Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Kansas
Izdavačka kuća: Epic Records
Izdanje: 1979
Trajanje: 41:41
Ocjena: 4.5/5
Kansas su na “Monolith”, nasljedniku kreativnog i komercijalnog trijumfa “Point of Know Return” (1977), nakratko ponovno oživjeli prastare indijanske legende i napravili još jedan izvrstan, a razmjerno previđen uradak. Album je nastao u vrijeme kad su bili na vrhuncu popularnosti i svirali po golemim koncertnim prostorima. Mediji su za njihov stil glazbe, koji se do tada uglavnom prepoznavao kao simfonijski progresivni rock, izmislili oznaku arena rock. Ta je oznaka proizlazila i iz činjenice da su nastupali po velikim arenama i iz toga što su se njihovi aranžmani obično odlikovali visokom razinom pompoznosti, dramatike i teatralnosti.
Na “Monolith” se nastavila njihova transformacija od simfonijskog proga britanske škole, za koji su bili karakteristični visoka kompleksnost, dulje instrumentalne dionice i orkestralni aranžmani, prema kraćim i izravnijim skladbama. Odustajanje od kompleksnih simfonijskih aranžmana i nepredvidivih ritamskih dionica približilo ih je hard rocku i melodičnom rocku više nego ikad. Elementi hard rocka, za koje je obično bio najzaslužniji pjevač i povremeni klavijaturist Steve Walsh, u njihovoj su glazbi doduše uvijek bili prisutni, ali obično nisu igrali glavnu ulogu.
Iako su glazbeno postali “prizemljeniji”, albumu ne nedostaje mističnosti koja ih je pratila još od ranih dana. Gitarist i povremeni klavijaturist Kerry Livgren, koji je oduvijek bio autor i glavni stvaratelj visokokompleksnih aranžmana, u to se vrijeme još nije pretvorio u gorljivog kršćanina. I dalje se oduševljavao orijentalnom mistikom i indijanskim legendama. Osobito potonje imaju na albumu simboličnu ulogu. To je vidljivo i na naslovnici, na kojoj je prikazan indijanski vrač s astronautskom kacigom, i u tekstovima nekih skladbi, primjerice “People Of The South Wind”. Kao zanimljivost: ime grupe i istoimene savezne države potječe od indijanskog plemena Kansa. Za njih se kaže da su sebe nazivali “ljudi južnog vjetra”. Osim indijanskih legendi iz njihova kraja, tekstovi su bili nadahnuti i religioznom knjigom The Urantia Book, koja je tada bila Livgrenovo omiljeno štivo.
S obzirom na kvalitetu pojedinih skladbi, vrlo je teško povjerovati da su ih nakon turneje s albuma samo rijetko još izvodili uživo. Pojedine tvorevine doduše nisu toliko spektakularne kao većina djela na “Leftoverture” (1976) ili “Point of Know Return” (1977), no sve su redom u najmanju ruku solidne i albumu osiguravaju izniman konzistentnost. Instrumentalne dionice su kraće i karakteristični barokni aranžmani nisu toliko izraženi, jer violinist Robby Steinhardt ima već nešto manju ulogu nego prije. Osim za zagrižene prog puriste, kojima je najvažnija visoka kompleksnost i nepredvidivost, njihova kombinacija art rocka i melodičnog rocka trebala bi se svidjeti svakom glazbenom sladokuscu. Kansas su oduvijek bili izvanredni instrumentalisti pa se, unatoč kraćim i manje kompleksnim strukturama skladbi, uvijek iznova može diviti razini njihove virtuoznosti. Obje su gitare u produkciji znatno više istaknute u prvi plan, što će se najviše svidjeti onima koji zvuku gitara daju prednost pred klavijaturama.
“On The Other Side” za Kansas je gotovo karakteristično otvaranje albuma, koje dokazuje da su zadržali svoj izniman smisao za stvaranje dramatičnih simfonijskih aranžmana i suptilnih melodija. Zbog šarmantnih dionica na akustičnoj gitari i pjevanja prožetog visokim emocijama sadrži brojne elemente power balade. Unutra ubace i kraću instrumentalnu dionicu s nekoliko zanimljivih solističkih akcija. U prvom je planu pak cijelo vrijeme dramatičan refren, koji se odlično nadopunjuje s glavnim, tercnim motivom na gitarama.
Slijedi odlična “People Of The South Wind”, središnje djelo albuma, koje u sebi objedinjuje njihove najbolje kompozicijske i instrumentalne vrline. Tu im je na sjajan način pošlo za rukom spojiti šarmantne simfonijske aranžmane, lagan, ali intenzivan ritam i suptilne gitarske dionice s hipnotičnim melodično rockerskim refrenom, koji slušatelju još dugo ne izlazi iz ušiju. Potonji ponajprije ističe njihov smisao za stvaranje odličnih popratnih vokalnih harmonija, koje dodatno obogaćuju izvrsno Walshevo pjevanje. Ta klasika u mnogočemu već nagovještava njihov budući smjer prema AOR stilu. Njezin se tekst poigrava zanimljivom hipotezom o povezanosti sjevernoameričkog indijanskog plemena Kansa s posjetiteljima iz svemira. S njima bi trebali ostati povezani putem religioznih obreda i umjetnosti. Na prvom je mjestu riječ o skladbi posvećenoj duhu tog potlačenog, ali ponosnog i nepokolebljivog naroda. S njome su Kansas napisali jedno od najljepših posvećenja američkim domorocima u povijesti rock glazbe. U tome joj je ravnopravna samo njihova rana klasika “Cheyenne Anthem”.
Vrlo dobra power balada “Angels Have Fallen” u uvodu sadrži kraću baroknu solažu na violini te izmjenjivanje Steinhardta i Walsha u ulozi glavnog pjevača, što zbog njihove posve različite boje glasa u kompoziciju unosi snažnu kontrastnost. I tu su u igri izvrsne popratne vokalne harmonije, koje pojačavaju visoku dramatičnost. Usput upletu i razigranu instrumentalnu dionicu s nekim izvanrednim gitarskim solažama u režiji Livgrena, kao i ritam gitarista Richarda Williamsa. Ne nedostaje ni veličanstvenog završetka s pobjedničkim simfonijskim aranžmanima na klavijaturama i violini.
Na “How My Soul Cries Out for You” do izražaja dolazi i njihova hard rockerska strana, jer je znatan naglasak na Livgrenovim naoštrenim gitarskim rifovima. Naravno, uzalud bi bilo očekivati ravnocrtni hard rockerski juriš. Upravo suprotno. Kansas neočekivanim ritamskim prijelazima, unosima baroknih simfonijskih aranžmana i dramatičnim instrumentalnim dionicama osiguravaju izniman razigranost i čak najeksperimentalniju tvorevinu na albumu. U srednjem dijelu čak nastupa kraći, pomalo satirični instrumentalni interval sa zvukovima koji stvaraju ozračje sukoba u kaubojskom salonu. To prekida izvrsna Ehartova bubnjarska solaža. U nastavku se vraćaju na središnji motiv, u čijem je prvom planu pakleni gitarski rif. Njega u završetak vodi fenomenalna gitarska solaža.
Epski “A Glimpse Of Home” još je jedna klasika Kansasa. Tu im polazi za rukom ponovno se približiti onom dramatičnom simfonijskom progu iz njihovih prošlih godina. Veličanstveni simfonijski aranžmani upleteni su među udarne gitarske dionice i dramatične refrene, koje povremeno prekidaju domišljati solistički intervali. Tu se više nego ikad prije čuje kako je ritam gitarist Richard Williams, koji je do tada uglavnom imao popratnu ulogu, u to vrijeme već sazrio u odličnog gitarista, jer mu Livgren dopušta znatno više prostora. Jednom će zamijeniti Livgrena u ulozi glavnog gitarista, ali do toga je tada još bilo daleko.
I “Away From You” zanimljiva je tvorevina koja se oplođuje elementima simfonijskog proga, osobito što se tiče zvuka klavijatura, dok se usput šeta popratna dionica na akustičnoj gitari. Izravan refren ponovno spajaju s veličanstvenim simfo aranžmanima i kompleksnim ritamskim intervalima, koji obogaćuju klasičnu rockersku kostur te ga čine zanimljivim i nakon bezbroj slušanja.
“Stay Out Of Trouble” je s druge strane najizravnija tvorevina sa snažnim hard rock pa čak i blues tendencijama. To vrijedi ponajprije za popratnu dionicu na klaviru, središnji gitarski rif i buntovni tekst. I tu je izražena vrlo dobra izvedba obaju gitarista, kad Williamsovi rifovi nadopunjuju Livgrenove duhovite dionice. Walshovo nepomirljivo pjevanje odlično pristaje razigranom ritmu.
Šarmantna balada “Reason To Be” izvrstan je završetak albuma. U prvom je planu nježna, pastoralna melodija na akustičnoj gitari, dok se u pozadini prelijevaju suptilni orkestralni aranžmani. Sve to nadopunjuje izvrsno pjevanje. Walsh ponovno dokazuje da spada među elitu pjevača koji su sposobni dočarati nezaboravnu emotivnu magiju. Uz nezaboravnu “Dust In The Wind” to je nedvojbeno jedna od njihovih najboljih balada.
“Monolith” je jako dobar album, koji je s odličnim uspjehom odradio tešku zadaću – naslijediti remek-djelo poput “Point of Know Return” (1977). Grupa je nakon svog vrhunca na njemu iscijedila najviše što je mogla i pokazala se još jednim vrhunskim uratkom kojim su zaključili svoje zlatno razdoblje. Iako je “Monolith” dosegnuo visoko deseto mjesto na glazbenim ljestvicama i donio im hit s “People Of The South Wind”, grupa je bila razočarana njegovim komercijalnim uspjehom, jer nije uspio ponoviti uspjeh obaju prethodnika. To je posredno uzrokovalo da su se u nastavku karijere izbjegavali na koncertima izvoditi bilo kakva djela s tog albuma. Danas se to čini posve suprotno zdravom razumu, jer je riječ o njihovu zadnjem albumu koji zaslužuje pozornost i svih onih koji ne spadaju među njihove vjerne sljedbenike. Njegove artističke razmjere pak nikad više nisu uspjeli dosegnuti.
Maćehinski odnos grupe i tadašnje izdavačke kuće u mnogočemu je kriv što je “Monolith” danas znatno previđeniji album nego što je zaslužio. Utoliko je zasluženije priznanje koje uživa kroz podatak da njegova naslovnica visi na zidu povijesnog muzeja savezne države Kansas.
Postava
Steve Walsh – vokal, klavijature
Kerry Livgren – gitara, klavijature
Rich Williams – gitara
Robby Steinhardt – violina, vokal, nakovanj
Dave Hope – bas gitara
Phil Ehart – bubnjevi
Produkcija
Kansas
Popis skladbi
1. On the Other Side
2. People of the South Wind
3. Angels Have Fallen
4. How My Soul Cries Out for You
5. Glimpse of Home
6. Away from You
7. Stay Out of Trouble
8. Reason to Be
