Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Hala Tivoli / Ljubljana / Slovenija
Datum koncerta: 25.01.2010
Broj posjetitelja: 2
Cijena karte: 41,00€ (tribina) / 52,00€ (parter)
Michael Bolton, taj izvrstan pjevač, kojeg danas mnogima zasjenjuje status superzvijezde, s pedigreom razbijača ženskih srca i 53 milijuna prodanih ploča. Čovjek je u jesen 2009. izdao novi studijski album “One World One Love”, što ga je odvelo na novu turneju, u sklopu koje se zaustavio, vjerovali ili ne, u samoj presvetoj Ljubljani, što je nekako iz sjećanja izvuklo novembarski show s Ramazzottijem, također u Hali Tivoli. Ali Bolton se s popularnošću Talijana na našim prostorima ipak ne može mjeriti. Zato su malu dvoranu Hale Tivoli prilagodili, postavili pozornicu poprečno, napunili parter stolcima i otvorili ograničen broj sjedala na tribinama.
To znači da je Boltona došlo slušati nekih 1500 ljudi, pretežno pripadnica ženskog spola svih generacija, dok je susret s muškarcima u dvorani ovaj put bio čista slučajnost. Štoviše. Publika koja sluša Michaela Boltona i dolazi mu iskazati podršku na koncertima toliko je drugačija da na koncertima ne pije alkohol. Za rockera koji dođe zavirit na njegov koncert, znajući da pjesme s albuma “Everybody’s Crazy” (1985) ionako neće čuti i da na koncertima neće sresti gitarskog majstora Neila Schona (Journey) tijekom izvedbe obrade Otisa Reddinga Sitting On A Dock Of The Bay (“The Hunger”, 1987), to je šokantno. Zbuni ga čak do te mjere da pomisli kako je menadžment Michaela Boltona zabranio točenje alkoholnih pića prije i tijekom koncerta. Lijepo našminkane i impregnacijskim pastama zaštitnih premaza obložene djevojčice, mamice i ostale bezgranične ljepotice za jednu noć, naravno, s radošću krvarećih otvorenih srca neumorno su čekale svog pastuha, koji svoju vitalnost inače izvrsno čuva za punih 57 godina. S bocama vode u rukama, zagledanih lica koja bulje negdje daleko pred sebe, u zamišljeni horizont. No prava djela potpune zanesenosti tek slijede.
Tako pravi rocker na takvom mjestu ispadne izgubljena duša. Štoviše. Pravo smetajuće kljuse i odvratan robavh kad zakorači u takav bajkoviti ambijent, gdje se ne prdi i ne podriguje, kamo ne ulazi nijedan multirezistentni bakterijski soj te, ako nadograđujem tezu, kakav može graditi samo prikrivena podsvijest najmokrijih ženskih snova. Zato takvo “jadno” rockersko biće u takvim prilikama mora krajnje paziti dok se probija kroz šumu uzdrhtalih grlica koje sjede u manjkavim dekolteima od praška za pecivo, da ih ne poškropi po golim koljenima, s vjerojatno jedinom prodanom čašom velikog piva tog dana. Da! I to nije sve. Ustanovio sam da bih bio vrlo dobar testar parfema. Naime, na ovom koncertu mogao bih sastaviti vodič kroz slovenske žene, na temelju velike parfemske raznolikosti u ovaj put zasladno zadimljenoj maloj dvorani Hale Tivoli.
Ali idemo na glazbu. Ona je svakako bila jamac izvrsnog koncerta, vrijednog cijele investicije u koncertnu ulaznicu. Tako da se svi koji ste preskočili ovaj koncertni događaj možete ugristi za jezik.
Pola sata pripalo je kantautorici irskih korijena Jennifer Clark, koja nije pokazala mnogo prepoznatljivosti u moru sličnih pjevačica koje gugutaju s akustičnim instrumentom diljem planeta Zemlje. Zato je njezina pojava vrlo brzo potonula u zaborav.
Michael Bolton stigao je na pozornicu nešto iza devet. Pozornica je ovaj put bila odjevena u manje rasvjete nego što bi se očekivalo. To je pojačalo osjećaj intimne atmosfere i kabaretske predstave, u kojoj bi se dobro snašli i Bing Crosby, Dean Martin i slični… Osmeročlana ekipa već je na pozornici kad se uz “odgodu” pojavi i Bolton, bez kočnica. Odmah ponudi hit Soul Provider i ženska srca u dvorani već prvi put zadrhte. Odmah iza nje prva i jedina skladba večeri s novog albuma, Hope It’s Not To Late. A onda iznenađenje. Ne toliko zbog izbora pjesama koliko zbog njihove količine. Slijedi naime poveća minutaža koncerta posvećena izvedbi obrada. Slijede klasik Bee Geesa To Love Somebody, gdje se gospodin Bolton okušao na akustičnoj gitari, i nekako očekivani Otis Redding evergreen (Sitting On The) Dock Of The Bay, koji se posebno intenzivno uvukao pod kožu uz dodir prepoznatljivo baršunastog soul sadržaja. Bolton je većinu nastupa djelovao puno u izvedbi, što je zadovoljilo zahtjeve publike, koja je svakako došla uživati prvenstveno zbog karakteristične boje glasa i pjevačeve interpretacije. Čovjek bi očekivao povratak autorskim djelima. Ali ne. Bolton je iskoristio prvi dio svog nastupa da se pokloni dijelu izvođača koji su utjecali na njegovo poimanje zabavne glazbe. Ponajprije Gershwin (Summertime), Frank Sinatra (paket Can’t Take That, For Once In My Life, Fly Me To The Moon, That’s Life, New York, New York). U tim se točkama dalo očekivati da će interpretacija naravno spajati vješt preplet klasičnih jazzovskih sadržaja s nekim blues i soul akrobacijama, koje je ugrađivao ponajviše sam Boltonov vokal. Naravno, mnogo je linija bilo snimljenih (osobito puhačke sekcije) u pozadini i kad bi zažmirio, imao si povremeno osjećaj da Boltona prati Greentown jazz band ili Big Band RTV Slovenije, što je svakako pomalo pokvarilo zdrav ukus koji traži ljubitelj organskog zvuka nastupa uživo.
Iskusna “banda” mačaka iz pratećeg sastava, opremljenih vrhunskom instrumentalnom opremom, nije mogla zatajiti i Bolton se mogao posve suvereno i sigurno nasloniti u njedra njezine pratnje. Osobito se u postavi isticao otmjen i profinjen, visoko kontroliran zvuk solističkih točaka gitarista Chrisa Camozzija. Usput se prikrala i izvedba obrade That’s Life, koju pravi rockeri vjerojatno poznajete iz izvedbe Van Halenova pjevača Davida Lee Rotha. Bolton je posolio prvi dio izvedbom Puccinijeve Nessun Dorma, a onda polako prepustio pozornicu posebnom gostu večeri Tonyju Cetinskom. Hrvatski zabavni popevkar konačno je pokrenuo do tada zibajuće tete i mamice u dvorani sa sjedećih stolaca. Cijela se dvorana oživjela i počela gugutati njegove “hitiće” Blago onom, ko te ima te Umirem sto puta dnevno. Cetinski je jednostavno ponudio onaj mediteranski temperament na pozornici, trenutačno gotovo nametljivo upravljao pratećom ekipom glazbenika koje mu je Bolton ustupio na privremeno rukovanje. Naravno, nije se branio od nekih mačističkih eskapada, koje su požnjele dodatnu grmljavinu ovacija publike. Osobno imam radije sredstvo za čišćenje Cet nego Cetinskog, ali očito stvari ponekad idu i u takvom smjeru. Ne poznam kulise i pozadinu kako je došlo do tog posebnog gostovanja, koje je Boltonov koncert prelomilo na pola, ali posve vjerojatna verzija jest da je na taj način mnogi posjetitelj puno lakšeg srca odbrojio dinarčiće za svoju ulaznicu. Pojednostavljeno rečeno. Cetinski je ovaj put bio jamac za privlačenje publike. Pitanje je je li se Bolton zapitao nije li mu Cetinski slučajno preuzeo koncertnu inicijativu. S već pretjeranim dodatkom obrade talijanske popevke Caruso, već je previše očito izazivao Boltona. Čeh, ako on može otpjevati talijanski (Nessun Dorma), ja ću pokazati kako se pravilno otpjeva talijanski cijela stvar. Svakako, ne treba sumnjati u visoki pedigre vokalne interpretacije ovog glazbenika, što je Tony pokazao i ovaj put. Pritom očima ne ostaje skriveno da glazbenik, 20 godina mlađi od Boltona, već sada ima poprilično više čelo i u predjelu pupka poveći “bavarski” privjesak.
Napokon! Bolton se vraća. Slijedi još evergreen When A Man Loves A Woman, a onda serija uspješnica koje su bile očekivane i koje su druženje s Boltonom ponijele do vrhunca. Čovjek je potom sipao pjesme Steel Bars (skladba napisana zajedno s Bobom Dylanom), pa How Can We Be Lovers, Time Love And Tenderness, Can I Touch You There, Just One Love, How Am I Suppose To Live Without You, Rock Me Baby, Crazy Love, Go The Distance. Usred tog dijela vraća se Cetinski i zajedno izvode prastari evergreen Stand By Me. Dva i pol sata ukupno. U drugoj polovici osjetilo se da je Bolton izgubio nešto svježine u svom vokalnom naboju i da svoj vokalni domet malo kontrolira. Možda lakša prehlada grla? Naposljetku, čovjek će polako na pleća oprtati i svoj šesti križ. To treba uzeti u obzir kod dva i pol satnog maratona. Tako je nekoliko puta bio gotovo preglasan uz prateću ekipu, ali naposljetku to nije pokvarilo opći dojam elegantne izvedbene perfekcije odabranog repertoara, uključujući unikat Boltonova vokala. Ugodno večernje grijanje, nakon kojeg nitko u dvorani nije ostao ravnodušan, a osobito su ovaj put u golemoj većini na svoj račun došle gugutave pripadnice ženskog spola, čije su salve radosti i oduševljenja povremeno bile već doslovno zaglušujuće i posve neobuzdane. Zvuk u dvorani tijekom koncerta? Na točku “pedenan”, možda tek malo tiših postavki, ali ne zaboravimo. To nekako zahtijeva karizma Boltonova zrelog kabaretskog šarmiranja, kojim je i ovaj put rutinirano kupio publiku.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Galerija slika
