Melvin Taylor blues trio u Mariboru (2006)

 Grmljavina i munje ispratile su moj prelazak preko Trojana i kasniji dolazak u Maribor na najavljeni nastup, drugu večer Melvin Taylor blues tria u jazz klubu Satchmo. Melvin ga je ovaj put u Mariboru toliko dobro zagrijao da je njegov prvi nastup bio posve rasprodan. S obzirom na njegov duži boravak u našim krajevima (za par dana Melvin Taylor nastupit će i u Klubu Perla u Novoj Gorici), organizatori koncerta izborili su bonus nastup i još jednu večer nezaboravnog “Chicago blues” druženja. Početak nastupa bio je najavljen za 21:30, no ljubazni lik na ulaznim vratima upozorio me da prije 22:30 neće biti ništa, i gle čuda, stvarno je tako bilo. Melvin se tako vidno opušten i nasmijan pojavio na pozornici točno u 22:30. Društvo su mu ovaj put, začudo, pravila dva bjelokoža mladca, Felton Crews na bas gitari i precizni bubnjar Kenneth Colleman. Obojica su u svijetu bluesa još poprilična nepoznanica, ali će zahvaljujući druženju s Melvinom Taylorom dobiti dobar poticaj za ubuduće. Melvin je kao osoba simpatičan tip, a njegova glavna vrlina, koja svakako dugo ne ostaje neprimijećena, jest njegova “brbljavost”. Čovjek priča doslovno kao navijen i često ga to blebetanje pošteno ponese pa skoro izgubi glazbenu nit. Tu sam vrlinu prvi put primijetio još na snimanju emisije “Izza odra”, gdje je Brane Rončel na jednom od snimanja prije dobrih deset godina ugostio upravo spomenutog gospodina, i moram priznati da je dio emisije predviđen kao govorni intervju većim dijelom ispunjavao baš Melvin i tako Rončelu priličeno olakšao inače naporan posao ispitivanja gosta 

Sam nastup prošao je rutinirano i, za mjeru dobrog ukusa, malo previše opušteno/razuzdano. Melvin je sa svojom gitarom (blago preinačena Ibanezova poluakustična jazz gitara) uvijek u centru zbivanja, a ostala dvojica članova vjerno ga prate i reagiraju na svaki njegov najmanji mig. Njegove su mušice neizmjerne jer čovjek, kao što sam već spomenuo, cijelo vrijeme improvizira pa nikad ne znaš što te može snaći sljedećeg trenutka. Njegova začinjena mješavina urbanog jazza i bluesa tako dobiva posve novu notu. Druga pomalo smetajuća stvar, koju nisam primijetio samo ja nego i ostala publika, bila je poprilična pripitost samog virtuoza, koji je naime uporno nazdravljao i konzumirao svima dobro vidljivu mješavinu viskija i domaćeg laškog piva. Očito si je Melvin zbog duljeg boravka u našim krajevima stvorio i dublja poznanstva, u što nas je mogla uvjeriti uporna koketiranja s pojedinim likovima iz publike i neizmjerno spominjanje bakinih kolačića “grandma`s cookies” i zelenih gljiva, koje Melvinu po mom mišljenju ovaj put uopće ne bi trebalo biti potrebno konzumirati.

O set listi, odnosno izboru skladbi, teško bi bilo govoriti jer Melvin zbog stalnog improviziranja te prijelaza i vezivanja pojedinih skladbi onemogućuje precizniju identifikaciju svake skladbe. Ako spomenutu činjenicu sažmemo, možemo istaknuti samo to da su skladbe koje je izveo u cjelini bile dobre, a ostale su tek djelomično naznačene ili odsvirane, kao npr. skladbe Van Halen… pa komične. Njegova tehnika sviranja uživo izgleda još impozantnije, a brzina je naprosto šokantna. Čovjek je majstor brzine šetanja po vratu gitare, iako to zbog prevelikog ponavljanja izbliza u klubu može postati pomalo dosadno. Brzina na čistom zvuku gitare zbog mekog zahvata onemogućuje čujnost pojedinog odsviranog tona, što posljedično zvuči nekako polovično, a to se ovaj put događalo Melvinu.

A gle čuda, kao da to nije sve, čovjek si je usred koncerta, nakon dobrog sata sviranja, priuštio čak polusatnu stanku (navodno i prve večeri koncerta) te je na opće čuđenje svih okupljenih, uz opasku da mora prijatelju u WC-u pružiti ruku, nestao s pozornice. Vrijeme je prolazilo i Melvin je nekoliko puta provirio iza kulisa, ali se nije dogodilo ništa. Nas, publiku, obuzimao je zbog spomenutog poteza osjećaj da nismo na koncertu Melvina Taylora nego na jednom od ljetnih “špilova” negdje na terasi na obali, gdje je takva praksa točenja goriva stalna zvijezda. Kako god, nakon dobrih pola sata trio se ponovno pojavio na pozornici i ovaj nam je put Melvin u nekom nerazumljivom i pijanom govoru objasnio da se rodio usred revolucije 1959. itd. Što je točno time htio reći, ne zna po mom mišljenju ni sam, ali pritom je odavao dojam vidne smetenosti, što se osjetilo i na izvedbi njegovih skladbi. Koncert se po osjećaju bližio kraju i, hvala bogu, Melvin ga je zahvaljujući svojoj ritam sekciji sigurno doveo do završetka bez većeg incidenta. Što se točno s Melvinom dogodilo ili događa, vjerojatno ostaje nepoznanica, a činjenica je da je blues glazba miješanih emocija pa tako ponekad na površinu isplivaju i one malo manje ugodne, i očito je Melvin Taylor u Mariboru bio njihova žrtva, a mi samo možemo nadati se da će se u Novoj Gorici bolje snaći. Do tada nam ostaje samo sjećanje na ugodno druženje u klubu Satchmo, kojemu pripada posebna čast, jer bi bez njega mnogo zvučno ime jednostavno zaobišlo našu lijepu krajinu.

Tekst i fotografija: Thomas Breznik