje Roye i Alan Freeman uz pomoć fuzije kraćih varijacija na sintesajzerima i gitarskih solo uložaka uspijevaju nakratko satkati onu karakterističnu Nektar magiju koja je resila njihove najbolje uratke.
“Can’t Stop You Now” je, upravo suprotno, poprilično prosječan uradak u funkerskim ritmičkim smjernicama i s dosadnim refrenom, iako pozitivno iznenadi njezin srednji dio s eterično obojenim linijama klavijatura. “We” je još jedan neuvjerljiv pokušaj kako zvučati što komercijalnije dopadljivo, dok unošenjem višeglasja prije refrena neuspješno pokušavaju naglasiti lirski faktor “bratstva i jednakosti”. Spomena su vrijedne samo kao i obično odlične dionice na klavijaturama i gitari, što pak nije ni približno dovoljno. Akustična balada “You’re Not Alone”, koju Roye odsvira u potpunoj solo izvedbi, iznenađujuće je posrećen uradak. Njegovo proživljeno pjevanje uz vješto polaganje melankoličnih akorda dovoljno je da oduševi središnja melodija sa svojim romantično-keltskim šarmom.
Eksperimentalna narav sastava ponovno se malo probudi u završetku albuma, kad nastupi naslovna skladba, koju zahvaljujući sporom ritmičkom stupnjevanju i prijetećim upadima udarnih gitarskih fraza obilježava enigmatična, čak pomalo srhljiva atmosfera. Tijekom Albrightonova pjevanja moguće je čuti govor “izvanzemaljca”, čime se simbolično klanjaju svojoj space rockerskoj prošlosti. Srednji dio sadrži nekoliko dah oduzimajućih solaža na slide gitari i klavijaturama, koje potvrđuju da se u oba vodeća člana sastava skrivalo još puno neiskorištenog eksperimentalnog naboja.
“Man in the Moon” u osnovi doduše nije loš album jer nudi poprilično zanimljivosti za ljubitelje melodičnog rocka, ali je nažalost poprilično ispod uobičajenog zvučno-pustolovnog dometa legendarnih space rockera. Albumu nedostaju oni skladateljski i instrumentalni elementi koji su Nektar u sedamdesetima odveli među najuzbudljivije progresivno rockerske sastave svog vremena. Rijetki trenuci nadahnuća ne mogu prikriti golu činjenicu da su se svim silama trudili zvučati što “suvremenije”, a ispali su kao posve prosječan AOR band. Raspad sustava bio je dakle sljedeće godine neizbježan. Mogli su doduše nastaviti s takvom AOR orijentacijom i možda čak stvoriti koji radijski hit, ali su na želju većine fanova odlučili da se radije neće ismijavati na račun svoje veličanstvene prog rockerske ostavštine kako bi se mogli dodvoriti “MTV generaciji”. Iako se na njihov ponovni povratak trebalo čekati više od dvadeset godina, odluka za dulji stvaralački odmor pokazala se ispravnom.
Postava
Roye Albrighton – gitara, glavni vokal
Allan “Taff” Freeman – klavijature, prateći vokal
Carmine Rojas – bas gitara, prateći vokal
David Prater – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Nektar
Popis skladbi
1.Too Young to Die
2.Angel
3.Telephone
4.Far Away
5.Torraine
6.Can’t Stop You Now
7.We
8.You’re Alone
9.Man in the Moon
