Mastotool spektakl u Jesolu

 Prošlog četvrtka krenuli smo i na drugu stranu granice – točnije: na hodočašće u talijanski gradić, turističko središte i kupalište u neposrednoj blizini Venecije. Razlog je bio prilično jednostavan. Najavljen je koncert grupe Tool, prog-art-alter metal fenomena iz Grada anđela. Ove su godine već nastupali u našem susjedstvu, pa ih mnogi nisu išli ponovno slušati. Ono što je privuklo bila je grupa koja je trebala otvoriti koncert. Atlantska postava Mastodon bila je do sada prilično zabačeno glazbeno ime, kojem se nemali broj ljudi mogao diviti samo na pločama, a oni s malo dubljim novčanikom mogli su provjeravati njihove čari u dalekoj Americi. Ili na kojem koncertu i festivalu na krajnjem sjeveru Europe. Ovaj put su se obje stvari nudile na dohvat ruke od slovenske granice. Dvojbe nije bilo. Osim za one koji su ove godine već dobrano ispraznili novčanike pa bi im novih dvadeset tisuća značilo neprihvatljiv trošak. Hmmm…

Četvrtak je obećavao kišno vrijeme. Vjetar je nagomilao mase oblaka. Bila je prisutna i sumnja je li koncert uopće stvaran ili je riječ o još jednom potezu u medijskoj igri Toola. Svega se svakome obećava, pa se onda ne dogodi. Ipak se na parkiralištu ispred ljubljanske dvorane Hala Tivoli okupila skupina zagrijanih mladića i djevojaka koji su se uspješno otresli takvih zadrški. U jedan je stigao autobus, koji je koncertfreak i obećavao, i nakon prebrojavanja svih put je napokon počeo. Put je prošao bez komplikacija, a nakon prvih upoznavanja i rasprava iz zvučnika je, normalno, utihnula posljednja melodija s posljednje ploče losanđeleskih veterana i atlantskog iznenađenja, pa smo oko pola pet popodne zaista stigli u Jesolo. Dvorana u kojoj se trebao održati koncert, dvorana Palasport, sa svjetlima i malom gomilom fanova pred vratima prkosila je melankoliji kišnog sivila. Tek što smo parkirali autobus, već su se kao supovi na cesti okupili prvi prodavači majica. Majice i jakne ovakve i onakve kvalitete imale su jedan zajednički nazivnik – mogle su se nabaviti samo krivotvorine majica grupe Tool. Mastodon nije bilo nigdje. Smola. Vrata su namjeravali otvoriti tek u sedam, pa je uslijedilo obvezno pivo i još štogod, a onda čekanje. Vrata su se u najavljeno vrijeme ipak otvorila i nakon obveznog pregleda prtljage te dijeljenja upozorenja o zabrani snimanja i fotografiranja našli smo se u dvorani koja inače prima oko 5.000 posjetitelja. Prvi dojam nije budio baš dobru volju. Fanova je bilo tek oko 800 ili 1.000. Na koncertnoj pozornici stajala je sva oprema, a u pozadini se šepirilo ogromno platno sa slikama s posljednje ploče Mastodona, Blood Mountain. Lijep prizor. Još nekoliko trenutaka i počelo je zaista.

Svjetla su se ugasila, a u polumraku (na početku baš nismo imali sreće sa light showom…) uz zvukove introa, govornog sempla i gongova na pozornicu su zakoračili Mastodon. Bran Dailor, Bill Kelliher, Troy Sanders i Brent Hinds na prvi su pogled posve drukčiji nego što bi čovjek zapravo pomislio. Naviknuti na život na beskrajnim turnejama, bili su spremni na atentat i uvjeravanje u svoju kvalitetu, koja je od njihova početka do danas ispisana masnim i krupnim slovima. Otvaračka pjesma ‘Mortal Soil’ udarila je punom snagom. Profinjeno balansiranje nasilnog i teškog ritma drobilo je suvereno i tako beskompromisno glasno. A mnoštvo talijanskih ljubitelja glazbe – ni makac. Prilično statična atmosfera nije zbunila grupu. Troy Sanders, bradati basist koji uz to ponudi i dobru mjeru grlenog vokala, te Brent Hinds, razbarušeni i također mikrofonom naoružani gitarist, rutinski su otpjevali svoje. Ritam sekcija bila je prava poslastica. Brann Dailor je, usprkos svom hardcoreovskom tetoviranom izgledu, najbliži jazz bubnjanju, koje točnim i kompaktnim rafalima zna puniti melodične klizove. Najmanje se primjećivao upravo drugi gitarist Bill Kelliher. Statika se isplati statikom. Mastodon su odsvirali svoje bez pretjeranog posvećivanja pažnje publici, koja je stajala ukopana pred pozornicom, ne znam, možda očekujući dolazak mesije. Pustili su na slobodu sve svoje demone. ‘Wolf Is Loose’ zvučao je fenomenalno, a domišljat je bio i izbor ostalih pjesama. Uslijedio je naime melodični ukras ‘Crystal Skull’ s posljednje ploče, koji su povezali s kanonadama s istog albuma, ‘Capillarian Crest’, ‘Colony Of A Birchmen’, ‘Circle Of Sysquatch’ i ‘Sleeping Giant’. Potonji je zaista epski odjeknuo i uzbudio tihe strasti svakog živog bića koje voli glazbu. Slijedio je ‘Megalodon’, remek-djelo s prethodnog albuma Leviathan, a za veliki finale poslužen je desert ‘Hearts Alive’ i onda kraj. Odlazak s pozornice bio je neopoziv. Zapravo im se ne može zamjeriti ništa. Svoj set odsvirali su vrlo suvereno i koherentno. Možda ne toliko zainteresirano kao što bi bili uz malo življi odziv. Možda bi nam podarili još koju pjesmu s Remissiona – nedostajao mi je ponajviše mastodonski ‘hit’ ‘March Of The Fireants’, ali to neću čuti do sljedećeg puta kad budu svirali neki samostalni koncert, koji bi doista mogli odsvirati posve sami. Zamjeriti bi se moglo možda i to da su zvučali malo preglasno i zato pomalo nedefinirano te da su svirali prekratko (samo 45 minuta), ali Mastodon svakako zaslužuju više pažnje nego što su je dosad dobili.

Polusatna stanka. Pivo i zrak namamili su me van, jer su tehničari ionako morali pripremiti pozornicu za glavnu atrakciju. U to se vrijeme broj alternativaca silno povećao. Nekih četiri tisuće Toola željnih Talijana, šašica Slovenaca i Hrvata dočekala je u 21:15 objavu. Zatamnjenje i uvod u grupnu meditaciju su počeli. Bilo je vrijeme da se progurimo što bliže pozornici. Četvrti red. Pregled će biti dobar! Na pozornicu je došao jedini Englez u toolovskim redovima Justin Cancellor, Dave Carey sjeo je za bubnjeve, na lijevu stranu pozornice stao je gitaristički minimalist i eksperimentator Adam Jones, a potom ekstravagancija na dvije noge – pjevač i sarkast br. 1 Maynard James Keenan. Ovaj put golog torza i s ogromnom plinskom maskom na licu… Lov na heretike počeo je pjesmom s albuma Ænima ‘Stinkfist’. Strastvena neposrednost izmamila je nalet oduševljenja. Dvorana je s Maynardom pjevala od prvog stiha! Platna su bila osvijetljena brižnim estetizacijama i video projekcijama zbog kojih je koncert grupe Tool sličniji višeosjetilnom šamanskom obredu, grupnoj hipnozi i spektaklu, kakve su znali pripremiti i neki Pink Floyd. Intenzitet su pojačavali s ‘Forty-six & 2’, slijedio je ‘Jambi’. Vjerujem da bi se mnogi pjevač osjećao prilično oduševljeno zbog toga što, iako se pjesme možda ne vrte tako često na radijskim postajama, nekoliko tisuća ljudi zna svaki tvoj tekst. Maynard je ostao prilično hladan. Podrazumijeva se da ćete podleći šarmu i filozofiji, zar ne? Transcendentno raspoloženje nastavili su pjesmom s Lateralusa ‘Schism’. Slijedili su ‘Lost Keys’ i ‘Roseta Stoned’. Prvi mosh pitovi počeli su se događati po cijeloj dvorani. Razlog je bio undertowski argument ‘Sober’. Završetak u statici i pištanju koje je pozivalo na prekid ofenzive. Tool su sjeli na podij pred bubnjevima. U ruke su uzeli upaljače. Plamenovi su počeli gorjeti po cijeloj dvorani. Kao imitacija zvjezdanog neba, plamenovi upaljača davali su osjećaj intimnosti i erotike trenutka. Maynard moli publiku da pri sljedećoj pjesmi ne slikaju bljeskalicom. Usput – fotoaparati su bljeskali unatoč upozorenjima. Zaštitari su savjesno zaplijenili barem deset fotoaparata. Toliko sam ih samo ja nabrojao. Nastupio je vrhunac večeri. Epski oproštaj od umrle majke i istodobno poziv na voajersko promatranje trenutaka Maynardove tuge zbog gubitka te filozofsko preispitivanje smisla života i smrti. ‘Wings for Marie (Pt 1)’ i ‘10.000 Days (Wings Pt 2)’ povezane u cjelinu bile su intenzivne, potresne i iskrene. Zeleni laseri rezali su gustu tamu i nad auditorijem plели mrežu. Nema čovjeka koji nije bio uhvaćen. Anđeli su poletjeli u nebo. Trebalo je nastaviti s transcendencijom. ‘Lateralus’ i ‘Vicarious’ najavili su veliki finale. Dvosatni maraton zaključen je završnom pjesmom, frazom i kritikom u obliku pjesme ‘Ænima’. Neka nas sve odnese! Kraj i kataklizma. Svjetla su se upalila i razgolitila našu ranjivost. Svjetla su otkrila njihovu veličinu i uništenje, jer više od onoga što su nam ponudili ovaj put nećemo dobiti do sljedećeg puta. Pitanje je kada će to biti. Kod Toola se to događa u intervalima. Zapravo mogu reći samo to da sam ostao bez riječi već nakon koncerta u Bologni. U usporedbi s Jesolom, ondje je bila tek blijeda predigra koja je davala naslutiti da su veliki. Potvrda sposobnosti dovođenja mnoštva do ekstaze i grupnog orgazma empirijski je dana tek sada. Umorni i izmoždeni mogli smo samo s osmijehom na licu sjesti u autobus i brojati podrhtavanja pri pomicanju tektonskih rasjeda. Ezoterika, filozofija transcendencije i prije svega estetizacija do njezinih krajnjih granica! Trebate li još razloga da se sljedeći put ipak usudite otići na hodočašće u svete krajeve zvane Tool svijet?