Manfred Mann’s Earth Band versus Uriah Heep u Münchenu (2009)

0 12

Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Tonhalle / München / Njemačka
Datum koncerta: 26.11.2009
Broj posjetitelja: 2500
Cijena karte: 40,00€

Uriah Heep i Manfred Mann’s Earth Band zajedno. Dva legendarna benda. Prvi se prilično redovito pojavljuju na koncertnim pozornicama, drugi baš ne. Prvi s razlogom obilježavanja 40. obljetnice djelovanja grupe, drugi, nekoliko dobrih godina stariji po nastanku, s razlogom koji proizlazi iz prethodne rečenice. Naime, treba utvrditi vladaju li obožavatelji još uvijek tvojim hitovima. Manfred Mann’s Earth Band su zbog te smjele kombinacije postavili uvjet da nastupaju drugi po redu, što bi trebalo značiti da su glavna atrakcija večeri. Odluka je nekako logična, jer pred nama je njemačka turneja. Manfred Mann’s Earth Band slovili su sedamdesetih u Njemačkoj za popularnije i omiljenije ime od Uriah Heep, a u svakom slučaju su Nijemci, već zbog rjeđih nastupa Manfred Mann’s Earth Band, u gradskom kulturnom centru Kunstpark Ost ovaj put doista maksimalno napunili münchensku Tonhalle.

URIAH HEEP: 20.00 – 21.20

Grupe su svoje minutaže definirale na 80 minuta (svaka). Uriah Heep su tako skresali 20 minuta sa samostalnih nastupa trenutne “Celebration” turneje, ili drugačije rečeno pet skladbi. Njemačka preciznost dotjerala ih je na pozornicu točno u 20.00 sati. Kao što je zabilježio i posjet grupe ove godine Beču (RockLine reportaža OVDJE), 17.11.2009., Uriah Heep na novoj turneji ne sviraju samo svoje najveće hitove, nego su i dalje skloni najnovijem studijskom dostignuću “Wake The Sleeper” (2008) – RockLine recenzija OVDJE.

Hvala bogu, Tonhalle je dvorana kakva se i pristoji, za razliku od minijaturne dvoranice Szene u Beču, gdje glavni mikseti pult zbog nedostatka prostora postave na balkon.  Zato smo ovaj put mogli uživati u odličnim zvučnim uvjetima. Inače vrlo predvidljiva set lista na početku je poslužila samo jedno osvježenje, i to skladbu Return To Fantasy, koju sastav od 2002. na koncertima više nije izvodio. Inače po starom. Dvije s posljednjeg albuma, dvije najnovije s posebnog albuma “Celebration – 40. Years Of Rock” (2009) – RockLine recenzija OVDJE, a ostalo zapravo materijal koji definira poantu grupe i koji Uriah Heep jednostavno znaju u malom prstu lijeve ruke. Zato su pristupili posve opušteno, posve uobičajeno, posve standardno. S takvim aduta u rukavu teško je razočarati, a enormni kilometri jednostavno rađaju rutinu velikog koncertnog iskustva.

Sve je tijekom nastupa ovaj put funkcioniralo u granicama normale, u skladu sa standardnim očekivanjima od današnjih Uriah Heep koncerata, koji generiraju optimalnu reprodukciju koncertnog zvuka sastava. Primjedba je bila jedna jedina. Vokal Bernieja Shawa bio je u zvučnoj slici  tijekom koncerta za dlaku pretiho namješten. U načelu slušatelj s tom činjenicom prolazi bez većeg opterećenja, ali ta manja nevolja dolazila je do izražaja osobito u dijelovima skladbi gdje višeglasna vokalna pratnja obavija osnovni vokal Bernieja Shawa. U dijelovima kao što je recimo refren skladbe Sunrise, Berniejev vokal si tako jedva razaznao, a mogao si dobiti i nedvosmislenu potvrdu da najviše harmonije, koje izvorno pripadaju Kenu Hensleyu, danas kod Uriah Heep otpjeva basist Trevor Bolder. Za pjevača je to naravno bilo smetajuće. Tako se dogodilo u prijelaznoj repeticiji stihova naslova skladbe “Angels walk with you”, u točki gdje se sastav posve smiri i skladbu dalje vuče samo Berniejev vokal uz pratnju Trevora Boldera, to da su vokali u zvučnom rasporedu djelovali ravnopravno. Bernie se nažalost više nije mogao suzdržati, pa je nakon što je odvozio stih do kraja, teatralno zamahnuo rukom, uperio oštar pogled preko dvorane u tonskog tehničara Iana te još jednom teatralno zamahnuo prema njemu desnicom, kao da puca iz pištolja. Opečeni pjevač se na nekoliko trenutaka maknuo iz sjaja reflektora i nakratko zapričao s jednim od tehničara grupe na krajnjoj lijevoj strani pozornice, a onda se vratio na scenu kao da se ništa nije dogodilo.

Inače, vrhunci opet Gypsy i Free Me. Ljude u dvorani obje su doslovno katapultirale u zrak. Kao i na kraju provjerene i obavezne Easy Livin’ te Lady In Black. Potonju je Mick popratio dužim emotivnim obraćanjem, u kojem se zahvalio prisutnima na podršci kroz sve godine Uriah Heep karijere. Sastav se lati još Lady In Black, a onda odlazi s pozornice. Bilo je zanimljivo promatrati kako je službeni merchandise sastava Uriah Heep iz sekunde u sekundu brzo kopnio s prodajne police, što je značilo da su se Uriah Heep ubrzo nakon koncerta već zaputili prema sljedećoj koncertnoj lokaciji. Usput, Uriah Heep su dojurili pred Tonhalle u 14 sati i 37 minuta, koliko je pokazivao moj sat. Otprilike u to vrijeme i ja sam dokolovratio patrolirati na poprište.

MANFRED MANN’S EARTH BAND: 22.05 – 23.25

Slijedi dugih 45 minuta čekanja. U dvorani postaje nepodnošljivo vruće, sparno, količina izdahnutog zraka povećava se iz minute u minutu. Zamislite da su ljudi u takvim uvjetima povrh svega još i pušili. Dvorana se po drugi put večeras zatamni. Na pozornici svoje položaje zauzimaju legendarni južnoafrički klavijaturist Manfred Mann (klavijature, vokal), uz kojeg društvo prave vjerni osnivački član grupe Mick Rogers na gitari, basist Steve Kinch (član sastava od 1986., odnosno s ploče “Criminal Tango” pa nadalje), iskusni bubnjar Jimmy Copley (u karijeri je među ostalima surađivao s Jeffom Beckom, Ianom Gillanom, Rogerom Gloverom, Glennom Hughesom, Paulom Youngom, Tonnijem Iommijem, Paulom Rodgersom i Go West) i posve svježe ime, pjevač koji je iz sastava Go West stigao tek sredinom listopada ove godine k Manfred Mann’s Earth Band, gospodin Peter Cox.

Grupa je ovaj put škrtarila sa svjetlom. Radije ću reći da je bila vrlo štedljiva. Zapravo su se snopovi bijele svjetlosti zaustavljali samo na pjevaču Peteru Coxu i gitaristu Micku Rogersu, dok je povremeno povjetarac plave ili ljubičaste oblizao i basista Stevea Kincha. Manfred Mann je opet pokazao svoju veliku nenaklonjenost koncertnoj fotografiji. Već tijekom svih tonskih priprema jedan od roadieja je “tukao” jednim od stalaka za mikrofon po reflektorima usmjerenima na klavijature, tako da su ti kasnije svijetlili ispred klavijatura (tijekom koncerta). Sam Manfred se po ustaljenoj navici skriva iza triju polica tipkovnica. Dakle, podmukli kompleks koji ga je uvjerio da je potpuno nefotogeničan očito do danas još nije uspio posve preboljeti. No, da ne skrenem s puta. Bitna je glazba.

Tajanstveni kvartet je kroz sat i dvadeset minuta samo tiho obavljao svoj posao. I ponudio mnogo veselja. Svaki uvodni dio, svaki ulaz u solističku točku Manfreda Manna ljudi su gromoglasno i ovacijama pozdravljali te se slobodno prepuštali kreaciji jedinstvenog Manfred Mann’s Earth Band svijeta. Gospoda su nizala hit za hitom, a lijepo je iznenadilo uključivanje skladbe Captain Bobby Scout s prvijenca “Manfred Mann’s Earth Band” (1972). Veliki majstor mini mooga djelovao je bez greške u reprodukciji zvuka najvećih klasika među kojima se čovjek teško odlučuje koju bi izabrao za koncertni vrhunac. Osim toga, Peter Cox je vrlo brzo potvrdio da je ispravan izbor za grupu, kad je otvorio koncertni šou sa Spirits In The Night (jednom od ukupno čak triju Springsteenovih obrada te večeri) svojim blago hrapavim, a sočno toplim vokalom, neophodne soul frizure. Možda u izrazu i boji nije tako eksplozivan kao prethodnik McCall, ali zato utoliko profinjeniji. Unatoč tome, ni Cox će teško nadomjestiti obuću Chrisa Thompsona.

Uz Manfreda Manna u grupi je čovjek bez kojeg se zvuk sastava naravno ne može zamisliti, Mick Rogers. Taj odlični gitarist (i pjevač!) pokazivao je svoje majstorstvo nevjerojatnim “timingom”, odnosno izuzetnom budnošću. Kad je Manfred Mann uskočio u dulje improvizacijske uloške, njegove tipične hodnje, koja obuhvaća spajanje vizije klasične naravi s jazz finesom, pratio ga je “kravatar” Rogers prefinjeno sa sočnim akordima prirodno zvučnih boja. Kad je Mick bio na redu da istupi u prvi plan sa solažom, jedinstveno je ispunio zvuk, zaveo slušatelja preko odabranih figura lukavim stupnjevanjem raspoloženja (Father Of Day, Father Of Night), a svoje točke je još kako začinio uvjerljivim pjevanjem (Father Of Day, Father Of Night). Naposljetku, Mick Rogers bio je i prvi pjevač Manfred Mann’s Earth Band (pri osnutku grupe). U soliranju je izreden osjećaj za atmosferičnost Mick još jednom potvrdio filigranskom produkcijom zvuka solaža, koje su djelovale istinski i kroz koje je drvo njegove Fenderice nekoliko puta gorko zaplakalo. Rogers pažljivo odmjerava tonove i nikamo ne žuri s njima. Izvrsno zvuči i njegovo upletanje tremola u sam kostur solaža. Prednost daje kreaciji raspoloženja. Na pozornici je jasno jedno. Mick i Manfred su jednostavno rođeni za zajedno. Odlično se osjećaju i to je ono što donosi istinitost i danas pravu vjerodostojnost reprodukciji klasičnog Manfred Mann’s Earth Band materijala na pozornici.

Grupa je svoj nastup stupnjevala iz točke u točku, do emotivno nabijenog vrelišta u završnom dijelu, za što se u najvećoj mjeri pobrinula odlično raspoložena publika. Nakon kraćeg psihodeličnog interludija šefa Manfreda u She Was, ovaj se prelio u veseljački nestašan motiv koji je otvorio Springsteenovu Blinded By The Light, uz koju se publika ponovno konkretno protegnula pod pozornicom. Većinom u mračnu pozornicu uklopljeni momci napokon su za kraj ipak pristupili punom iskorištavanju scenske rasvjete, kad je pozornicu preplavila duginska rasvjeta u njihovom mega hitu Davy’s On The Road Again i u kojem je Cox ostavio druga dva refrena bez straha u cijelosti publici, koja je dokazala da ovladavanje stihovima Manfred Mann’s Earth Band klasika još zdaleka nije zaboravila.

Nakon sat i pet minuta sastav se oprostio s pozornice. Na odlasku je Manfred Mann ipak navukao svoj zaštitni znak – šešir, koji smo propustili tijekom koncerta. Gromoglasne ovacije dovele su grupu još posljednji put na pozornicu. Ovaj put morala je odsvirati Dylanovu Mighty Quinn. I Mighty Quinn se mogla pohvaliti intenzivnim srednjim dijelom, koji je u improvizacijama bio žestoko razvučen, a grupa je prisutne ponovno bacila u zrak kratkim uključkom osnovne gitarske fraze u Purple klasiku Smoke On The Water.

Na kraju čovjek ni u čemu ne može zatajiti jedinstvene osjećaje koji ga ispune u tako intenzivnim trenucima pozitivne koncertne vibracije. Jednostavno se kroz nastup obiju grupa osjećalo rajanje, neka vrsta slavlja starih, vjernih obožavatelja, koji u srcu ostaju mladi, kao i njihovi heroji na pozornici, koji dokazuju da na pozornicu spadaju i u najzrelijim godinama posve izklesano ulijevano. Teško je usporediti obje grupe međusobno. Grupe kao što su Uriah Heep i Manfred Mann’s Earth Band. Obje su posve iz drugog tijesta. No po osjećaju, ovaj put su Manfred Mann’s Earth Band po reakcijama publike odnijeli prvo mjesto. Jednostavno ih je publika teže čekala na pozornici.

Da je Mick Rogers bolji gitarist od Micka Boxa, o tome nije potrebno ni raspredati, ali energija koju zrače obje grupe toliko je strana jedna drugoj da usporedbe nisu ni umjesne. Kod Manfred Mann’s Earth Band osobito je kraljevala moć kombinatorike izuzetne kontrole organskih zvukova izmamljenih iz klasične Stratokasterice Rogersa s nostalgičnim retro moog zvukovima prekaljenog Manfreda Manna. Taj trenutak izvrsnosti te je večeri nekako preuzeo primat od zdepasto odsječenih rifova poante Uriah Heep i posve opravdao poziciju nastupajućih u odabranom redoslijedu.

fotografije: Aleš Podbrežnik 

Setlista

URIAH HEEP: 1. Intro 2. Wake The Sleeper 3. Return To Fantasy 4. Only Human 5. Book Of Lies 6. Bird Of Prey 7. Corridors Of Madness 8. Wizard 9. Free Me 10. Sunrise 11. Free N’ Easy 12. Gypsy 13. Angels Walk With You 14. July Morning 15. Easy Livin’ —bis— 16. Lady In Black MANFRED MANN’S EARTH BAND: 1.Spirits In The Night 2. Castles Burning 3. Martha’s Madman 4. Captain Bobby Scout 5. Father Of Day, Father Of Night 6. Dancing in The Dark 7. Don’t Kill It Carol 8. Blinded By The Light 9. Davy’s On The Road Again —bis— 14. Mighty Quinn

Galerija slika

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići