Autor: Rok Klemše
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Tolmin, Slovenija
Datum koncerta: 14.07.2011
Broj posjetitelja: 10
Četvrti dan Metalcampa bio je zapravo i jedini dan ovogodišnjeg festivala koji nas je probudio kiselim, kišnim i hladnim jutrom. Tako je otpalo jutarnje osvježenje u Soči i gašenje žeđi koktelom-dva na plaži, ali se vrijeme poprilično rano poslijepodne popravilo pa nas je žarko tolminsko sunce brzo opet počelo peći na roštilju.
Ali prije nego što je sunce provirilo, ono se još skrivalo iza zlokobnih oblaka, a u njihovoj “polutami” na pozornicu su izašli kraški black/death/gothic metalci Kreation Kodex. Oni su na brzinu zamijenili prvotno najavljene prvake domaćeg thrasha Negligence, a možda i zbog slabe obaviještenosti ispod pozornice imali tek nekoliko desetaka ljudi. No to Kreation Kodex nije zaustavilo, jer su ponudili prvoklasni “pleasure of molestation” i u pola sata suvereno predstavili materijal s prvijenca Puzzles of Flesh. Cure i dečki uživo zvuče malo drugačije nego na albumu, jer vokalistica Nita ne stoji samo mirno i ne otpjeva samo strogo odmjerene dijelove koji su joj na ploči namijenjeni, nego “improvizacijski” izdašno pomaže brutalnim vokalima Alena i Mihe. Kombinacija agresivnog kruljenja i operetnog vokala tako uživo ispada izrazito uvjerljivo i dinamično. Kreation Kodex nisu se uplašili velike pozornice i bez većih su nas pogrešaka spustili među Cthulhuove pipke, no svako toliko ipak je došlo do kiksa ili dva te mjestimice do neusklađenosti… ali tada je Cthulhu pipcima jednostavno škakljao po tabanima.
Na maloj pozornici su se u međuvremenu već zagrijali domaći thrash/death metalci The Scourge, koji se nakon duge odsutnosti na pozornice vraćaju s pomlađenom postavom, a predzadnji put nastupili su pod imenom The Scourge. Od upravo završene Metal Manije nadalje, dečki će nastupati pod imenom Paragoria. Novo ili staro ime, The Scourge su na Metalcampu dokazali da spadaju među bolje domaće metal sastave. Udarnim i vratolomnim death/thrash metalom pošteno su razmigali vratove i provjerili drži li ona reklama o šamponu Herbal Essences, hehe. Dečki su poslužili s nekoliko komada s dema From the Ashes te im dodali niz novih, koji naprosto vape da ih se što prije ispeče na konkretnu studijsku snimku. Kako to ne poželjeti uz dva dinamična vokala, fantastične, razigrane gitarske linije i bubnjajuću ritam sekciju. Matjaž i Primož učinkovito i nepogrešivo su si dodavali vješto izvedene gitarske pasaže te dvoboje, a Matjaž je u duetu s Jernejem pobrinuo i za sirov i agresivan vokalni napad. Prije svega, kod The Scourge/Paragorije lijepo je čuti da ne zvuče identično stotinama death/thrash bendova koji su trenutno na “tržištu.”
Potom su ispod pozornice redove strpali ponajviše muški redovi metalaca, jer su sljedeće na malu pozornicu stupile jedine prave predstavnice ženskog heavy metala kod nas, Hellcats. Cure su se svom snagom bacile u svojih pola sata posvećenih udarnom heavy metalu. Ovaj put su vražje mačke odabrale jedini ispravan put i predstavile samo autorske komade, koje odlikuje prije svega prilično šarolika ritam sekcija, koja doduše u trenucima zvuči pomalo pusto (nedostaje možda ponajprije koji promišljeniji i razigraniji bubnjarski prijelaz te koja bas linija koja nije samo podloga gitari) te lijepo izvedeni gitarski solaži. Opet je, međutim, jabuka razdora, koja se konkretno zaglavila u grlu, bio vokalni dio, koji je od komada do komada nažalost bio sve jadniji. Mislim da upravo vokal curama drži nogu na donjoj stepenici i ne dopušta im da se probiju na sljedeću. Izrazito energična vokalistica Valentina, kojom je bila puna pozornica, nažalost je malo smetala i tijekom inače korektnog poticanja publike, jer je previše puta nadglasala glazbu i (vjerojatno nehotice) gurnula je u drugi plan. Cure sigurno znaju koketirati s publikom, nekoliko puta su na pozornicu čak upali pohotni metalci, ali izgled danas jednostavno ne može biti izgovor za polovičnost, iako u slučaju Hellcats cure očito dišu heavy metal. Hellcats zaslužuju sve čestitke za hrabrost, upornost i zavidnu pozorničku suverenost, no ipak im nedostaje još malo posla, prije svega na boljoj slici autorskog stvaralaštva.
Petak je, barem što se glavne pozornice tiče, bio skrojen prije svega za posjetitelje njemačkog govornog područja, jer su kao veliki ljubitelji folk metala na tisuću i jedan način došli na svoje, ponajviše uz bendove Arkona, (Powerwolf), In Extremo i Alestorm. Osobno sam spomenute bendove promatrao više iz daleka i postrance, a najbolje su se ipak pokazali ruski pagan/folk metalci Arkona, koji su predstavili ozbiljniji pristup žanru folk metala i oduševili lijep broj okupljenih ispod pozornice. Kapa dolje ponajprije energičnoj vokalistici Maši, koja je na 30+ stupnjeva tričetvrt sata skakala po pozornici u krznu i koži.
sa Suicidal Angels zaplivali smo u vode thrash metala, a Grci su već dobri znanci naših pozornica, u posljednje smo ih vrijeme imali priliku vidjeti na prošlogodišnjem Thrashfestu te nekoliko mjeseci kasnije kao predgrupu Death Angel. I još uvijek Suicidal Angels nisu ništa više od prosječnog, generičnog i klišejiziranog thrasha, koji puno toga pokupi od veterana kao što su Slayer, Kreator i Exodus. Suicidal Angels su doduše više nego uspješno zagrijali publiku, uspjelo im ju je navesti čak i na jedan od većih mosh-pitova festivala, ali je nažalost njihova verzija thrasha pusta, nezanimljiva i dosadna… kao loš gyros.
Nakon poslijepodnevnog odmora navečer se za pozdrav odlično uklopio belgijski thrash metal sastav Bliksem, koji je bio jedno od ugodnijih iznenađenja ovogodišnjeg festivala. Sastav je još sasvim svjež, jer je prošle godine izdao svoj prvi uradak, samonaslovljeni EP. Bliksem su uvjerili ponajprije zahvaljujući simpatičnoj vokalistici Peggy, koja na pozornici nije bila samo predmet za pasenje očiju, nego je odmah uvjerila snažnim i autoritativnim vokalom, koji je uspješno vodio i slalomirao među vratolomnim gitarskim linijama i riježućom ritam sekcijom. Dečki sa svojim instrumentima doduše ne otkrivaju toplu thrash vodu, ostaju usidreni u smjernicama žanra, ali je glazba dinamična, razigrana, gitaristi nude nekoliko promišljenih i udarnih rifova, a ritam sekcija je taman “groovy.” Ako Bliksem nastave u tom smjeru, imaju sve šanse da izrastu u veći i prepoznatljiviji bend, koji bi već sada s više materijala lako na velikoj pozornici mogao zamijeniti ranije spomenute Suicidal Angels.
Kao headlineri su u petak zasluženo nastupili njemački veterani power metala Blind Guardian, čiji uspon posljednjih nekoliko godina strmo raste, ponajviše nakon izdavanja odlično primljenog albuma At the Edge of Time, koji su Nijemci okrunili još i orkanski uspješnom turnejom Sacred Worlds and Songs Divine. Blind Guardian su ovaj put već treći put nastupili na MetalCampu, pa se opravdano moglo očekivati tome prilagođen izbor komada. To su Blind Guardian djelomično i ostvarili. Kao i tijekom opsežne svjetske turneje u potporu novom albumu, i ovaj su put koncert započeli simfonijskim, pompoznim introm u Sacred Worlds, koji tjera krv kroz žile, a kad su dečki zauzeli svoja mjesta, poput munje su udarili u električni dio komada. Blind Guardian su trenutno u fantastičnoj formi, na pozornici sve teče kao podmazano, gitarski dvojac Olbrich/Siepen čvrst je i pouzdan kao uvijek, a Hansi je u najboljoj vokalnoj formi posljednjih godina. U vrhunsku i profesionalnu izvedbu svakog djelića svakog komada Hansi nas je poveo kratkim objašnjenjem teme skladbe i tako pripremio još pravo malo predavanje o fantastičnoj literaturi i mitologiji. Na putovanje po mističnim, fantastičnim svjetovima Blindi su nas poslali standardnim komadima Welcome to Dying, Nightfall te ponovno fenomenalnom epskom poslasticom s početka njihove karijere, Majesty, a za najveće iznenađenje pobrinuli su se povratkom na jednu od boljih ploča svoje karijere Somewhere Far Beyond, s komadom Time What is Time. Hansi je vjernu publiku skupine držao u šaci od prvog do posljednjeg trenutka, a posebno u trinaest minuta putovanja u Troju s epskim spektaklom And Then There Was Silence, koje izaziva naježenost i žmarce. Nažalost, doživljaj je pokvario poprilično loš zvuk, koji je najviše smetao upravo tijekom izvedbe tog epa, jer su preglasni topovski bubnjevi Frederika Ehmkea previše gutali zvuk. Nijemci su se na pozornicu vratili s A Voice in the Dark te se od nas standardno oprostili uvijek nezaboravnom The Bard’s Song (In the Forest) i klasikom Mirror Mirror. Odličan i nezaboravan nastup Blind Guardian bio je lijep završetak petkove večeri, a razumijem negodovanje nekih koji su propustili inače uvijek prisutnu Valhallu i još poneku klasiku više. Sam hrabri potez i nešto više rjeđe sviranih komada isključivo pozdravljam i nadam se da će toga ubuduće biti još više (ciljam ponajprije na prilično zanemaren album Somewhere Far Beyond).
BLIND GUARDIAN:
1. Sacred Worlds
2. Welcome to Dying
3. Nightfall
4. Time Stands Still (at the Iron Hill)
5. Turn the Page
6. Time What Is Time
7. Majesty
8. Tanelorn (Into the Void)
9. And Then There Was Silence
10. A Voice in the Dark
11. The Bard’s Song – In the Forest
12. Mirror Mirror
Fotografije: Nina Grad
Setlista
MAIN STAGE: Kreation Kodex Heaven Grey Arkona Suicidal Angels Powerwolf In Extremo Blind Guardian Mercenary 2nd STAGE: The Scourge Hellcats Locracy Scorned Bejelit Outrage Bliksem Vanderbuyst Evile Imperium Dekadenz Alestorm
Galerija slika
