Lokacija: Ljubljana / Križanke / Slovenija
Datum: ponedjeljak, 08.07.2019
Dolazak Marcusa Millera, odnosno njegov ponovni povratak na slovenske pozornice, donosi svakako svojevrsnu glazbenu koncertnu senzaciju, vrstu događaja koji glazbeni puristi teško mogu zaobići. Cijenjeni glazbenik koji spada u sam vrh i ligu najboljih svjetskih basista, važi za pravu »studijsku nemani«, jer se upisao na preko 500 studijskih zvučnih zapisa različitih izvođača, među njima i takvih kao što su Eric Clapton, Aretha Franklin, Chaka Khan, Elton John, Bryan Ferry, a svakako pritom još kako zimzeleno odzvanja njegova epopeja s pokojnim Milesom Davisom, s kojim je surađivao u osamdesetima.
Njegov bas zvuči strogo prepoznatljivo, njegov doprinos popularizaciji jazza, odnosno suvremene jazz glazbe, ostaje neizbrisiv i trajan. Marcus Miller nije stranac slovenskoj glazbenoj raji koja posjećuje koncerte, jer je kod nas već nastupio. Posljednji put 2009., kad je u novom CUK Kino Šiška razmazio publiku izvođenjem djela Milesa Davisa. Deset godina dakle, i eto, preletjelo je u tren. Čovjek stiže u Ljubljanu u prvoj dekadi ovogodišnjeg srpnja i? Pokvari nam je vrijeme. Da. Već oko pola osam navečer, odnosno malo prije, otrovno se izlilo, onda je prestalo i isprva je sve to djelovalo kao dobrodošlo osvježenje. Ali daleko od toga. Tinjala je dakle nada da ćemo koncert pratiti na suhom. To su bile želje, ali nažalost jalove naravi. Tek malo poslije devet, kad je Marcus sa svojom ekipom već duboko zagrizao u koncertni nastup, počelo je padati s neba. Sve gore i gore. Inače ne znam štoriju, ali je pravo sramotno da organizator u PR obavijestima mora upozoravati publiku da ubuduće na koncerte u Križanke dolazi u primjerenoj opremi, to jest primjereno zaštićena od kiše. Da, uz poznate “butalščine”, kao npr. obećavanje frackinga, rasprodaju zemlje i vodnih izvora, otvaranje trofejnog lova za imućne i ostale nebodigatreba rasprodaje slovenstva, slovenske baštine i slovenske prirode, za slovensku kulturu ne raspolažemo ni toliko novca da se postavi primjeren »krov« nad koncertno poprište Križanki, prava je nacionalna sramota. Žalosno.
Kako god. Idemo na koncert. Ljudi su dakle bili dobro zaštićeni. Marcus i ekipa pak odlično nauljeni. Njegov bas i njegov karakteristični odjek kraljevali su te večeri. Marcus svira s perolakom lakoćom, cijelo se vrijeme opušteno muza, dok osjetilno, gotovo instinktivno frca i trguje slap-anjem, što daje dodatnu težinu njegovoj unikatnoj boji i pristupu korištenju bas gitare. Društvo mu je na pozornici pravila nevjerojatno uigrana i izbrušena ekipa jazzovskih virtuoza, i to još dvojica puhača Russell Gunn (truba) i Alex Han (truba), nadalje dvojica klavijaturista Julian Pollack te James Francies, dok je za ritmičku besprijekornost brinuo profinjeni bubnjar Alex Bailey.
Izbrušen stroj. Ništa drugo nije se moglo očekivati. Koncert izveden u sjaju savršenstva. Svakako ga je vrijeme maltretiralo, no publika, odnosno njezin većinski dio, marljivo je stiskala zube tijekom pljuska i herojski ustrajala na koncertu. Slike s koncerta King Crimson otprije dva dana u Palmanovi još su kako žive, i zapravo loše vrijeme u Križankama više nije nikakvo iznenađenje.
Dva klavijaturista. Jedan je brinuo za staroškolskije zvukove električnog klavira, drugi sa sintetičnijim bojama, brinuo je za oživljavanje zvučne kulture pop produkcije osamdesetih. Izvanredan funk madrac, nevjerojatna ritmika, briljantan ritmički kinetizam. Briljantno. Do savršenstva. Uz zvučne karakteristike i preciznu egzekuciju, mogao si čuti i pad igle na scenski pod. Izvanredna kulminacija bogate, čvrste i jezgrovite ritmike suvremenog jazza, koja je poduprta opipljivom muzikalnom supstancom prepoznatljive pop estetike, funka, soula i R&Bja. Svakako se u melosu nisu mogli preslišati world music elementi. Poklon Milesu izvedbom naslovne skladbe kultnog albuma »Tutu« te dobrano prilagođenim »Bitches Brew« iz Milesove »električne ere« sedamdesetih. Marcus Miller je na koncertnoj izvedbi u Ljubljani obilnije predstavio prošle godine novi, još uvijek aktualni studijski album »Laid Black«, s kojeg je odsvirao skladbe Untamed, Trip Trap te Sublimity Bunnys Dream. S albuma »Reneissance« već u prvom dijelu koncerta odjeknula je Detroit. I Marcusovi suradnici dobili su dovoljno prostora i minutaže da se razmahnu tijekom koncerta te ga u odabranim improvizacijskim umetcima oplemene svojom virtuoznošću tehnički izbrušenih solaža. Marcus je u drugoj polovici koncerta, u duboko senzibilnoj, gotovo meditativnoj skladbi How Great Thou Art, prihvatio u ruku i bas klarinet, koji mu je uz bas gitare kroz niz godina vjerni koncertni pratitelj. Prihvatio se i skladbe Higher Ground, koja u izvorniku pripada
Stevieju Wonderu.
Briljantno. Uz svu kišu i peripetije! Ovaj put je publika zaslužila veliki naklon za svoje tvrdoglavo ustrajanje. Koncert dug preko dva sata, s bisom uključivo! U nemilosrdnoj kiši dakle veliko junaštvo publike, rođeno iz iskrene ljubavi prema glazbi, koju je Marcus Milller sa svojom družinom jednostavno morao nagraditi odličnom scenskom izvedbom.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
