Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Oldfield, Mike
Izdavač: Virgin EMI Records
Izdanje: 2014
Trajanje: 59:42
Ocjena: 2.5/5
Mike Oldfield opet je zabrijao. Nekako smo već navikli da zadnjih trideset godina izdaje studijske albume koji međusobno prilično variraju u kvaliteti, što doduše ne umanjuje njegov legendarni glazbeni status, ali ipak potiho još uvijek tinja nada da će se i u 21. stoljeću možda ‘probuditi’ i vratiti na visoku umjetničku razinu svojih najboljih dana. Još će se morati pričekati. Nakon orkestralno obojenog »Music of the Spheres« (2007), solidnog, ali neuzbudljivog ostvarenja, gospodin Oldfield odlučio je da prvi put nakon »Earth Moving« (1989) snimi album koji ne sadrži niti jedan instrumental i pretežno je pop/folkrock obojen. Njegova slavna prog rock i new age prošlost ga ovaj put nisu pretjerano taknule, pa je stvorio album za ‘mase’, pri čemu je žrtvovao poprilično skladateljskog integriteta koji ga je nekoć izstrijelio među najveće glazbene veličine. »Man on the Rocks« je Mikeov jubilarni, dvadeseti studijski album, što je jedan od glavnih razloga da se na njemu, nakon dugo vremena, odlučio za neočekivani zaokret u vokalno usmjeren, kompaktan pop rock s izrazito pozitivnom notom kojom želi i dalje izgoniti svoje ‘unutarnje demone’.
Uz sviranje akustične gitare, basa i klavijatura, gospodin Oldfield je na »Man on the Rocks«, također nakon duljeg razdoblja, prihvatio i električnu gitaru, što je nedvojbeno veliki plus, jer je, kako je vidljivo iz pojedinih skladbi, još zasigurno nije zaboravio svirati, a sačuvao je i svoj specifični zvuk i pristup kojim si je ovaj kultni multiinstrumentalist priskrbio glas jednog od najcjenjenijih gitarista našeg vremena. Društvo su mu ovaj put pravili nezaboravni ‘bradati djedica’ Leland Sklar (Phil Collins, Crosby, Stills & Nash, James Taylor) na bas gitari, John Robinson (Michael Jackson, Eric Clapton, Daft Punk) na bubnjevima, Michael Thompson na gitari, klavijaturist Matt Rollings i pjevač Luke Spiller (The Struts). Nakon što je izdavačka kuća Universal postala vlasnik izdavača EMI te nakon spajanja izdavača Mercury i Virgin, Mike je ponovno pod kišobranom korporacije Virgin EMI Records, što znači da je »Man on the Rocks« namijenjen široj publici i sukladno tome je i izrazito komercijalno usmjereno ostvarenje.
Već je uvodni singl, veseljački »Sailing«, nagovijestio da je riječ o zaokretu u lagan, ali prilično monoton pop rock, koji će sve zahtjevne ljubitelje glazbe vrlo brzo početi dosađivati, dok će se najviše svidjeti upravo onima koji se inače ne ubrajaju među Mikeove redovne slušatelje. Pojedini aranžmani ovaj su put manje-više krajnje jednostavni i veseljački, a prije svega su si međusobno često prilično slični. Glavni problem leži u Spillerovu prilično monotonom vokalu, koji često zvuči prazno i bez energije, slično kao i većina aranžmana na »Man on the Rocks«, kojeg će većina dugogodišnjih sljedbenika zaboraviti barem jednako brzo kao i također ne previše uspjeli »Earth Moving« s kojim imaju još i najviše zajedničkih poveznica. Spillerov vokal u svojim najboljim, smirenim trenucima pomalo podsjeća na Bryana Ferryja (ex-Roxy Music), no u trenutku kad se počne tvrdorokerski derati postaje naporan i zvuči usiljeno (lijep primjer predstavlja skladba »Castaway«).
Glavnina tekstova na albumu bavi se Mikeovim psihičkim zdravljem s kojim vodi ‘vječnu bitku’, ali i nekim drugim temama, kao što su primjerice londonske olimpijske igre 2012., koje neće tako lako zaboraviti, jer je na svečanom otvaranju izveo dva standarda iz svoje bogate karijere. Skladba »Irene« govori o posljedicama uragana Irene, koji je 2011. opustošio Bahame. »Moonshine« sadrži poticajnu gitarsku frazu i jašući ritam, srodan onome iz Pink Floyd klasika »Take It Back«, što je ujedno i jedino što te dvije skladbe imaju zajedničko. U nastavku se skladba pretvara u folk rock s dražesnim keltskim aranžmanima i razigranim ugođajem koji vlada kroz cijeli album. Naslovna skladba predstavlja jedan od rijetkih nešto nadahnutijih i raznolikijih trenutaka na »Man on the Rocks«, koji čak pomalo podsjeća na Mikeova bolja vremena, za što je uz izvrsne prateće vokalne linije zasigurno zaslužno i njegovo fenomenalno gitarsko soliranje, koje podsjeća zašto je momak i kao gitarist davno stekao kultni status.
»Dreaming in the Wind«, solidan soft rocker s ugodnom atmosferom, svidjet će se zbog uvodne gitare svim ljubiteljima Marka Knopflera (Dire Straits). Najbolji trenutak na »Man On the Rocks« ipak predstavlja skladba »Nuclear«, ironično jedina mračna skladba na albumu, koja će mnoge podsjetiti na skladbu »No Dream« s albuma »Heavens Open« (1991). »Chariots« predstavlja prosječan, ‘drugorazredni’ hard rock koji brzo odlazi u zaborav, dok je »Irene« još zaboravljiviji blues rocker koji ozbiljno ukazuje na serijski nedostatak nadahnuća. »Following the Angels« je ugodna balada s lebdećim aranžmanima i dražesnim vokalnim linijama, koja je kao stvorena za neku uspavanku, ali ovaj put u pozitivnom smislu. »I Give Myself Away« je još jedna spora balada s Mikeovom akustičnom gitarom i mrvicom melotrona, koja do sljedećeg slušanja brzo nestaje iz sjećanja.
Svim vjernim sljedbenicima Oldfieldove ostavštine ipak se snažno preporučuje kupnja trostrukog ‘Deluxe’ izdanja albuma, jer je uz njega priložena i instrumentalna verzija albuma. Ona je, ironično, na svakom koraku prilično bolja od vokalne inačice i da su prvi i drugi disk obrnutim redom (instrumentalna verzija kao službeni studijski album), »Man on the Rocks« zasigurno bi zaslužio višu ocjenu.
Genijalni multiinstrumentalist je s »Man on the Rocks« poslužio prilično dosadno ostvarenje koje je svojom veselom naravi doduše ugodno za uho, no svi zahtjevni ljubitelji glazbe će uz njegovo slušanje vjerojatno prilično brzo zaspati. S tehničke strane »Man on the Rocks« doista se ne može ništa prigovoriti, ali sve je to samo blijeda sjena onoga čega je Mike bio sposoban u svojim mlađim godinama ili tek prije dvadeset godina (njegovo posljednje briljantno ostvarenje je »The Songs of Distant Earth«, 1994.), kad još nije izgubio pravo skladateljsko nadahnuće i eksperimentalni žar. Na ovom albumu, osim njegova sviranja električne gitare, ne osjeti se ni mrvica nekadašnjeg genija. No, na sreću, kod »Man on the Rocks« barem se ne radi o još jednoj varijaciji »Tubular Bells« kojima se Mike mnogom sljedbeniku u posljednjim godinama poprilično zamjerio, ako ga već nije iznevjerio.
Postava
Mike Oldfield – električna gitara, akustična gitara, bas gitara, klavijature, prateći vokal
Leland Sklar (Phil Collins, Crosby, Stills & Nash, James Taylor) – bas gitara
John Robinson (Michael Jackson, Eric Clapton, Daft Punk) – bubnjevi
Luke Spiller (The Struts) – vokal
Matt Rollings – klavir i Hammond B-3Michael Thompson – električna i akustična gitara
Stephen Lipson električna i akustična gitara
Davy Spillane – zviždaljke na “Moonshine”
Paul Dooley – violina na “Moonshine”
Bill Champlain, Alfie Silas Durio, Carmel Echols, Rochelle Gilliard, Judith Hill, Kirsten Joy, Jason Morales, Louis Price, Tiffany Smith – prateći vokali
Produkcija
Mike Oldfield i Stephen Lipson
Popis skladbi
1. Sailing (4:46)
2. Moonshine (5:50)
3. Man On The Rocks (6:11)
4. Castaway (6:35)
5. Minutes (4:52)
6. Dreaming In The Wind (5:29)
7. Nuclear (5:04)
8. Chariots (4:39)
9. Following The Angels (7:05)
10. Irene (4:00)
11. I Give Myself Away (5:11)
