Mjesto: Gasometer / Beč / Austrija
Datum intervjua: 01.12.2008
Do ovog intervjua bilo je teže doći nego što smo isprva zamišljali. Sve je naime bilo dogovoreno, a onda se dogodilo da smo se mimoišli s tour menadžerom Ianom. Mi smo ga čekali ispred ulaza u bečku dvoranu Gasometer, a on je tražio nas s druge strane dvorane, gdje je ulaz u backstage. Dogodilo se i to da su gitarista Micka Boxa morali hitno odvesti u bolnicu, pa je Ianov mobitel za nadodatak odjednom postao nedostupan. U tom slučaju bilo je zapravo bolje da je tako. Odlučili smo stoga pokupiti akreditacije i jednostavno se usredotočiti na koncert. No kako nam istraživačka žilica nikako nije dala mira, prišli smo gospodinu koji je skrbio za službeni “merchandise” grupe Uriah Heep i objasnili mu tko smo i što nas muči. Odvratio je: “Pričekajte me ovdje, odmah se vraćam.”
Nakon nekoliko minuta dočekali smo ga i odveo nas je u “catering” te nam rekao da ostanemo kar u “cateringu”, posluzimo se čajem (engleska manira, što drugo) – pri čemu naravno nije ostalo samo na tome, a grupa će nam se pridružiti čim stigne.
U 20.40 na prizorištu se pojavljuje legendarni gitarist Mick Box, originalni član grupe Uriah Heep, i ljubazno pita: “Vi me čekate za intervju?” Pozor! Do nastupa grupe dijeli nas samo 50 minuta! Odmah ga slijedimo u backstage. Otvara nam se pogled na pjevača grupe Bernieja Shawa, koji je upravo pomno glačao košulju, obvezni dio garderobe koji koristi na koncertnim nastupima, klavijaturist Phil Lanzon zadubljeno je čavrljao okružen ljudima, bubnjaru Russellu Gilbrooku upravo je zazvonio mobitel (čitaj: “Hello honey!”), dok se basist Trevor Bolder nalazio u “cateringu” da si priušti koji zalogaj. Napokon se smjestimo i razgovor počinje…
RockLine: Kako se osjećaš, Mick? Kako ide turneja?
Mick: Dobro. Rock n’ roll mi doslovno teče venama u ovom trenutku. Pola turneje je iza nas. Sve ide po planu.
RockLine: Prije intervjua su te navodno hitno vozili u bolnicu. Je li bilo išta ozbiljno?
Mick: Ah, ništa posebno. Prilično uobičajena stvar.
RockLine: Uobičajena?
Mick: Da. Uobičajena. Ruku mi je uhvatio grč pa su mi dali injekciju. Sad je sve u redu. Moja ruka je još uvijek upotrebljiva, ha, ha, ha….
RockLine: Iza vas je upravo njemački dio turneje, na kojem su vam koncerte otvarali legendarni Thin Lizzy. Kako je bilo u njihovu društvu?
Mick: Bila je to odlična turneja. Svirao se veliki broj dobrih skladbi, zajedno je bilo puno sjajnih glazbenika. Svaka večer te turneje bila je večer vrhunske rock n’ roll glazbe. Thin Lizzy imaju nekoliko fenomenalnih skladbi. Jako dobro smo se slagali jedni s drugima i u smislu prijateljevanja. Sve u svemu, bila je to vrlo uspješna turneja.
RockLine: Zašto je Uriah Heep trebalo čak 10 godina da izdate novi studijski album “Wake The Sleeper”?
Mick: Zato što na području izdavaštva albuma vlada potpuni kaos. Glazbene industrije kakvu smo poznavali još prije nekoliko godina više nema. Jednostavno ne postoji. Nestala je, srušila se. Prije deset godina počela je i cijela priča s internetom. Isprva je industrija ploča napala internet i odvukla Napster na sud, ali to nije koristilo jer se kasnije pokazalo da na internetu postoje milijuni “Napstera”. Zato nismo mogli pronaći svoj siguran dom. Izdavačke kuće su potom počele smanjivati opseg svog posla, mnoge su nestale, propale. Puno ljudi ostalo je bez posla. U takvoj situaciji grupi poput Uriah Heep jako je teško pronaći svoj dom. Izdavačke kuće ni danas same ne znaju što točno rade, takva zbrka vlada. Zapravo vlada neko veliko nepovjerenje unutar samih izdavačkih kuća. Dakle, ta se stvar još nije posve uredila i mislim da se neće posve urediti ni u sljedećih nekoliko godina.
RockLine: U tom razdoblju od deset godina, točnije između studijskih albuma “Sonic Origami” i Wake The Sleeper, vaša su izdanja, uglavnom je riječ o hrpi različitih koncertnih albuma, izlazila i kod izdavača Classic Rock Legends. Je li to bila vaša izdavačka kuća?
Mick: Ne. Tu je kuću vodio netko drugi. Inače nismo bili povezani s njom, osim u onoj mjeri da smo preko nje izdali nekoliko albuma.
RockLine: Možeš li nam objasniti priče koje se kriju u stihovima albuma “Wake The Sleeper”?
Mick: Tekstovi za skladbe novog albuma dolaze iz različitih izvora. Iz životnih iskustava, iz iskustava vanjskog promatrača, teorija o životu… Npr. skladba Overload govori o eri vladavine računala, o tome kako ljudi gube sami sebe iza računalnih monitora, kako pritom zamjenjuju svoj vlastiti identitet. Fascinantno je to što su računala donijela i kako su preokrenula funkcioniranje ljudi u stvarnom svijetu. Kao i mnoge druge stvari, računala definitivno imaju svoje dobre strane, ali istodobno i one loše, čak i zastrašujuće. Tears Of The World govori o tome kako brinemo o svijetu. Bez obzira na to koliko se trudimo da ga čuvamo, ne čuvamo ga dobro i zato “svijet plače”. Čak i ako se trudimo kao pojedinci, postoje korporacije koje ovaj naš svijet, koji bismo htjeli sačuvati i očuvati, doslovno ubijaju. What Kind Of God nastala je uz čitanje knjige “Bury My Heart at Wounded Knee”, koju je napisao Dee Brown i koja govori o američkim Indijancima. Oni su živjeli bogat duhovni život, a onda dolaze bijelci i ubijaju ih puškama, kradu im zemlju, čak ih uvjeravaju da moraju prihvatiti drugu religiju i slično. Dakle, da si ti Indijanac, zbog tog postupanja sigurno ti ništa ne bi bilo jasno i pitao bi se: “Kakvog li to boga oni štuju?” Ghost of the Oceans govori o ženama – piratima. Mnogima uopće nije bilo jasno kad su vidjeli kako plovi brod da je on zapravo pun žena – gusarica. Dakle, priče donekle sažimaju poantu grupe Uriah Heep. Takve i slične teme biramo oduvijek.
RockLine: Primijetio sam da vaš novi album zvuči organskije. Ponovno ste istaknuli bogat zvuk Hammond orgulja…
Mick: Da. Vratili smo se svojim korijenima. Riješili smo se svih sintisajzera i sličnog. Htjeli smo snimiti album kao grupa. Zato smo pozvali na suradnju producenta Mikea Paxmana, koji nas je stvarno slušao dok smo svi bili u studiju. Znaš, većina današnjih bendova snima npr. 14 dana samo bubnjeve, slijedi isto za bas, za gitaru, vokal i tako dalje… zato ne možeš “uhvatiti” ili dobiti grupu na vrpci. Zapravo dobiješ samo neku verziju grupe. Ako grupa snima zajedno, možeš je uhvatiti na vrpcu cjelovitu, jer iz zvučnika dolazi cjelovit zvuk.
RockLine: Dakle, to je bila posve svjesna odluka da se riješite sintisajzera.
Mick: Definitivno da.
RockLine: Snimali ste tako da ste istodobno svirali, kao grupa zajedno u studiju. Dakle otprilike tako, kao da svirate uživo.
Mick: Da. Snimili smo komade, slušali kako funkcioniraju, za svaku skladbu trebala su nam dva do tri snimka. Bili smo vrlo zadovoljni postignutim. Za nas je to najjednostavniji način snimanja. Uz to na zvučne zapise uhvatiš još bolje taj živi “feel” albuma. Dakle, da smo snimali pojedinačno svoje instrumente i vokal, efekt bi bio drugačiji, nikad ne bismo uhvatili tu takozvanu magiju. Dobra stvar ovog albuma je to što nosi magiju, ima magiju. To je naime vrlo važna stvar u cijeloj priči.
RockLine: Pretpostavljam da je grupa jako oduševljena novim albumom, jer ste ga odlučili izvoditi u cijelosti na svojoj trenutnoj europskoj turneji?
Mick: Da, da… Počelo je tijekom snimanja novog albuma. Kao i kod svih grupa. Razmišljali smo posve općenito o tome kako ćemo sastavljati repertoar za turneju. Dakle, on će se ponovno sastojati od naših klasika, a između ćemo ubaciti dvije ili tri skladbe s albuma “Wake The Sleeper”. Tako nam se počelo događati da nismo znali koju ćemo skladbu s novog albuma izabrati za izvođenje na koncertima. Isprobavali smo nove komade i svi su odlično funkcionirali. Onda smo odlučili odsvirati cijeli album uživo!
RockLine: Je li bilo problema da se grupa uigra na nove skladbe?
Mick: To je uvijek teška stvar, jer svatko od nas u grupi ima različita stajališta, drugačije shvaća glazbu. S te strane bili smo vrlo uspješni, jer uživo sviramo cijeli novi album, što mi se čini fantastičnim. Malo je grupa danas koje se odlučuju na takve poteze na koncertima. Jednostavno svoje nove stvari nisu snimale na “živ” način, kao što smo to učinili mi. Obično ovladavaju samo komadićima novih albuma i jednostavno to nisu sposobne. Uriah Heep se mogu pohvaliti obrnutim, “loud n’ proud” smo u onome što radimo. Moram naglasiti da je to za nas bio vrlo hrabar potez. Jer u našem se slučaju suočavaš sa suprotnom željom naše publike, koja uvijek zahtijeva izvođenje naših klasika na koncertima. U trenutni repertoar uključene su naravno i klasike, koje pomiješane s novim albumom funkcioniraju vrlo uspješno. Naš trenutni repertoar je vrlo jak. Ljudi to, bez obzira na očekivanja prije koncerta, cijene. Ta se hrabrost na taj način isplati.
RockLine: Zašto ste se odlučili da za novi album odaberete naslovnicu s Buddhom?
Mick: Takvu naslovnicu oblikovao je tip imenom Ioannis, rodom iz Grčke, koji živi u SAD-u. Došao je k nama s odabranim konceptom za naslovnicu i ideja nam se svima svidjela. Na naslovnici je prikazan ženski Buddha koji se budi i drži u rukama svjetlo. To je odlično saželo naše misli kad smo se prije toga razgovarali da moramo probuditi spavajućeg diva, jer smo bili čak 10 godina bez ikakvog izdanja s novim materijalom. Stvar se odlično uklopila.
RockLine: Postoji li želja ili ideja da s ove turneje izdate i neki novi koncertni album?
Mick: Pred nama je duga turneja. Vidjet ćemo i odlučiti hoćemo li snimiti nekoliko koncerata.
RockLine: Što vas drži zajedno, da ustrajete u onome što jeste, i što vas tjera naprijed nakon ovih dugih godina prisutnosti na rock sceni?
Mick: Mi jednostavno uživamo u onome što radimo. Dok god uživaš u onome što radiš, ili drugačije rečeno, dok god u sebi nalaziš neku stvaralačku strast, to je nekakva osnova koja te tjera naprijed da jednostavno nastaviš sa svojim radom. Ako pak izgubiš tu strast, taj zamah, onda ti prođe i veselje. Volimo zajedno raditi glazbu i svirati je zajedno, a i to da smo zajedno na putu. Ovdje gdje se trenutno nalazimo s grupom dobro je mjesto. Lijepo je biti danas ovdje.
RockLine: Još prije nekoliko godina svake ste godine u Londonu organizirali “Magician’s Birthday Party”.
Mick: Taj se događaj izlizao. Rekao je sve što je imao za reći. Zato je izgubio svoju pravu svrhu. Ta je priredba za svoje vrijeme bila vrlo dobra i posrećena. Kad smo osjetili da je “Magician’s Birthday Party” dosegnuo svoju svrhu, odlučili smo snimiti još naš posljednji koncert, organiziran na tom događaju, zajedno s Kenom (Ken Hensley – bivši klavijaturist Uriah Heep, op.p.) i Johnom (John Lawton – bivši pjevač Uriah Heep, op.p.). Tako smo mu osigurali nešto trajne svježine, jer ako želiš vidjeti taj događaj, morat ćeš kupiti DVD, jer nas “uživo” na tom događaju nikad više neće biti. Trebalo je ići dalje. Poanta toga je da ne možeš ustrajati na starim stvarima. Ako to radiš, stvari će te u životu početi vući natrag, početi kočiti, a i entuzijazam prema istoj stvari koju si oduvijek radio s vremenom presuši. Nas na tom putu održava već i sama činjenica da imamo nove skladbe. Tako sada i stare djeluju osvježeno. Da izvodimo cijelo vrijeme samo stare skladbe, to bi nas počelo dosađivati.
RockLine: Kad sam vas listopada ove godine gledao na vašem nastupu u njemačkom Münchenu, primijetio sam da izvodite jednu od vaših najvećih klasika, skladbu Gypsy, tako da ste joj dodali opet posve originalni uvod na Hammond orguljama, kakav se nalazi na vašem studijskom prvijencu “Very ‘Eavy… Very ‘Umble”(1970).
Mick: Na tu je ideju došao Russell. Na njegovu inicijativu odlučili smo to isprobati. To je imalo odličan konačni učinak.
RockLine: Je li vam integracija Russella u grupu zadavala ikakvih glavobolja?
Mick: Nikako. Ta je tranzicija bila vrlo lagana. A to zato što je Russell vrlo potkovan bubnjar. Kad je izbrusio i pjevanje prateće vokale, bili smo spremni za nove koncertne nastupe.
RockLine: Mick? Jesi li ikad razmišljao o tome da izdaš svoj samostalni studijski album?
Mick: Nikad nisam imao dovoljno vremena za nešto takvo. Uvijek sam bio dužan brinuti se za grupu, za organiziranje njezinih turneja, za sviranje u grupi, za pisanje glazbe u grupi, kad god sam našao vremena. Sada smo pozvali na suradnju menadžera koji brine o nama. Možda će se sada naći nešto više vremena, kad sam u tom organizacijskom smislu oslobođen briga i taj će slobodni sat trebati ispuniti nečim drugim. Jednog dana stvarno bih se mogao latiti nečeg takvog. Zapravo me izdavanje solo albuma nikad nije posebno zanimalo. Svoj ego radije hranim potpunom predanošću grupi Uriah Heep i poslu kojim se u grupi bavimo. Ispunjen sam zapravo u svemu kad sam na pozornici s Uriah Heep.
RockLine: Na pozornicu istupate sa žarom kao da vam je 20 godina.
Mick: Pa, brade baš ne možemo skrivati, ha, ha, ha… Ali je pritom zaista odličan osjećaj kad pogledaš prema publici na koncertu, zagledaš se u prve redove i vidiš kako skladbu Gypsy pjevaju i ljudi koji su mlađi od nje. To je samo dokaz da je pjesma izdržala test vremena i da je zato velika pjesma koju ljudi uvijek žele čuti. U takvom slučaju ne preostaje mi ništa drugo nego da se na pozornici smiješim, jer osjećaji uz to su zaista jedinstveni.
RockLine: Ovdje pronalaziš svoj mir i osobni užitak.
Mick: Apsolutno. To je neka vrsta terapije. Kao da sviraš posve sam u svojoj sobi na gitari. Tada pobjegneš od cijelog svijeta, nitko se ne ljuti na tebe i slično. To ima i neki meditativni učinak. Zato ljudi i dolaze na naše koncerte. Da pobjegnu normalnom kalupu života u svakodnevici i tada nam se pridruže na koncertnoj zabavi.
RockLine: Kako birate komade prije nastupa? Određuju li ih vaši obožavatelji ili sami određujete što ćete svirati?
Mick: Ovisi o situaciji. Ali nešto je važno. Ne možeš baciti 15 ili 24 skladbe na list papira. Moraš ih sadržajno povezati da postigneš željeni koncertni klimaks. Dakle, pri sastavljanju set liste moraš biti vrlo pažljiv i promišljen, kako ćeš se uhvatiti osobito izlaznih i ulaznih dijelova kod skladbi i povezati ih međusobno.
RockLine: Vaš album sviđa se i starijim i mlađim slušateljima. Smatrate li da i ovaj materijal novog albuma ima potencijal da njegove skladbe jednom postanu klasici, kao što je to npr. Gypsy?
Mick: Sudeći po primljenim kritikama, bit će tako. A i mi sada opet radije izvodimo starije skladbe u kombinaciji s novim materijalom. Nadamo se da će i one jednom postati klasici. Samo neka to postanu malo brže, ha, ha, ha… Nemamo više puno vremena, morat ćemo se u tome malo bolje snaći, ha, ha, ha… Primjećujemo pak već na novim koncertima koje favorite ljudi biraju na novom albumu “Wake The Sleeper”. To su What Kind Of God, Tears Of The World, Overload, i Shadow je jedna od jačih skladbi, ili Angels Walk With You. Prve četiri ili pet skladbi imali smo napisane svega 14 dana prije početka snimanja. To je bilo vrlo brzo. Sam proces nastajanja albuma. Nove ideje općenito su za glazbu “Wake the Sleeper” dolazile vrlo brzo, tako da smo ih morali s odgovarajućim tekstovima cijelo vrijeme “loviti”.
RockLine: Praktički svaka “Wake the Sleeper” skladba.
Mick: Za sada možemo biti vrlo sretni u tom pogledu. I meni se sve češće događa da, kad kupujem novoizdane CD-e, na njima nađem samo po tri ili četiri zanimljive skladbe. Dosad, kad smo razgovarali s ljudima, mnogi kažu da album ne vade iz CD playera dok se cijeli ne odvrti od početka do kraja.
RockLine: Kakvi su pak vaši planovi za budućnost?
Mick: Na putu ćemo biti 18 mjeseci. Turneja će se s europske seliti dalje u Kanadu, pa u SAD, Australiju, Japan, a idućeg ljeta nastupat ćemo na svim većim europskim festivalima. U tom razdoblju pokušat ćemo zadržati svoju profesionalnu razinu, kao grupa, na visokom nivou i usput već pisati nove skladbe za budući novi studijski album.
fotografije: Rok Podgrajšek intervju za RockLine vodili su: Peter Podbrežnik, Rok Podgrajšek, Aleš Podbrežnik tekst preveo i uredio: Aleš PodbrežnikGalerija slika
