Autor: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Ljubljana / Orto bar
Datum intervjua: 27.10.2016
Prije nabijenog koncerta u gornjem klupskom prostoru Orto bara, na kratki, ali iscrpan i nadasve srdačan razgovor pridružio mi se jedan od najvrućih i najaktivnijih rockera na slovenskoj sceni ovih dana. Matevž Šalehar “Hamo”, koji je u Orto baru sa svojom postavom Tribute to Love upuhao prvih deset svjećica.
RockLine: Deset godina rada, preko petsto odsviranih koncerata, to je vrlo lijepa brojka za Sloveniju s obzirom na čudna vremena s kojima se danas globalno suočava rock’n’roll. Je li put do ovdje bio težak?
Hamo: Hjam… Prvih pet godina ribaš i stvari se ne miču nikamo, prvih pet godina bila je prava katastrofa. Svaki put gledaš pet ljudi na gigu, po mogućnosti uvijek istih. Oni dolaze na koncerte, podržavaju te, kupuju majice itd… Polako već odustaješ jer broj nikako ne raste, pa se onda stvari ipak počnu polako micati prema gore. No, osnovna ideja bila je da u prvom redu počastimo baš te naše najgorljivije fanove, koji su s nama od prvog dana, i da im priredimo poseban koncert ovdje u Orto baru.
RockLine: Kako to da ste za ovo slavlje odabrali baš Orto bar i to njegov gornji koncertni prostor?
Hamo: Pa zapravo, ovdje smo počinili svoj prvi grijeh. Točno ovdje smo prvi put nastupali prije deset godina. To je to slavlje. Idemo na istu pozornicu na kojoj je sve počelo prije deset godina. I nadam se da će se ovdje slaviti i našnjih dvadeset godina. Baš ovdje. Dobro, mogli smo svirati dolje, gdje ima više prostora, jer se suočavamo s problemom da se stvarno veliki broj posjetitelja prijavio za današnji koncert. Što se mene tiče, nije problem, nastupao sam dolje, ovdje. Prije više od dvadeset godina svirali smo još pored prvog šanka u Orto baru, odmah desno kad dođeš na lokaciju, sad tamo imaju veliko platno i prostor je obično zatvoren. Tamo je bila improvizirana pozornica. Tamo smo svirali još s Babewatch. Onda smo posvojili baš gornji koncertni prostor. S većim se zasad još nismo posve sprijateljili, ali ćemo ga posvojiti. Nije vrag da neće. Sve u svoje vrijeme.
RockLine: Ti si glazbenik koji je, takoreći, svojom neprestanom aktivnošću “sveprisutan” na slovenskoj glazbenoj sceni. Za to si tvrdo radio, stalno se pojavljuješ na pozornicama, bilo kao dio glazbenih projekata, kao posebni gost, pomogao si grupi Mladi levi pri obilježavanju njihovih jubileja. U relativno kratkom vremenu vi ste, Hamo And Tribute 2 Love, objavili dva studijska albuma, itd…
Hamo: Vrlo jednostavno. Sve to naime jako volim raditi. Ako usporedim današnja vremena s nekim drugim vremenima, kad smo svirali još Babewatch, ti vremenski razmaci su neusporedivi. Odnosno teško usporedivi. U ona smo vremena imali po 130 gigova godišnje. U dvije godine postigli smo sve ono što smo u pet s novom postavom. Okej, bilo je to drugo iskustvo, ali svirali smo doslovno u svakoj rupi i još koješta. Ljudi su nekad radije išli na koncerte. Ploče su se i prodavale, naklade su bile veće. Prva naklada prvog albuma sastava Babewatch iznosila je 15.000, prodano je 12.000 primjeraka. A nitko nas zapravo ni tada nije poznavao. S Hamo And Tribute 2 Love prodali smo između 2000 i 3000 primjeraka obiju ploča zajedno, a imam osjećaj da nas poznaje više ljudi nego što je poznavalo Babewatch. Vremena su se dakle okrenula, ali ostala je ona logika da od giga do giga dobivaš nove fanove ako sve gigove sviraš srcem, to znači da si u stvari. Ja rado izvodim glazbu i našao sam ljude s kojima smo oblikovali izvrsnu zajedničku formulu, zato stvari jako lijepo klapaju zajedno.
RockLine: Dva izdana albuma dakle. Novi »Pol S« ima manje skladbi, prvijenac »Dva« brojao ih je šesnaest. Koje su glavne razlike u pristupu novom albumu kad ga usporediš s prvijencem?
Hamo: Nekoliko komada nije na albumu, što nam je neizmjerno žao, jer ih nitko ne može čuti, a jako su dobri, pa smo ih prestali svirati i uživo. Koncerti su jednostavno bili predugi. Ni za novi album, koji je u nastajanju, ne predviđamo veliki broj skladbi. Htjeli bismo, međutim, što prije svirati i nove skladbe. Ovog zadnjeg albuma već smo se pomalo najeli izvodeći ga uživo. Ne da je album dosadan. Naprotiv, jer ga eksperimentalno možemo razvući tijekom koncertnih nastupa. Inače traje sat vremena, a na gigu smo s njim napravili tri sata i dvadeset minuta. Inače, ako usporedim albume međusobno. Okej, prvi album ima šesnaest komada, ali istina je da je album nastajao šest godina. Sljedeći album nastao je u samo dvije godine. Komadi su na njemu već puno više povezani međusobno. Budući da su nastajali u kraćem vremenskom intervalu, više su si slični, i po samoj strukturi i po zvuku. Ni novi album, koji je u nastajanju, što se materijala tiče, bit će puno konzistentniji. A ima još nešto. Od albuma do albuma sve smo iskreniji i sve manje blefiramo. Ovo potonje znači da pričaš neku priču koju nisi doživio. S takvim je materijalom neizmjerno teško stajati na pozornici, pogotovo npr. pedeset puta zaredom. I više puta zaredom. Ako priča nije iskrena, teško je ponavljati je npr. 10 godina. Toga se dakle želim kloniti. Inače sam jako dobar blefer na gitari, a što se tekstova tiče, želim da u njima govorim ono što mi se zaista dogodilo, odnosno ono što doživljavam npr. svakodnevno.
RockLine: Već u prvoj polovici prošle godine objavili ste »Pol S« i na vinilnoj ploči, što je izvanredna gesta, pogotovo ako si audiofil. Ta vas organskost očito jako privlači. Kako ćete u tom smislu pristupiti snimanju novog albuma?
Hamo: Na novom albumu autorski smo, što se materijala tiče, najprisutniji Denis i ja. U načelu tražimo neki globalni zvuk albuma. Okej, recimo da smo ga sad našli, iako još nismo ništa snimili, a datum izlaska albuma već je poznat, što osobno doživljavam kao vrstu pritiska, ali vjerujem da ćemo uspjeti. Kako god okrenem, u osnovi želim materijal novog albuma zapakirati u neko vrijeme i prostor koji će tu glazbu najbolje sažeti. Predstaviti je na najiskreniji način. Nadam se da će se album razvijati što prirodnije kako bismo uspjeli izdati i vinil. Ako do toga dođe, onda slušam samo još vinil, CD nikad više. Toliko je izražena razlika u zvuku. Trenutno doma imam samo albume na vinilu. Ne zbog trenda. Samo me to naime tjera da ih uopće slušam. Meni vinil puno znači. CD ili mp3 možeš slušati dok pereš suđe doma, a vinil te tjera da slušaš glazbu. A budući da sam glazbenik, glazbu slušam u detaljima i samo ti vinil nudi takvo uživanje. Budući da sam u tom pogledu vječni entuzijast i optimist, i ostali u grupi razumjet će moju želju da novi album izbacimo i u obliku vinila. Vinilku moraš okretati, moraš je čitati, stalno je »čistiš«,… stalno se nešto događa s njom.
RockLine: To je tako skromna želja, a u današnje je vrijeme prilično teško ostvariti.
Hamo: S obzirom na to da je prethodna dobro prošla na tržištu i da smo cijelo vrijeme na rubu preživljavanja, vjerujem da ćemo i to nekako stisnuti. Kad jednom dođeš do novca, moraš ga opet potrošiti više da bi ponovno završio na rubu preživljavanja. Takav je rock’n’roll. Tek se tada događaju prave stvari. Prave stvari na pravom mjestu i u pravom trenutku. Dogodi se točno ono što se mora dogoditi. Ali moraš prvo potrošiti novac.
RockLine: Ima li negdje na slovenskoj glazbenoj sceni neki izvođač s kojim bi kao glazbenik želio surađivati u budućnosti ili s njim nešto snimiti?
Hamo: Ogroman broj njih. Mi sviramo po cijeloj Sloveniji i onda se dogodi da netko otvara koncert prije tebe, ili da si na festivalu gdje ima više sastava. Tako smo bili na Jesenicama i pojavio se Samuel Blues. To je čovjek s gitarom i on je ono što ja npr. nikad neću biti. Iskreno rečeno, pravi »motherfucker«. S gitarom na pozornici, sam protiv publike, karizma. I kao skladatelj je super. Za u Englesku, u inozemstvo. Odmah bi trebao ići tamo. Ja sam uvjeren da ćemo u budućnosti s njim, i to vrlo brzo, zasigurno surađivati. On je krasan. Isto tako Prismojeni profesorji bluesa, koji su se pojavili na sceni prije nekoliko godina. Odmah, zapravo vrlo brzo, počeli smo surađivati. Mi smo njih pozvali na promociju spota, oni su mene prije mjesec dana pozvali na svoj nastup u Križanke. Svaka im čast. U svoj projekt ulaze s velikim jajima, stvarno su hrabri. Usude se. A takvi ljudi koji su hrabri imaju onda u glazbenom smislu stvarno puno toga za reći i pokazati. Na jednom gigu uvjeriš jednog, onda dvojicu i od giga do giga svojom srčanošću dobivaš sve više i više fanova. Tu nema unaprijed smišljene režije za dobitkom. To je stara škola.
RockLine: Mnogi uspoređuju tvoju boju glasa i pristup s Joe Cockerom. Koliko je u tome istine?
Hamo: Pa zapravo sam uvijek jako sretan kad naletim na takvu usporedbu. Zapravo je na sceni vrlo malo hrapavih vokala, to jest onih koji su se afirmirali na sceni. Pri pjevanju ti to naime ne pomaže previše. Taj registar te više ograničava nego što bilo što drugo. No, s druge strane, vrlo je prepoznatljiv. Što se Joe Cockera tiče, bio sam i jesam oduvijek njegov veliki obožavatelj. Ima puno ljudi koji imaju sličnu boju vokala. Za mene osobno to je veliki kompliment. Ima možda još drugih pjevača od kojih sam još više pokupio nego baš od Cockera. Pogotovo na prijelazu u pjevanje na slovenskom jeziku, taj je Cockerov karakter vrlo teško zadržati. Posljedično je tih usporedbi sve manje i manje. Događalo se naime to da bi, kad bismo izvodili engleski materijal, govorili: »Okej, Cocker je super i to… Ali zašto ne sviraš ništa svoje?« A danas sam sretan još iz jednog drugog razloga. Sviramo već deset godina i u cijelom tom razdoblju prvenstveno izvodimo naš autorski materijal. Istina, tu i tamo odsvirali smo koju obradu i to stvarno za našu dušu, kao što je skladba Take You To The Limit, koju u izvorniku izvode The Eagles. Jednostavno zato što nam se sviđa taj komad. Strogo dakle za svoj gušt, a ne zato što bi ga ljudi bolje poznavali. Okej. Dakle tu i tamo bacimo koji tuđi komad u svoju glazbenu vreću i odsviramo ga po svoje, a inače sam iskreno ponosan na to što smo uspjeli doseći našu bazu slušatelja strogo sviranjem naše autorske glazbe. Danas ovdje u Orto baru stojimo dakle na svojim žuljevima. Obrade je inače korisno svirati. Pogotovo na probama, da dobiješ osjećaj kako su komadi sastavljeni, strukturirani i da se možeš puno toga iz toga naučiti. Na obrade smo se kačili u Babewatch, ovaj put, to jest s Hamo And Tribute 2 Love, ciljeve ostvarujemo strogo s autorskom glazbom.
RockLine: Kad već spominješ Babewatch, usudim se pitati ima li još ikad nade da se ponovno okupite, ili je onaj nastup u emisiji Štos pri Draganu Buliču bio vaš posljednji krik?
Hamo: Koncert kod Bulića mislim da je zaista bio zadnji Babewatch gig. S druge strane, ja još uvijek jako volim te dečke, a pogotovo brata (Miha Šalehar op.p.). Miha je bio stvarno glavni donositelj ideja, odličan gitarist i pomalo mi nedostaje u ovom mom bendu danas. Stalno ga malo zafrkavam da neka opet uzme gitaru u ruke. Inače se opire, ali ja ne gubim nadu.
RockLine: Već će se on predomisliti. S godinama.
Hamo: Ustrajno čekam, ponizno čekam. Iako svirati sa starijim bratom u istoj grupi i pritom preuzeti ulogu vođe grupe, nije nimalo lagana stvar. S dečkima iz grupe Babewatch stalno sam u kontaktu. Viđamo se, družimo se, sve. Ali da bismo još ikad svirali zajedno… to vjerojatno ne. To su bila druga vremena, držala nas je zajedno mladenačka energija. Drugi fokus i pogled na život. Moj je očito ostao sličan, ostao sam u glazbi. Drugi su se promijenili, postavili su druge prioritete na prvo mjesto u životu.
RockLine: Ovdje bih ja završio. Pa ipak. Jesmo li zaboravili dodati neku važnu informaciju?
Hamo: Da. Dana 09.02.2017. nastupamo u Kinu Šiška i predstavljamo novi studijski album (termin je kasnije pomaknut za tjedan dana, točnije na 16.02.2017, op.p.). Dakle tada izdajemo novu ploču. Album je već gotov i to me smiruje. Sada ga moramo još samo snimiti i zapakirati kako se šika, da budemo zadovoljni s njim.
Kako je kasnije bilo na koncertu sastava Hamo & Tribute 2 Love, možete pročitati OVDJE!
Galerija fotografija
