Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Orto bar / Ljubljana
Datum koncerta: 20.06.2014
Sad već doista možemo brojati dane do Metaldays 2014, koji će, kako stvari stoje, biti dosad najuspješnije izdanje festivala. Još dobra tri tjedna i opet ćemo moći guzicu namočiti u Soču, grlo u nešto drugo, a uši ponovno u šaren i širok izbor bendova koji će u pet dana nastupiti na dvije pozornice, u paklu iznad raja. No do tada nedostaje još nepun mjesec, a prošlog petka pakao se, također na dvije pozornice, otvorio u ljubljanskom Orto baru. U Ljubljanu su svratili američki dvojac Battlecross i Huntress, a u sklopu službenog warm up partyja pridružilo im se još šest domaćih bendova koji su se međusobno »udarili« za mjesto na Metaldays 2015 (iako o nekakvoj natjecateljskosti ne može biti govora, bendove je prožimao duh kolegijalnosti, jer su međusobno gledali nastupe).
Led su prvi probili tehnički death/thrash metalci Cordura, koji su prije dobar mjesec izdali svoj prvijenac Astral Projection. Dečki su pokazali zapanjujuće tehničko znanje i izbrušeno baratanje instrumentima, iznenadili s nekoliko stvarno dobrih komada, ponajprije zbog njihove izuzetne kompleksnosti. Uvjerilo je ponajprije pouzdano Timovo pilanje rifova, dobra ritam sekcija te energičan i raznolik Nejčev vokal, koji zvuči puno, puno bolje od Cesarova na albumu. Cordura uživo mjestimice ispadaju čak i bolje nego na ploči, najljepše s dijelovima poput »Schuldiner« zvučne solaže i tapping obračuna basa i gitare. Unatoč dobroj izvedbi Cordura još nedostaje malo kilometraže. Kad je nakupe dovoljno, na pozornici će moći doista eksplodirati.
Cordura su štafetu predali gorenjskim melodičnim death metalcima Era of Hate, koji se jako oslanjaju na švedski melodični death metal a la Amon Amarth. Dečkima se vidi da svoje instrumente doduše svladavaju, ali što ćeš kad su rifovi većinom suhoparni, generični i dosadni, a skladbe često daju dojam da je riječ samo o skupu nasumično sastavljenih komadića. Ne, to Era of Hate ne daje progresivan prizvuk, samo prizvuk već čutog negdje drugdje, a ponajprije gitarske linije, koje bi u ovom smislu trebale nositi glazbu, poprilično šepaju. Vokalno je posao odrađen vrlo solidno, ali nažalost i vokal brzo postane jednoličan jer vrišti cijelo vrijeme u istim registrima. Era of Hate su na pozornici doduše vrlo suvereni i samouvjereni, ali glazbi nažalost nedostaje puno više autorske pronicljivosti.
Na donjoj su pozornici u međuvremenu skalpele već nabrusili prekmurski death metal mesari Vasectomy, koje u Ljubljani nismo vidjeli već poprilično dugo. Dečke su ispod pozornice dočekali vjerni fanovi i iako ih nije bilo baš mnogo, marljivo su slušali naredbe energičnog frontmena za circle pitove, pa čak i wall of death. Vasectomy su odusešili jednostavnim, ali udarnim i sirovo zvučećim death metalom koji je blizak švedskoj školi. Gitarski rifovi su razgibani i mesarski, iako im nedostaje malo više dubine i oštriji zvuk, a zbog nedostatka bas gitare mjestimice se pogrešila jača udarnost i masnoća. No nedostaci uopće ne uspijevaju doči do izražaja, i to ponajprije zbog brutalnog Patrikova vokalnog napada te odlične i snažne komunikacije s publikom. »She was a whore. So I killed her!«
Na gornjem katu metal maraton nastavio je daleko najiskusniji sastav večeri, štajerski Sabaium. Bend neprekidno djeluje već više od petnaest godina i to se na pozornici očito vidi, jer je udario odličnim zvukom i izuzetnom izvedbom; zapravo ovako dobre izvedbe Sabaium još nisam vidio. Zasluga ide prvenstveno karizmatičnom vokalu Milka Kranera, čiji su čisti vokal vrlo dobro nadopunjavala režeća grla Jureta i Davida, a mjestimice je Milko oborio s nogu i svojim iznenađujuće brutalnim growlom. Sabaium su se potrudili i s odabirom komada te pozitivno iznenadili fantastičnom izvedbom starih klasika poput Black Heart s prvijenca Embrace With Silence i Tiha pesem s Beyond…, a visoka očekivanja budi, ako se ne varam, i novi komad Forgotten Shadow.
U thrash ritmove donji su kat već zavrtjeli Panikk, koji i dalje lete visoko na krilima prvijenca Unbearable Conditions, a u svoje su redove nedavno primili i novog bubnjara Črta Valentića (Mephistophelian) s kojim su danas prvi put nastupili i uživo. S Črtom Panikk zvuče još razornije jer je bubnjanje podignuto na višu razinu, a unatoč nešto lošijem zvuku dečki su opet uvjerili lupanjem s masnim i masivnim groove dijelovima. Samouvjereni Gapa postao je doista uvjerljiv frontmen, a na pozornici iz njega energija samo bljuje. Baš kao što bljuju agresivne gitarske linije i majstorske bas linije.
Na gornjem je katu kao posljednji od domaćih bendova nastupio groove/thrash sastav iz Tržiča, Rise, koji je koncertne kilometre tek dobro počeo nakupljati. Unatoč tome na pozornici su već posve samouvjereni, ali im nedostaje još malo iskustva, a trebali bi se otresti i vrlo očitih utjecaja bendova poput Metallice. A s komadima kao što je Činčila i njegovim tekstom stvarno si ne čine baš dobru uslugu.
U podrumu je u međuvremenu došlo vrijeme za nastup prvog od američkih sastava, death/thrash manijaka Battlecross, čiji se nastup može opisati samo riječju šuuuuus! Dečki su s pozornice izbacili nevjerojatnu količinu energije, rifovi su cijelo vrijeme letjeli na sve strane, a ritam sekcija je rušila sve pred sobom. Za bubnjevima je naime sjedio životinjski bubnjar Shannon Lucas (ex-The Black Dahlia Murder), koji je pokazao širok raspon bubnjarskih vještina, a basist Don Slater nije odusešio samo izgledom (skullet i epske zaliske) nego i razigranim i dinamičnim sviranjem. Gitarski dvojac Hiran/Tony poslužio je šarenom i melodičnom riffažom, a vokalist Gumby istaknuo se raznolikim vrištanjem i režanjem te odličnim obraćanjima i molbama da mu publika plati joške u donjem lokalu.
Za kraj su na gornju pozornicu stupili još i američki heavy metalci Huntress s Jill Janus na čelu. Očekivanja su bila visoka, a dobili smo baš malo. Odnosno bolje rečeno ovako: instrumentalno sastav radi kao dobro podmazan stroj, rifovi su tečni, a solaže dobro promišljene, bas drndā, a bubnjevi tečno nadopunjuju glazbenu cjelinu. No zapne kod vokala Jill Janus, koji na albumu ispada uvjerljivo, a uživo se pretvori u neprobavljiv skup vrištanja. Uz to Jill želi djelovati još i kvazi jezivo s jeftinim make upom i glupim grimasama, ali sve skupa ispada smiješno i neuvjerljivo. Huntress su doduše odsvirali većinu aktualnog albuma Starbound Beast sa Zenith i I Want To Fuck Your to Death, dodali još i rušilice s prvijenca, naslovni Spell Eater i Eight of Swords, ali s obzirom na pokazano, slušat ćemo ih ipak samo na pločama.
Što je dakle rezultat petkove večeri? Da su Huntress uživo bijedni, da se naši bendovi lako mogu mjeriti i s etabliranim stranim bendovima te da su po izboru publike i žirija pobjednici natječaja, koji će iduće godine automatski nastupiti na Metaldays, Panikk!
Galerija slika
