Autor: Rok Klemše
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Tolmin (ušće Tolminke i Soče) / Slovenija
Datum koncerta: 06.08.2012
Broj posjetitelja: 12.000
Cijena ulaznice: 107,00€ (trodnevna ulaznica) / 142,00€ (sedmodnevna ulaznica)
Cvilimo svake godine i cvilimo cijelu godinu. (Opravdano) se žalimo na popis bendova koji izgleda kao »rooster« izdavačke kuće Nuclear Blast i/ili agencije Rock the Nation, na besplatno dijeljenje slovenskih putovnica sastavima poput Amon Amarth, Eluveitie i Korpiklaani te na dojam da je riječ o vatrogasnoj veselici s harmonikama i frulicama na koju je slučajno zalutalo nekoliko tisuća metalaca. Ok, svakom svoje, ali zahtjevniji metal fan doista je teško mogao naći deset bendova koji ne bi spadali u gore nabrojene kategorije. Ovogodišnjem Metalcampu uspjelo je u tom pogledu iznenaditi nešto uzbudljivijim popisom izvođača, isticali su se prije svega headlineri Machine Head i At the Gates (uz njih i alternativni velikani Korn, koji po mom mišljenju na festival tipa Metalcamp naprosto ne spadaju), pa Testament i Sanctuary i mnogi drugi. A bez obzira na sve gunđanje tijekom godine, nezaboravno je zaroniti u fantastičnu atmosferu koja okružuje Metalcamp, uživati u spektakularnoj prirodi i sa slašću ispiti hladno pivo uz još hladniju Soču.
Ove je godine čast otvoriti festival na velikoj pozornici pripala domaćem black/death metal sastavu Morana, a odmah iza njih mojim dugo iščekivanim veteranima američkog power metala Vicious Rumors. Naravno, imao sam tu sreću da sam zbog radnih obveza uhvatio točno zadnjih deset sekundi zadnje pjesme. Gorčinu je utješilo hladno pivo, a još više užitak mučenja ušiju na nastupu kultnih kanadskih tehničkih death metalaca Gorguts, koji su se u Europu vratili nakon sedamnaest godina odsutnosti. Gorguts su festivalsku Europu zapravo trebali napasti već prošle godine, ali smo ostali praznih ruku, uz službeno objašnjenje da dečki snimaju novi album (o kojem trenutno još uvijek nema ni traga ni glasa). Kako god, vođa i mastermind benda, gitarist i vokalist Luc Lemay okupio je oko sebe posve novu postavu koju uz njega čine basist Colin Marston (Behold… the Arctopus), bubnjar John Longstreth (Origin) i gitarist Kevin Hufnagel (Dysrhythmia), a dečki su u nepunih sat vremena odradili fenomenalan tehnički death metal masakr s klasicima bolesnog, izopačenog, nezemaljskog death metala s albuma The Erosion of Sanity i Obscura. Raspoloženi Lemay pobrinuo se za brutalnu vokalnu predstavu te je s trojicom instrumentalnih čarobnjaka/psihopata nanizao za cijelu ploču kompleksnih matematičkih jednadžbi prenesenih u glazbeni oblik. Gorguts su odsvirali koncert koji je naprosto bio nužnost za sve fanove tehničkog death metala, a bio je istodobno orgazam svemirskih razmjera i kao da su ti u lijevo uho tlačili Linearnu algebru, a u desno Teoriju struna.
Ponedjeljak je bio dan za nastup još jednih legendarnih povratnika na scenu. Ako je raspad Nevermore donio išta dobro, onda je to ponovna aktivacija kultnog seattleskog power metal sastava Sanctuary, u kojem su prije osnivanja Nevermore svirali basist Jim Sheppard i vokalist Warrel Dane (a kao live gitarist neposredno prije raspada benda i Jeff Loomis). Ako su na zgarištu Sanctuary početkom devedesetih izrasli Nevermore, na zgarištu potonjih Sanctuary su se ponovno digli među žive. Oni zbog inteligentnih Warrelovih tekstova, intrigantne, gotovo progresivno nastrojene glazbe i genijalnih gitarističkih vragolija dvojca Lenny Rutledge/Sean Blosl i danas vrijede kao biser američkog metala kasnih osamdesetih, a ploče Refuge Denied (1987) i Into the Mirror Black (1989) kao kultne (prvu je, doduše očajno, jer se u to vrijeme udubljivao u drugačije linije od gitarskih, producirao nitko drugi nego Dave Mustaine). Mnogo se nagađalo kako će se Sanctuary trenutno snaći na pozornici, a mišljenja su se nakon koncerta sudarala i po forumima te išla od potpunog razočaranja do doživljaja glazbene ekstaze. Sam pripadam potonjoj skupini i smatram da su Sanctuary bili ponedjeljkov vrhunac, a već dugo nisam doživio koncert tijekom kojeg bi mi cijelo vrijeme žmarci šetali niz leđa. Glavninu sumnji jasno je predstavljao Daneov vokal, upitno je bilo ponajprije hoće li moći izvesti neljudski visoke falsete iz vremena prvog djelovanja Sanctuary (kod Nevermore ih je u velikoj mjeri, odnosno gotovo posve izostavljao). Dane doduše ne vrišti više kao u stara vremena, ali bolju vokalnu predstavu nije pokazao od barem turneje s Nevermore za album This Godless Endeavor, uspjelo mu je nekoliko vrisaka koji oduzimaju dah, iscrpila ga je tek završna klasika Battle Angels. Odlično i suvereno snašao se i novi član, gitarist Brad Hull (ex-Forced Entry), koji s Rutledgeom već tvori moćni gitarski duet i doista me zanima što će pokazati na nadolazećoj ploči (trebala bi se zvati The Year the Sun Died). Setlista? Nezaboravna, puna rušilaca i epova – Soldiers of Steel, Die For My Sins, obrada Jefferson Airplanea White Rabbit pa Future Tense, Eden Lies Obscured i The Mirror Black!!! Doista sam propustio samo srhljivu počast Tutankamonu, Veil of Disguise, ali bend je predstavio i novu pjesmu I Am Low, koja zvuči puno previše nevermoreovski i melankolično za Sanctuary, no pričekajmo što će donijeti novi album. Dobrodošli natrag, Sanctuary!
Nastup legendarnih britanskih pionira grindcorea Napalm Death, s obzirom na njihove česte posjete našim pozornicama, zamijenio sam za hladno pivo i obilazak ušća, a pred glavnu pozornicu ponovno sam se progurao nešto iza devet i s velikim oduševljenjem pozdravio thrash velikane Testament, koji su novim albumom Dark Roots of the Earth dokazali da im među velikima trenutno nema ravnog. U stilu najvećih, Testament su predvođeni poglavicom Chuckom Billyjem zakoračili na pozornicu Metal Campa i pozvali nas na ustanak rušilicom s novog albuma Rise Up, koja je naprosto stvorena za live situacije. Nažalost, potpuni užitak pokvario je očajno loš zvuk koji je posve pojeo Billyjev vokal i većinu gitara dvojca Peterson/Skolnick (sumnjam da se na zvučnik sjeo Gene Hoglan), ali se srećom do treće pjesme po redu, klasične Testament thrash makljaže The Preacher, barem za nuždu popravio. A onda šus adrenalinskog thrash metala sve do kraja, a ispod pozornice nije se vidio kraj (ni početak) čupanja i beskonačnog moshanja. Testament su u (prekratkom) vremenu koje su imali na raspolaganju složili setlistu na kojoj je svoje mjesto dobio predstavnik s gotovo svake ploče (nažalost, nedostajalo je vremena za kakvo iznenađenje s nepravedno previđenih Souls of Black, The Ritual, Low i Demonic). Vječnim klasicima, krvavim slovima upisanima u povijest – The New Order, The Preacher, Into the Pit, Over the Wall – lako su se uz bok postavila nova remek-djela koja će bez sumnje postati dio željeznog repertoara grupe. Native Blood, True American Hate i Dark Roots of Earth imaju sve odlike klasičnih Testament, pomiješane s agresivnijim tvorevinama devedesetih – pjevne i zarazne refrene, fenomenalan gitarski rad briljantnog dvojca Eric Peterson i Alex Skolnick, a povrh svega još i bubnjanje ljudskog atomskog sata Genea Hoglana (čovjeku su nakon Černobila vjerojatno izrasli dodatni parovi nogu i ruku). No Testament ne bi bili pravi bez Chucka Billyja, koji je i ovaj put dokazao da je jedan od najmarkantnijih thrash metal vokalista! Čovjek koji je preboljeo rak riče kao lav! Pa neka je riječ o agresivnim thrash linijama, čistom pjevanju ili čistom death metalskom režanju u The Gathering bombama D.N.R. i 3 Days in Darkness. Vrhunski nastup unatoč lošijem zvuku Testament su u kraljevskom stilu zaključili s Formation of Damnation.
Odličan početak festivala u ponedjeljak okrunili su velikani modernog, na thrashu temeljenog metala, američki Machine Head, koji su trenutno vjerojatno čak jedan od najvrućih sastava. Kalifornijska četvorka Robb Flynn (vokal, gitara), Phil Demmel (gitara), Adam Duce (bas) i Dave McClain (bubnjevi) nakon mnogih je teškoća u prošlosti sada na vrhuncu karijere, a još prije nekoliko godina uz riječi Machine Head i headliner mogao si se samo smješkati. No karijera dečki nakon albuma Through the Ashes of Empires samo se strmo uspinje, vrhunac je dosegla fenomenalnim The Blackening, a tempo su Machine Head uspjeli zadržati i s aktualnom pločom Unto the Locust. Ljetna festivalska turneja tako se većim dijelom još uvijek odvijala u znaku nje, Flynn i dečki pozdravili su nas uvodnim epom I Am Hell (Sonata in C#). Doista se osjeti da su Machine Head u tih nekoliko godina kao glazbenici narasli i sazreli, jer su nove pjesme razigrane i dinamične te pune neočekivanih iznenađenja, da ne govorim o gitarskom dvojcu Flynn/Demmel (nekadašnjem dvojcu kultnih Vio-Lence), koji nadzvučno brze i prekrasne gitarske dvoboje stresa iz rukava kao od šale. Ni ritam sekcija nije za podcijeniti, ponajprije je užitak slušati fantastično, osebujno bubnjanje Davea McClaina i duboko rondanje Duceova basa. Machine Head su ovaj put glavninu seta posvetili pločama The Blackening i Unto the Locust, a nije nedostajalo ni željeznih klasika Old, Bulldozer, Ten Ton Hammer i završne himne Davidian. Najbolje trenutke ipak su bez sumnje predstavljale fantastično izvedene buldožerski moćne Aesthetics of Hate (posvećena bivšem zatvoreniku Randyju Blytheu) te epski Halo, kojim je počeo bis. Da je Flynn napredovao ne samo kao gitarist, nego i kao vokalist dokazala je ponajprije baladna Darkness Within, koja je uz prekrasnu igru svjetla uživo ispala još bolje nego na ploči. Flynn naravno ne bi bio Flynn bez beskrajnih “fucka” i “mother fuckera”, a potpuno je promašio rečenicom da ne može vjerovati da nakon pet dana festivala imamo toliko energije i da Machine Head u Sloveniji sviraju prvi. Unatoč tome si se po završetku koncerta doista osjećao kao da te obradio čekić od deset tona. Machine fuckin’ Head!
Natrag u surovu stvarnost pobjegao sam još prije nastupa talijanskog folk metal sastava Krampus i tako prvi dan Metalcampa sačuvao u lijepom sjećanju.
Setlista
TESTAMENT:
1. Rise Up
2. The New Order
3. The Preacher
4. Native Blood
5. True American Hate
6. More Than Meets the Eye
7. Dark Roots of Earth
8. Into the Pit
9. Practice What You Preach
10. Over the Wall
11. D.N.R.
12. 3 Days in Darkness
13. Formation of Damnation
MACHINE HEAD:
1. I Am Hell (Sonata in C#)
2. Old
3. Imperium
4. Beautiful Mourning
5. Locust
6. This is the End
7. Aesthetics of Hate
8. Darkness Within
9. Bulldozer
10. Ten Ton Hammer
— bis —
11. Halo
12. Davidian
Galerija slika
