Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Roxy Music
Izdavač: Polydor Records
Izdanje: 1979
Trajanje: 42:33
Ocjena: 4/5
»Manifesto«, šesti album kultnih britanskih art rockera Roxy Music, koji su u masovnoj kolektivnoj svijesti zacijelo najviše zapamćeni kao bend nepopravljivog pjevačkog šarmera Bryana Ferryja, izašao je nakon gotovo četverogodišnje stanke, koliko je prošlo od izlaska studijskog prethodnika »Siren« (1975). U tom je razdoblju, koje je prvenstveno bilo posvećeno promociji Ferryjeve sve uspješnije solo karijere, oproštaj uzeo basist John Gustafson (na »Manifesto« zamijenili su ga, nakon kratkih koncertnih epizoda s Johnom Wettonom, Alan Spenner i Gary Tibbs) te briljantni violinist/klavijaturist Eddie Jobson, kojeg je zamijenio ex-Warm Dust i Ace klavijaturist Paul Carrack, ‘čovjek zlatnog glasa’, koji je kasnije proslavio kao odličan pjevač grupe Mike + The Mechanics.
Ostatak benda bio je, uz velikog šefa Ferryja te ‘sezonske’ glazbenike Carracka, Tibbsa i Spennera, ‘standardan’, to jest sastavljen od originalne ekipe, što znači da je ponovno imao puno prostora unutar kostura pojedinih kompozicija jedan od najkreativnijih gitarista svog vremena, Phil Manzanera, dok su važnu riječ imali i neukrotivi saksofonist/oboist Andy MacKay te uvijek pouzdani bubnjar Paul Thompson, kojemu je to bio posljednji album Roxy Music.
Stilska promjena do koje je u tom razdoblju došlo na »Manifesto« bila je više nego očita, jer su se na njemu doslovno otresli svih prošlih glam rock elemenata te u svoj zvuk upili prilično raznolike novovalne i disko trendove koji su u to doba diktirali radijske valove. Ferryjev pjevački stil također je doživio osjetnu promjenu u samom vokalnom pristupu i predstavljanju pojedinih tekstova, jer je počeo više nego ikad prije prisegnuti na nježnije vokalne harmonije. To ipak ne znači da na »Manifesto«, koji je krasio za Roxy Music tipičan, manekenski i glamurozan omot po Ferryjevu osobnom izboru, nema kraćih eksperimentalnih trenutaka, kad usred napola plesnih ritmova, koketnih gitarističkih harmonija i razigranih saksofonskih aranžmana na vidjelo proviruju i njihovi prog rock korijeni.
Činjenica da se Roxy Music još davno nisu odrekli ‘cjepidlačenja’ s pentatonskim ritmičkim nijansama čuje se već na naslovnoj skladbi, koja je daleko najeksperimentalniji uradak na cijelom »Manifesto«, jer su uvodne dvije minute u cijelosti instrumentalno obojene te sadrže Manzanerove čudašne gitarske improvizacije i razuzdano zveckanje frenetičnih bas linija. Tajanstvena, pomalo orijentalno obojena atmosfera s naglašenim bas linijama ne jenjava kroz cijelu kompoziciju, čak ni kad se već uključi Ferryjev pospani i neuobičajeno razdraženo zvučeći vokal. Pri otvaranju albuma tako nema ni najmanjeg dojma da su Ferry i ekipa tada bili u aktivnom lovu na radijske hitove.
Prilično bizaran novovalni/postpunk eksperiment »Trash«, uvjerljivo najslabiji uradak na »Manifesto« s glupavim tekstom o tinejdžerskoj hormonalnoj vrućici, izabran je za prvi singl s albuma, što se bendu na kraju osvetilo, jer je pobrinuo se za neočekivano hladan tuš. Njegov komercijalni domet pokazao se naime daleko ispod očekivanja. Utoliko bolje se kao singl, doduše u zamjetno promijenjenoj, puno rokerskijoj i disko obojenoj verziji, iskazao odlični »Angel Eyes«, gdje Ferryjev šarmerski vokalni pristup, uz disko ritmove i šaljivi saksofon, napokon dolazi do punog izražaja. Plasirao se naime na 4. mjesto britanske ljestvice i tako postao drugi najuspješniji singl s »Manifesto«.
I na šarmantnom »Still Falls the Rain«, gdje gospodin Ferry ponovno briljira u svom vokalnom glumljenju tipičnog engleskog kicoša (to mu uopće nije trebalo glumiti, jer mu je to bio životni stil), može se čuti nova, radijskim valovima prilično prijaznija slika Roxy Music s plesnim, disko ritmovima, ‘karipskim’ udaraljkama, šeretskim saksofonskim pasažama i melankoličnim gitarskim pasažama. Na novovalnoj poslastici »Stronger Through The Years«, jednom od vrhunaca »Manifesto«, Roxy Music ne škrtare s ponudom art rock zvučnih tendencija, jer ne manjka bogatih improvizacija na basu i gitari, dok Ferry uz Carrackovu klavijaturističku pozadinu stvara snažnu središnju melodiju. Međudionice, u kojima ne manjka ni za ono vrijeme naprednih sintesajzerskih efekata, u trenu podsjete na njihove rane prog rock dane. Priličnu manje zanimljivo ispada pomalo dosadni »Ain’t That So«, križanac pub rocka i novog vala, koji sadrži neizražajan refren, dok puno nadahnutije ispadaju MacKayeve šaljive saksofonske varijacije.
Slijedi izvrsni pop rocker »Dance Away«, veliki hit singl koji je dosegnuo 2. mjesto britanske glazbene ljestvice i zacijelo je najpoznatija skladba s ovog albuma. Taj nezaboravni evergreen trebao je izvorno izaći na Ferryjevu solo albumu »In Your Mind« (1977) i kasnije na njegovu nasljedniku »The Bride Stripped Bare« (1978), no spletom okolnosti završio je na »Manifesto« i Roxy Music donio jedan od najvećih hitova s kraja sedamdesetih. Tu dolazi sva skladateljska, producentska i lirska briljantnost ‘kasnih’ Roxy Music do punog izražaja, jer gospodin Ferry s perolakom lakoćom oblikuje hipnotičnu melodiju u kojoj vladaju nostalgične vokalne harmonije, melankolične gitarske pasaže, kompleksne bas linije i romantični klavijaturistički aranžmani. Novovalni, disko i prog rock elementi spojeni su u romantični pop rocker s plesnim pulsom, koji i danas oduševljava svojom nostalgičnom atmosferom.
Na jednako odličnom »My Little Girl« melodijskim se varijacijama posebno iskazuju Manzanera i MacKay, dok je Ferryjeva pjevačka izvedba ponovno klasa za sebe. Unatoč tome što je bit ove skladbe njezin nostalgični refren i duhovit saksofonski aranžman, kojega se u određenoj fazi karijere ne bi branio ni poneki David Bowie, riječ je o ritmički prilično kompleksnom uratku. Plesni poticatelj groznice subotnje večeri, »Cry, Cry, Cry«, čisti je disko eksperiment sa ženskim pratećim vokalnim harmonijama i dobrim komercijalnim potencijalom, iako nije izašao kao singl. S lakoćom bi se mogao naći i na Ferryjevu solo albumu. Melankolična balada »Spin Me Round« s Ferryjevom duboko samorefleksivnom vokalnom demonstracijom i nježnim simfonijskim aranžmanima predstavlja solidan završetak ovog stilski prilično shizofrenog, ali ipak vrlo dobrog albuma.
»Manifesto«, prvi Roxy Music uradak iz njihova kasnijeg, ‘novovalnog’ razdoblja, mogao bi se okarakterizirati i kao tranzicijski album, jer se gospodin Ferry i ekipa mjestimice još hvataju između stare i nove zvučne orijentacije, no ipak su uspjeli stvoriti još jedan vrhunski art rock dokument koji je razmjerno dobro izdržao test vremena. Iako pjevač, namazan svim jelima, u tom razdoblju (kraj sedamdesetih) još nije posve preboljeo da mu je Mick Jagger preoteo tadašnju zaručnicu, poznatu američku manekenku Jerry Hall, doživljavao veliki komercijalni procvat svoje solo karijere, ni on ni ostali članovi Roxy Music nisu očekivali da će u sljedeće tri godine postati ‘svjetsko ime’ i u umjetničkom te komercijalnom smislu nadmašiti sve što su stvorili u sedamdesetima.
Postava
Bryan Ferry – vokal i klavijature
Andy MacKay – oboa i saksofon
Phil Manzanera – gitara
Paul Thompson – bubnjevi
Paul Carrack – klavijature
Gary Tibbs – bas gitara
Alan Spenner – bas gitara
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Rick Marotta – bubnjevi
Steve Ferrone – bubnjevi
Richard Tee – klavir
Produkcija
Roxy Music
Popis skladbi
1. Manifesto (5:29)
2. Trash (2:14)
3. Angel Eyes (3:32)
4. Still Falls the Rain (4:13)
5. Stronger Though the Years (6:16)
6. Ain’t That So (5:39)
7. My Little Girl (3:17)
8. Dance Away (3:48)
9. Cry Cry Cry (2:55)
10. Spin Me Round (5:15)
