mjesto: Tolmin / Sotočje / Slovenija
datum: 18.08.2018
Ako je prvi dan Motörcity festivala u međunarodnom smislu bio šareniji, drugi dan, koji je donio ukupno šest izvođača, ponudio je samo vijorenje slovenskih i britanskih zastava. Usred dana s neba je u tren oka palo poprilično »omekšane« vode, koja je konkretno napojila presušeno festivalsko tlo, a posljedično dostavila i poštenu dozu blata, koje je znatno »uljepšalo« travnatu podlogu festivalskog parkirališta. To i nije bitno, jer je vrijeme tijekom nastupa drugog dana savršeno držalo. Važnije od toga je što je na festivalskoj lutriji netko postao sretni dobitnik novog čeličnog konjića.
Drugi festivalski dan otvorili su slovenski bluesrockeri El Kachon. Bend s lijepim stažem, brojnim odsviranim koncertima doma i u inozemstvu te s tri studijska albuma u džepu, zadržava svoj prepoznatljiv glazbeni stav, usredotočenost i scensku kinetiku. Elementaran, organski zvuk, bogato pletivo gitarskih fraza i soliranja na relaciji Tomi Perinčič – Andrej Barbič »Krt«, dvojca koji zapravo kreira okosnicu samog zvuka i stila glazbene prepoznatljivosti grupe, održava izražajnu konstantu, a tu je i lucidnost koje Tomiju na slide gitari nikako ne manjka. Uz punokrvnu ritam sekciju, koja rifovima udiše život i boje, tu je naravno vokal Tine, koja grupi donosi posebnu notu te nadograđuje samu scensku zanesenost i njezinu dopadljivost. Na zvuku se ipak osjeti da je postava nastupila s dva člana manje nego što smo bili navikli nekad. Na pozornici naime nije bilo klavijatura ni udaraljki. Kvintet je pripremio repertoar kojim se usredotočio opet više na svoje početne korake karijere. Ako volite The Alman Brothers Band, Tedeschi Trucks Band,… u El Kachon ćete naći štošta srodno, zabavno i zanimljivo, a i jedinstveno.
The Bad Flowers su britanski rock’n’roll bend trojice nabrušenih nevaljalaca, koji je na pozornicu nakon sofisticiranosti El Kachon donio znatno veću dozu rockerske neotesanosti, neobuzdanosti i bezbrižne probojnosti. Pjevač Tom Leighton pokazao je izuzetno posrećenu kombinaciju gitarskog sviranja s vokalnom nevaljalošću i neotesanošću. Zapravo je izvanredan, jer njegova gitara i probojni vokal pokrivaju golem prostor na pozornici i u zvuku. U ekipi mu društvo prave još podivljali bubnjar Karl Selickis i basist Dale Tonks, koji se uz furioznu predstavu vrlo brzo počeo znojiti. Hard rock prelivenen oktanski gorućim rock’n’rollom te izuzetno vještim popunjavanjem raspoloživog prostora unutar fraza vrhunskim soliranjem. Ukratko, revitalizam, ali izuzetno srčano i iskreno preneseno u nova vremena. Bend koji je nekako donio onu energiju za koju su dan prije na festivalu pobrinuli The Brew. Studijski album »Starting Gun« dakle očekujemo od grupe još ove godine, a bend je s njega već vatreno predstavljao skladbe. Zanimljivo je da se bend prihvatio i obrade Black Sabbath War Pigs, koju je dan prije na festivalu izveo Popa Chubby.
Slijedio je nastup postave The Kris Barras Band, koju vodi? Kris Barras naravno. U ekipi su s Krisom i Josiah J Manning (klavijature), Elliott Blackler (bas gitara) i Will Beavis (bubnjevi). Nevjerojatno atraktivan glazbenik, ali ne zbog trendovske frizure, tetovaža i obrasle face, nego zbog nevjerojatne višeslojne uglađenosti koja obilježava njegovo vladanje gitarom. The Kris Barras Band zato s lakoćom premošćuju žanrove bluesa, folka – točnije countryja, svemu tome dodaju dobru osjetnu dozu southern rocka, no svakako treba imati na umu da su The Kris Barras Band pritom svakako i stasiti hard rockeri. Kris Barras razvio je izuzetno prepredenu tehniku sviranja, u kojoj u istom dahu koristi trzalicu i fingerpicking. S posljednjeg albuma »Divine And Dirty« bend je odsvirao skladbe Hail Mary i Propane, s albuma »Lucky 13« pak I Got Time, Heart On Your Sleeve te hardrockersku Rock ’n’ Roll Running Through My Veins, uz koju bi načulili uši i fanovi nekih Free. Super nastup, i u izvedbenom smislu i u smislu aranžerske i skladateljske glazbene slojevitosti, koja je donijela poveliku žetvu jezgrovitih raspoloženjskih stanja, a posljedica je smjele žanrovske fuzije. Ne treba naglašavati da je Kris i majstor slide gitare, a kune se i u National Steel.
Stray Train je slovenska hard rock postava koja je u posljednje vrijeme izuzetno uspješna i u probijanju na međunarodnu scenu. Dva smjela albuma u džepu, neprestano scensko garanje. Stray Train su na sotočju Tolminke i Soče nekako doma. Zapravo domaćini prizorišta. Ovog su dana Stray Train donijeli žanrovski pandan onome što su dan prije na festivalu dostavili The New Roses. Svaki put kad ih gledaš, djeluju Stray Train kao stalna nadgradnja samih sebe. To je dokaz da bend još uvijek raste i cijelo vrijeme sazrijeva te da cijelo vrijeme brusi doktrinu svog posla. Svakako i u izvedbenom smislu, što se odrazilo i na ovom koncertu. U smislu profesionalnosti, odnosno samog profesionalnog odnosa kojim se prihvaćaju svojih djela i posla, zapravo mogu biti pravi uzor drugim slovenskim izvođačima koji se kreću u sličnim žanrovskim sferama. Dečki u džepu imaju poveći broj izuzetno smjelo skrojenih rockerskih zapaljivaca, kojima tijekom predstave cijelo vrijeme vješto i učinkovito održavaju visoko vibrantno raspoloženje. Bend je ove godine zrelošću narastao još više. Otvarali su koncerte pred takvim izvođačima kao što su Nickelback (Moskva, Sankt Peterburg) i Scorpions (Ljubljana) te okusili slast ispunjenih stadiona. Na Motorcityju je slika bila tek malo drukčija, a bend se time nije previše opterećivao. Dostavio je najbolje što zna i može. A to je izuzetna uigranost, kompaktnost, kemijsko osjećanje, hrpa scenske dinamike. Skladan i čvrsto nabrušen, udaran hard rock zvuk koji vodi izgrađen, siguran i autoritativan vokal Lukea Lamute. Odsvirano zapravo bez kiksova ili/i primjetnog promašaja. Rock ‘N’ Roll vihor koji je potresao prizorište. Zbog poskočne scenske dinamike, uz oluju tvrdih fraza i glazbenu zaraznost te uz sve vedro raspoloženje koje se preselilo na slušatelje, imao si osjećaj da je koncert i munjevito prošao. Kao i uvijek. Stray Train zadržavaju veliku scensku zaraznost. Vješto skrojeni solaž’ci gitarskog finomehaničara Jureta Golobiča pak su, ovako ili onako, u cijeloj stvari poglavlje za sebe. Pravovjerne probojnosti, kakvu zahtijeva vladanje doktrinom rocka i rolla.
Laurence Jones opravdao je svoju poziciju glavne atrakcije drugog festivalskog dana. Zapravo je dostavio jednu od najvećih scenskih atrakcija na ovogodišnjem izdanju festivala Motorcity, ako ne i najveću. Pozornica je konkretno zarezonirala i potresla se! U novom valu blues rock gitarista, koji je prije nekoliko godina više nego očito otvorio globalni bum s Joe Bonamassom, Laurence spada među mlađe gitarske heroje svog zanata. S dvadeset i šest godina u džepu ima šest albuma, a posljednji među njima, »Truth«, izašao je prošle godine. U sat i dvadeset minuta Jones je demonstrirao izuzetnu izbrušenost i zapravo gitarsko sviranje blues rockovske »svestranosti«. Dečko je u sviranju cijelo vrijeme ognjevit i posve neobuzdan. Uz nevjerojatan talent koji ovaj momak posjeduje, osjećaš izniman izvedbeni žar i želju za dokazivanjem. Uz dopadljiv vokal, koji zapravo ne kotira tko zna kako visoko po prepoznatljivosti, a ni po kvaliteti, u prvi je plan naravno stupilo njegovo cijelo vrijeme fascinantno i bravurozno sviranje gitare, na kojem je osupnuo nevjerojatnom brzinom i istodobnom kontrolom nad instrumentom. Nevjerojatno što sve može i »zna« stari dobri Fender Telecaster. Zapravo Laurence sve na pozornici odradi sa samo jednom jedinom gitarom. Od obrada je nekako po očekivanju razveselio Hendrixove, oprosti, Dylanove obožavatelje, kad se prihvatio izvedbe skladbe All Along the Watchtower. Središnja točka nastupa bila je autorska Thunder In the Sky, spori i erotogeni blues, u kojem se Laurence konkretno raspalio i osvajao publiku čulnom neobuzdanošću i strastima. Jones je sa svojim pajdašima uz Thunder in the Sky izveo sljedeće autorske skladbe: What Would You Do?, Don’t You Let Me Go, I Will, Before You Acuse Me, Never Good Enough, What’s It Gonna Be te Live It Up. Obradama smo se vratili tek u bisu, kad se čovjek poklonio Claptonu, urezao Affter Midnight (orig. J. J. Cale), a u nju vješto utkao dio Claptonove Layle. Čovjek je pred kraj krenuo s pozornice među publiku i tamo usrećivao prve redove svojom ognjevitošću! Izvanredna predstava. Laurence doduše nije jedini novovalni blues rock heroj na planetu, ali zacijelo spada u ligu najvrućije šačice blues rock asova svoje generacije, koji svojim poimanjem blues retorike u tren oka očaraju i uvjere. To mu je dakle uspjelo i nastupom na Motörcity festivalu.
I na kraju: »Bilo kuda, Hamo svuda!« Naš Matevž Šalehar dakle, »zvani Hamo« i njegovi Tribute 2 Love. Za njega možemo reći da trenutačno važi za jednog od najpoduzetnijih slovenskih rock glazbenika, iako to ni sam neće priznati. Radije recimo za rock glazbenika koji je sa svojom grupom trenutačno jedan od najprobojnijih artikala na slovenskoj mainstream sceni. S koncertom na delti, to jest…. Da. U kontekstu bluesovske naravi festivala, zapravo na delti sotočja Tolminke i Soče. Na stvrdnutom pijesku, koji je dobro »stisnula« i zbila podnevna provala oblaka, što je na svojoj stražnjoj strani osjetio i nespretni autor fotogalerije ovog priloga, kad mu je tijekom jedne od drznih šetnji ispred pozornice zabavno kliznulo. Idemo na špil. Kod Hama nema skrivalica. Više nije novost, a kamoli revolucija, da karizmatičnog pjevača »štiti« izuzetno dobra ekipa glazbenika, a bend je za veliko finale druge izdanja Motörcity festivala poslužio 100{3b444c4401662b81bcc31e7c37f77191607db8c9c69c7ad9c1e637a8af67ed0e} akustičnu predstavu. Ekipa se u odnosu na nastup prošle godine na istom prizorištu nije mijenjala. Sjedeći i poravnati u red, Buco s kahonom, Peter i Hamo s gitarama, Hipi s Hofner bas gitarom, na krajnjoj desnoj strani sjedio je klavijaturist Denis. Zabavna glazbena stanka, koja je počela malo prije jedan sat ujutro ili u noći, nasula je favorite publike, koja se po očekivanju postrojila pred pozornicu i sa znatnim udjelom veselo vrištećih i plešućih djevojaka, poprilično glasnih obožavateljica grupe koje su pjevale iz petnih žila. »Propovjednički« Hamo razvija se u zabavnog voditelja, koji vješto zamata zadanu situaciju u dobar štos, a u tome mu pomaže i ekipa prekaljenih glazbenika. Ukratko, intimno ozračje u kojem skladbe postaju radosne pjesmice, punokrvno opipljivih napjeva, tu je i bluesovski velo. Vješto prearanžirano. Ekipa se beskrajno zabavljala i ponudila hrpu smijeha i dobre volje. Svega se u tren oka nalila publika i rajanje se dakle razvuklo poprilično u vrijeme između druge i treće ure ujutro. Nema spavanja!
Pod završnu crtu možemo povući da je festival u drugoj godini uspješno prošao još jedan krsni ispit na putu da se konačno afirmira i usidri unutar šarolike festivalske žetve koja svake godine krasi tolminsko sotočje. Nadajmo se da će Motörcity, s ekipom koja tako srčano vjeruje u festival, gara za njega i koja je tako brinula da sve teče kao po loju, postupno prerasti u jedan od najvidljivijih europskih blues i rock festivala. I da slučajno ne zaboravim dodati. Da postane ujedno i jedno od najvažnijih europskih stjecišta motoriste!
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
