Autor: Sandi Sadar Šoba
Mjesto: Kino Šiška / Ljubljana / Slovenija
Datum intervjua: 17.06.2011
Statistika ne laže: bend s obiljem talenta, kvalitetnim idejama i kreativnom jezgrom može preživjeti desetljeće, snimiti četiri albuma i učvrstiti svoju poziciju na domaćoj sceni kao jedan od glavnih stupova alternative. Govorimo o skupini Moveknowledgement i o vatrenom žaru koji nose u promjenjivom i uvijek svježem obliku od prvog albuma Sun Sun, preko Ant People i Listen To Nebukadnezar pa sve do jedva prepoznatljive svježine albuma Pump Down!!! Četvrti album bio je povod i za lipanjsko okupljanje starih i novih generacija ljubitelja duba na rockerskoj podlozi u ljubljanskom hramu alternativne urbane kulture, u Kinu Šiška. Prije vatrenog krštenja i scenskog lansiranja četvrtog studijskog djeteta, u backstageu, kat niže ispod pozornice, pred mikrofon smo uhvatili Mihu Šajinu i grlenog oratora i majstora riječi – pjevača N’Toka, koji su za vas, čitatelje RockLinea, otkrili stanje duha i preporođenog bića benda tisuću lica i karaktera, ali mnogostrukosti s jednom jedinom, kao granit čvrstom dušom – Moveknowledgement.
Čast nam je i zadovoljstvo što nakon 2007. opet možemo doživjeti koncertni nastavak priče o skupini Moveknowledgement – ovaj put u prostorima Kina Šiška. Što se u međuvremenu događalo s vama? Imali ste vrlo turbulentna vremena – ti si, N’Toko, cijelo vrijeme bio na putu po Japanu. Što je u tom razdoblju bilo s bendom kao cjelinom i kako su među vama tekli komunikacijski tokovi?
Miha Blažič – N’Toko: Zapravo sasvim u redu. Ta zadnja runda bila je takva da smo sve snimili malo prije nego što sam krenuo na put. U međuvremenu je materijal miksao Miha Šajina. Cijelo smo vrijeme bili u vezi što se tiče čisto tehničkih stvari i razmjenjivali smo fajlove koje sam ja dosnimavao u Japanu. Zapravo smo bili prilično u kontaktu.
Digitalno doba ionako omogućuje da si na Skypeu i da stvari odmah usklađuješ preko interneta. Razlika je bila, barem ako se pozivam na intervju koji ste imali za Polet, u samom principu rada. Po čemu se pisanje materijala za Pumpdown razlikuje od prethodnika?
Miha Šajina: Možda za prethodni album Listen To Nebukdanezar mogu reći da su pjesme nastale malo spontanije, iz nekih jamova koje smo nagomilali, a onda smo iz gomile izabrali nekoliko svijetlih točaka koje smo doradili. Ovaj put smo pak polovicu albuma imali u računalu snimljenu kao fragmente, neku grubu ideju, a onda smo te grube zasnove prenijeli na probe, gdje smo cjelinu stvarno dovršili. Ipak – ovaj put je računalo imalo prilično važnu ulogu u nastanku albuma.
Koliko je vremena bilo potrebno za genezu albuma od prve zamisli do završne forme?
N’Toko: Neke pjesme bile su gotove još u doba Nebukadnezara, dakle već od 2007., odnosno već smo na onoj turneji svirali nekoliko novih pjesama, a sad su nakon turneje konačno završile i na ploči. One su stare više od četiri godine.
To su pjesme koje smo mogli čuti već na ljetnoj pozornici Metelkove i na Kapa festivalu?
N’Toko: Sigurno, da! Tako da onda, zapravo … Možda bih rekao da je otprilike polovica nastala u zadnjih par mjeseci. U zadnje dvije godine, uglavnom. Nešto su dečki napisali dok mene nije bilo, nešto smo još zajedno zacrtali u zadnjoj fazi prije studijskog rada. Pjesme su nastajale u vrijeme kad smo zaključili Nebukadnezarovu priču i počeli okretati novo poglavlje s novim albumom. Pauza za kreativno promišljanje bila je dakle više nego potrebna da bi nastalo nešto novo.
Moveknowledgement je dakle u tom razdoblju prolazio kroz brojne faze levitacije. Od prvog albuma Sun Sun i eksperimentalnog kovanja zajedničkog izraza, Ant People je naslutio što se može dogoditi dalje, Nebukadnezar znači potpuni procvat i renesansu vašeg zvuka, a Pump Down naprosto štrči i namjerno se udaljava od zacrtanog puta. Kako to da ste se odlučili za svjetlije konture i slušatelju malo prijateljskiji zvuk?
Miha: Po mom mišljenju zato što je Nebukadnezar zapravo bio jedna takva mračna čorba, s malo refrena; dio principa rada smo doduše zadržali i dalje, ali smo si zadali cilj okušati se u nečem novom i suočiti se s novim izazovima. Izazov je stvarno bio napraviti nekoliko tromin pjesama s jakim refrenima koje bi bile malo dostupnije i široj publici. Nismo htjeli stvarati glazbu samo za kritičare koji bi se mastrubirali uz tu glazbu, nego doći bliže masama. A onda smo shvatili da to nije tako lako. Te smo pjesme zapravo puno više obogaćivali, iako izgledaju puno jednostavnije i popastije, tako da je Miran Rudan stvarno car, da u tako kratkom vremenu kaže toliko toga toliko ljudi …
N’Toko: Nama je trebalo deset godina da naučimo napisati tromin pjesmu. (smijeh)
Upravo vam je ta redukcija bogatih slojeva i naslaga glazbe kao bendu bila velik napor.
N’Toko: Sigurno! Pogotovo kod benda koji radi po principu demokracije, gdje svih pet članova suodlučuje i doprinosi svoje ideje, jako je teško složiti nešto kompaktno i dobro aranžirano! Možda i zato što se već dugo poznajemo i zajedno stvaramo prilično dugo, sad znamo bolje sklapati kompromise nego u vrijeme naših početaka i prvih koraka.
Kako kod benda može funkcionirati taj princip demokratičnosti? Je li pri takvom broju stvaratelja uvijek potreban konsenzus ili ponekad prevlada netko od članova?
Miha: Sigurno povremeno netko prevlada, ali stvarno se poznajemo već toliko dugo i tako smo dobri frendovi da znamo kad idemo zajedno prema nečemu dobrom. Ako netko napravi nešto dobro, ni ne razmišljamo da bismo zbog nekog ega kontrirali jedan drugome. Kao što sam već rekao – tu je vjerojatno stvarno puno pomoglo računalo. Dva člana se nađu i nešto snime, a kompjuter sluša i nasnimi što treba na neku matricu. Nemaš bubnjara i nekoga tko cendra “ne to, ne ono”, nego kompjuter lijepo sluša i napravi sve kako treba … (smijeh)
David Cvelbar: Bubnjara su utišali … (smijeh)
Miha: Da, naravno! (smijeh)
Ali bubnjar je jedini koji ima fotku u boji na ploči …
Miha: Apsolutno! (smijeh)
A kakva je zapravo ideja iza Pump Down kao imena i koncepta albuma? Ja sam jako oduševljen pričicom koju ste kao članak uklopili na omot ploče, ali ispričajte to još svojim riječima i uživo …
N’Toko: To je ispalo prilično slučajno, jer mi nismo imali neki krovni koncept prije samog snimanja. Imali smo cijelo vrijeme osjećaj da sad stvarno radimo neku plesnu ploču, s puno elektronike. Prethodna je bila recimo više dubovska, a sad smo se idejno hranili elektronikom i iz toga je došla inspiracija da je možda malo 90-ih i tehno susreta s hip-hopom u samoj srži nove ploče. Ta je estetika nekako u pozadini. Kad smo pak poslušali snimljeno, shvatili smo da to uopće nije nalik elektronici, nego je zapravo prevladao rock’n’roll od početka do kraja! (smijeh) Ideja je zapravo ostala – da se držimo neke estetike naivne plesne glazbe i zato i naslov Pump Down. Priča koju je bend napravio pak crpi iz naslova pjesama, iz kojih se prikrada sadržaj. Cijelo vrijeme imamo taj Sci Fi osjećaj u pjesmama i i u zvuku i u tekstovima nalazimo neku smjernicu. Kad sve elemente spojiš, ispadne nešto kao Pump Down …
Miha: Onda možeš samo reći “Pump Down! Nema druge!”.
Znači li onda s tri uskličnika pozivate da ploču izvuku s neta, da je “spumpaju” s neta?
N’Toko: Ma daj! (smijeh)
Miha: Samo neka je spumpaju, pa ako je budu previše zloupotrebljavali, spumpat ćemo i mi njih … (smijeh)
Ploča je sad posve svježa i publika će je u Kinu Šiška čuti prvi put. Što možemo očekivati kao koncertni nastavak onoga što ćete danas posijati?
N’Toko: Sad smo došli prilično na nulu, ne. Do sada smo uvijek, kad smo snimili jednu ploču, već imali drugu u zalihi, jer smo polako napredovali s pisanjem tijekom same produkcije, a sad smo zapravo snimili sve što smo napravili u tih par godina i nemamo ni jedne jedine pjesme na lageru. Sve što od sutra radimo je čist krasni novi svijet, tako da smo otvoreni za sve nove ideje. Možda smo čak malo skloni tome da se bacimo u projekt Moveknowledgement Freepop Orchestra …
Upravo na to bih se nadovezao. Svijetle konture Pump Downa asociraju više na svijetle konture Freepop Orchestra. Koliko je svijetli bit Freepop Orchestra nadvladao staru tamnu tvar Movknowledgementa? Znači li to da je sljedeći logični korak ukidanje Moveknovledgementa kao takvih i da ostaje samo Freepop Orchestra?
Miha: Ne. To je zapravo samo jedan ekstremniji dance element koji svi trebamo i to jednom godišnje u Klubu Gromki pustimo van i svi smo pritom sretni i uživamo. Nekako smo svi nabrijani na taj dance i tako to ide. Sljedeća stvar vezana uz ovu ploču je možda još i to da će se nekoliko slovenskih elektroničara prihvatiti remiksa ove ploče, jer je ta ideja oduvijek bila prisutna. Svi malo DJ-amo noću i cijelo vrijeme je bila ideja da bismo sve te rockerske pjesme mogli zavrtjeti u nekom dance obliku. Na jesen, ako sve bude po sreći, stvar bi mogla ugledati svjetlo dana i izaći. Remiksirati bi trebali Rocktex, Novia, Nataša Muševič, Poll A Rock, New Wave Syria, tako da se obećava zanimljiv re-issue pjesama u novom ruhu.
U tom si razdoblju i ti dosta DJ-ao uokolo. Hoćeš li onda imati prste i u remixima?
Miha: Ja mislim da ćemo svi to probati! Pokušat ćemo pronaći svoj izraz i novi dodir s glazbom preko gumbića, a onda ćemo vidjeti …
Istovremeno ne možemo mimo činjenice da si ti, N’Toko, vrlo plodan solo umjetnik. Nedavno ti je izašao novi solo album. Kako se slažu tvoj solo put i put Movknowledgementa – što se tiče vremena koje možeš posvetiti svojim glazbenim osobnostima?
N’Toko: Za sada mogu reći da to ne bi bio problem ni vremenski, nego je više problem moja fizička prisutnost. Sad sam već drugi put zaredom malo zeznuo bend svojom dužom odsutnošću, jer skupina u tom razdoblju nije mogla koncertirati. To mi se čini glavni minus. To nema veze s tim da volim raditi solo stvari, nego više s tim da naprosto volim putovati i to je velik dio mog života.
Jesi li u tom razdoblju uspio japanskoj publici već predstaviti Movkenowledgement u ovom obliku, samu ideju i glazbu benda? Možda nam se uskoro obećava i grupna avantura po zemlji izlazećeg sunca? Možda skok u ocean nesluđenih mogućnosti i uron u posve drukčiji mentalni tok?
N’Toko: Nesluđena stvar koja ti se u Japanu može dogoditi je i to da shvatiš da u glazbenom svijetu uspjeti može biti svugdje drugdje još puno zajebanije nego ovdje. Tamo alternativni bendovi raspolažu bitno manje sredstava i novca nego mi ovdje – unatoč ne baš ružičastoj situaciji … Često sam se pitao, jer već i sam kad idem tamo solo i nemam drugih troškova osim sebe, teško prolazim i koncertna turneja u Japanu mi se ne pokrije, kako bi bilo sjajno da Moveknowledgement ovdje svira. U toj bi sceni nedvojbeno razvalili! Ali kad stanem i počnem zbrajati brojke koliko košta pet avionskih karata i pet karata za brzi vlak do nekog dijela … U tome nema računice ni novca i riječ je u najboljem slučaju o trošku i odbijanju novca za najam prostora u kojima bismo mogli nastupati … I to spoznanje može biti dobro, jer sam vidio bendove koji su možda bolji od nas, a nedvojbeno su etabliraniji i s više iskustva, pa ipak mogu samo sanjati o nastupima u prostorima kao što je Kino Šiška i o uvjetima koji su nama ovdje na raspolaganju. Sviraju po takvim jazbinama kakvih u Sloveniji gotovo nemamo … To mi je stvarno dalo puno motivacije i mislim da ne smijemo biti razmaženi. Kad vidiš da su tamo likovi koji su dva ranga ili više iznad nas i nemaju ni polovicu takvih mogućnosti kao mi, tako da … Kad danas idem gore na pozornicu, ta će sreća i svijest o toj spoznaji biti samo veća, a primjereno tome i užitak i nadam se i iskorištenost …
A što slijedi nakon što Sloveniju obiđete s četiri koncerta ove Pump Down turneje? Nakon Kina Šiška, Kranja, Lenta i Mostovne slijedi … Imate li plan možda još obići festivale pa čak i neka mjesta izvan granica naše države?
Miha: Zajedničku europsku domovinu smo već prilično preharali – Francuska, Mađarska, Njemačka, Češka, Slovačka … Sad se vraćamo korijenima i namjeravamo posjetiti mjesta koja smo dosad prilično zanemarili. U cijelom vremenu naše koncertne karijere ne znam jesmo li imali više od tri špila po Jugi … S obzirom na to da smo htjeli napraviti dance ploču, a ona je po mojim pojmovima ispala vrlo punk, čini nam se da je ta muzika super i prikladna i za predstavljanje na Balkanu, jer je Juga bila puna punka i to je tada cvjetalo, čini mi se da je to mega – ne van u Europu, u Englesku ili Francusku. Idemo malo u Srbiju, Makedoniju, u Bosnu … Tako mogu potvrditi da sad teku neki dogovori, a konkretnije se otvaraju stvari oko Srbije, gdje bismo trebali odsvirati par špilova i predstaviti se na nekoj manjoj turnejici i mi se stvarno iskreno i od srca veselimo tim nastupima i mjestima gdje još nismo bili!
A što je s videopromocijom? Average Bear je već dostupan preko vrlo rudimentiranog videospota, a predstavlja vas kao estetske minimaliste. Planirate li još videospotova i ako da – koga od (ne)etabliranih redatelja imate na umu za takvu suradnju?
Miha: Zapravo je sve više-manje već namješteno. Videospot će se snimati ovdje u Kinu Šiška, gdje su nam ponudili prostor, a snimati bi se trebao krajem kolovoza. Ideje su već date, sve je više-manje razrađeno, tako da će biti uključena i animacija, a snimat ćemo vjerojatno videospot za skladbu Hands, koji će biti snimljen u skraćenom obliku. Pjesma je inače duga šest i pol minuta, a tako dug video bio bi besmislen i skup. Dobili smo takvu partizansku ekipu koja će to napraviti s malo sredstava i na razini. Nešto ćemo odbiti samo za montažera i opet smo oduševljeni da ćemo izvesti nešto svježe. Poanta spota – neću previše reći i odati – je opet da ćemo sami sebe opet ismijati i predstaviti se kao budale.
I da se uživa punom parom …
Miha: Da se uživa punom parom!
Još posljednje pitanje. Kratkoročni i dugoročni planovi i obraćanje našim čitateljima.
N’Toko: Koji su naši dugoročni i kratkoročni planovi? Kratkoročno preživjeti nastup (smijeh), imati jedan kvalitetan i dobar žur, a potom proslaviti da je vatreno krštenje uspješno iza nas i da smo sastavili jednu kvalitetnu ploču. Zatim još tih par ljetnih špilova, napraviti spot, snimiti i izdati remixe, a onda još malo obići slovensko klupstvo.
I da se nađemo za deset godina i zajedno proslavimo 20. godišnjicu benda …
Miha: To bi bilo fenomenalno. Nadajmo se!
Dejan Slak: Onda, kad bismo došli iz Amerike … (smijeh)
fotografije: Aleš Podbrežnik
Galerija slika
