Fotografije: Urban Bolta
Mjesto: Kino Šiška / Ljubljana / Slovenija
Datum koncerta: 28.09.2010
Broj posjetitelja: 600
Cijena ulaznice: 25,00€ (pretprodaja) / 29,00€ (na dan koncerta)
Kino Šiška je još jednom dokazao zašto postaje jedno od vodećih glazbenih okupljališta na našoj skromnoj slovenskoj sceni. Iako Medeski, Martin i Wood nisu nepoznanica na slovenskom tlu (nastupali su na jazz festivalu 2006. zajedno s gitarskim virtuozom Scofieldom i 2009. na “abrahamu” našeg jazz festivala, gdje su izvodili interpretacije Zornovih djela), ovaj su put prvi put oduševili posve sami, kao samostalni trio. A njihova glazba, ne interpretacija tuđe glazbe ni zajednički projekt s drugim glazbenim velikanima, zacijelo je i ponajbolje legla prostoru Kina Šiška i njegovoj vjernoj publici. Trojac koji prednjači ponajprije u stvaranju odličnog i samosvojnog groove-a, unutar kojeg tu i tamo posegne za free jazz trikovima, publici je svojim nastupom osigurao upravo to – snažan, nezaboravan groove, kojem su se posvuda po prostoru priključila tijela u pokretu, ako ne i pravi plesni koraci.
Početak trija bio je za atmosferu vrlo važan. Iako su u “intru” nastupa uglavnom eksperimentirali, a Billy Martin isprobao baš svaku glazbenu igračku koju je pronašao oko sebe, glazbenici su svojom energijom i osmijesima odmah uspostavili kontakt sa slušateljima. I čim im je to uspjelo, imali su sve konce u svojim rukama. Publika ih je pratila na svakom koraku, najčěšće doslovno, hm, koracima. I to plesnim. Jer čim su Medeski, Martin i Wood iz eksperimentalnog jazza prešli na svoj groovy jazz-funk, koji se temelji ponajprije na samplovima, Kino Šiška je eksplodirao od oduševljenja. Uvod je doduše pripao Billyju Martinu kao pojedincu, koji je mjestimice posve sam oduševljavao virtuoznim bubnjanjem, a još je više opčinio mnogoštvo svojim udaraljkama, koje su najviše doprinijele stvorenom groove-u.
Trojac se naravno najviše vraćao materijalu s svojih najuspješnijih albuma – “The Dropper”, “Uninvisible”, “End of the World Party”, “Out Louder”, “Let’s Go Everywhere”, “Radiolarians II” i “Shack-Man”. No naravno da nije ostalo samo na tome – u duhu “live” nastupa dosta su improvizirali, ponajviše John Medeski na svojim klavijaturama, a odlični su bili i pojedini improvizirani dueti, kad su se Martin i Wood upustili u pravi šaljivi “dijalog” – Martin je svojim bubnjevima davao znak Woodu kada da odsvira određenu liniju na basu, a rezultat je bio super, i za publiku i za glazbenike. Vidjelo se naime kakvu vezu tvore sva trojica, koliko se odlično razumiju, i za instrumentima i u privatnom životu. Većina slušatelja ostala je naravno otvorenih usta pred tim već gotovo telepatskim razumijevanjem među glazbenicima.
Improvizirani dijelovi bili su za glazbene sladokusce i cjepidlake zacijelo najzanimljiviji. John Medeski za klavijaturama pritom se pokazao pravim majstorom. Neprestano je mijenjao položaje za mnoštvom klavijatura, ruke su švigale amo-tamo, jedna je svirala Hammond, druga melotron, pa onda klavir, pa još i synthesizer. Eksperimentalne zvukove kišnih kapi, psihodeličnih zvukova, probadajućih zvukova razbijenog stakla i još mnogo toga kombinirao je s jazzovskim “samplovima”, koje je ponavljajuće svirao na drugim instrumentima s tipkama. Upravo je tom avangardnom kombinacijom eksperimentalnih zvukova i virtuoznog jazzovskog sviranja (a to je radio samo jednom rukom) Medeski više puta zaslužio gromoglasan pljesak.
Medeski, Martin i Wood zaključili su u svom stilu – bučnim outrom. A kraj je značio i buđenje publike iz transa koji je trojac dočarao u nepuna dva sata sviranja. Zato je bilo logično da smo svi do jednoga tražili još. Punih pet minuta MM&W su nas pustili da plješćemo, vičemo i lupamo nogama. No ipak su se vratili i odsvirali još odličan oproštaj za put kući, koji se donekle razlikovao od njihova dotadašnjeg nastupa – iz groovy-hiphoperskih-jazzy samplova prešli su na gotovo etno skladbu (u stilu lanjske interpretacije Zornovih kompozicija), koja ipak nije ništa manje groovala. Trio je time pokazao još jedno lice iz svoje mnogobrojne zbirke, još jedno koje bez problema legne i najzahtjevnijem slušatelju.
Dva sata bravuroznog glazbe tako nijednog nisu ostavila hladnim. Medeski, Martin i Wood proslavili su se u Sloveniji već treći put, ovaj put kao samostalni bend, što im je odlično uspjelo. Triput smo ih mogli uživati, triput su se pokazali na posve drukčiji način, ali uvijek u istom svjetlu. U svjetlu pobjednika. Uvjeren sam da je mnoštvo koje je ispunilo Kino Šiška uživalo barem koliko i ja, koji sam već nakon polovice nastupa počeo razmišljati o hvalospjevima koje ću ispisati u reportaži. I tako treba biti.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Galerija slika
