Music In A Doll’s House

0 6

Autor: Peter Podbrežnik

Izvođač: Family
Izdavač: Reprise Records
Izdanje: 1968
Trajanje: 37:14
Ocjena: 4/5

Family su iz još i danas ne posve razjašnjenih razloga bili jedna od najviše zanemarenih pionirskih progresivnorockovskih skupina, iako su u razdoblju između 1968. i 1973., kad je nastupio njihov prerani raspad, izdali nekoliko iznimno zanimljivih i inovativnih ploča kojima su znatno utjecali na neke puno poznatije prog skupine, primjerice Jethro Tull i Genesis. Ono što je Family već na samom početku, kad su 1968. izdali svoj prvijenac »Music In A Doll’s House«, jedan od ključnih albuma pionirskog progresivnorockovskog pokreta, razlikovalo od srodnih skupina bio je posve specifičan vokal pjevača Rogera Chapmana. Njegova pjevačka tehnika, koja je izvirala iz ritma i bluesa, na trenutke je zvučala kao da slušaš poludjelog jarca koji je upravo progutao bezoar i sad ga u silnom bijesu želi pod svaku cijenu izbljuvati na livadu. Svoju specifičnu boju glasa začinio je i osebujnom teatralnošću i karizmom, čime je znatno utjecao i na mladog Petera Gabriela (Genesis).

Roger je, prema vlastitim riječima, pjevačku tehniku učio od soul i r’n’b pjevača predvođenih Rayem Charlesom i Little Richardom, no zvučao je kao nijedan drugi rockovski pjevač prije njega, što je Family, koji su u svojim redovima imali dvojicu odličnih multiinstrumentalista u liku saksofonista Jima Kinga i (od 1990. nadalje) nažalost već pokojnog basista/violinista Rica Grecha, širom otvorilo vrata u svijet zvučne osobenosti. Gitarist John ‘Charlie’ Whitney, koji je dolazio iz bluesa, Familyju je osiguravao inovativne i duhovite gitarske fraze, a i u improviziranju je već na prvim profesionalnim koracima ovog kultnog benda imao puno mašte.

Family su na »Music In A Doll’s House«, koji je za svoje vrijeme bio poprilično eklektičan uradak, vrlo uspješno miješali psihodelični rock s bluesom, orkestralnim aranžmanima i jazzom, čime su postali jedna od prvih progrockovskih skupina, iako je njihov prvijenac po izlasku uglavnom bio prepoznat samo kao prilično neobičan i originalan psihodeličnorockovski album. Poprilično vizionarsko ostvarenje bila je već uvodna kompozicija »The Chase«, u kojoj usred mračnih orkestralnih aranžmana i Rogerova teatralnog režanja vladaju dramatična višeglasja, koja su bila vrlo srodna onima koja su kasnije do briljantnosti izbrusili artrockovski bendovi predvođeni Uriah Heep i Queen.

Romantična akustična balada »Mellowing Grey« s ljupkim pastoralnim aranžmanima pobrine se za izniman ambijentalni kontrast, dok Roger sa specifičnim vokalnim vibratom u svojoj mirnijoj fazi zvuči kao žabac koji je upravo prestao napuhivati se usred parnog regetanja i odlučio da izabranicu radije osvoji na suptilniji način. »Never Like This«, zabavni križanac između psihodelije i blues rocka, sadrži razigranu uvodnu melodiju na usnoj harmonici te dramatična vokalna skladanja, pri čemu ključnu ulogu ponovno odigra Rogerova izvanredna vokalna karizma. »Me My Friend« je s pompoznim orkestralnim aranžmanima i disonantnim instrumentalnim nijansama, u kojima se za primat bore psihodelična vokalna pratnja i Rogerova vokalna bijesnost, jedan od najzanimljivijih eksperimenata na »Music In A Doll’s House«.

»Winter«, gdje Rogerov vokal ponovno podsjeća na rikanje razjarenog jarca usred bljuvanja bezoara, također je jedan od najslikovitijih trenutaka ovog pionirskog albuma, jer sadrži suptilan klavirski aranžman prepleten moćnim vokalnim harmonijama i profinjenim saksofonskim ubacima. Na »Old Songs New Songs«, gdje zanimljivo ispadnu i završne improvizacije, zahvaljujući razigranoj usnoj harmonici, poskakujućem ritmu i razigranoj gitarskoj melodiji, Family opet odnese na bluesrockovski teritorij, pri čemu je Rogerovo pjevačko režanje opet poduprto fascinantnom pratećom pozadinom.

»Hey Mr. Policeman« je šaljivi eksperiment s Rogerovim cinično intoniranim vokalnim nastupom i obešenjačkim gudačko-puhačkim aranžmanima. Ujedno je i jedan od rijetkih trenutaka na albumu u kojem se Rogerov vokal jedva prepoznaje, jer se ovdje trudi pjevati gotovo posve ‘zaglađenim’ i ‘čistim’ glasom. »See Through Windows«, u kojem se gospodin Chapman među svojim pjevačkim ispadima opet pretvori u neispravljivog bijesnika, dok se u pozadini čuje i gostujući melotron u režiji »Music In A Doll’s House« producenta Davea Masona (Traffic), prožet je tamnom atmosferom i zanimljivim gitarskim varijacijama. »Music In A Doll’s House« je zahvaljujući Masonu sadržavao jednu od prvih zabilježenih upotreba melotrona u povijesti progresivnog rocka, godinu dana prije prvijenca King Crimson, koji je tu praksu naširoko populariziralo.

»Peace of Mind«, gdje Roger opet briljira teatralnim vokalnim nastupom, sadrži udarne bubnjarske prijelaze, razdraženo gitarske pasaže i lukave gudačke aranžmane, pri čemu je riječ o vrlo zanimljivom hibridu progresivnog i tvrdog rocka. Sličan stilski recept članovi Familyja primijene i na »Voyage«, koji je obložen melotronskim valovanjima i potresnim gudačkim aranžmanima, gdje uspješno spajaju elemente psihodelije i ranog simfonijskog rocka te tako stvaraju jednu od vizionarskih kompozicija u kojoj se, ako se izuzmu kakofonične improvizacije u srednjem dijelu, nazorno čuje koliko su takvim kompozicijama utjecali na Genesis.

I mistični »The Breeze«, gdje atmosfera oko zvuka metronoma asocira na tiktakanje Djedomrazova ručnog sata dok taj jestivi fiktivni muškarac grije prozeble prste pred pucketavim kaminom, jedno je od najzanimljivijih postignuća ovog prvijenca Familyja. Vokalni kameleon Roger tu usred dramatičnih violinskih aranžmana odabire spokojan i melankoličan pjevački pristup. Album se zaključuje s »3 x Time«, duhovitim križancem između jazza, psihodeličnog rocka i folka, začinjenim pastoralnim gitarskim aranžmanima, pompoznim puhačkim varijacijama, lukavim bubnjarskim prijelazima i dramatičnim vokalnim harmonijama, uz čije slušanje su članovi Uriah Heep i Queen zasigurno mogli puno naučiti.

Family su s »Music In A Doll’s House« stvorili jedan od temeljnih kamena ranog progresivnog rocka, još prije nego što se proširio naziv za novi glazbeni pokret. Možda bi bilo pretjerano početak relativno skromne Family diskografije (sedam studijskih albuma) proglasiti remek-djelom, no određene su kompozicije svojom eklektičnom naravi i samom atmosferom svakako bile ispred vremena u kojem su nastale, dok je Roger Chapman već na svojim počecima bio jedna od prvih velikih karizmatičnih figura ranog progresivnog rocka, zbog čega je »Music In A Doll’s House«, koji je bio ukrašen i umjetničkom, iznimno zanimljivom naslovnicom, po izlasku zasigurno bio nešto sasvim posebno.

Postava

Roger Chapman – vokal, usna harmonika, tenor saksofon
John “Charlie” Whitney – gitara, steel gitara
Jim King – tenor i sopran saksofon, usna harmonika, prateći vokal
Ric Grech – bas gitara, vioina, čelo, prateći vokal
Rob Townsend – bubnjevi, udaraljke

GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Dave Mason (Traffic) – producent, melotron

Produkcija

Dave Mason

Popis skladbi

1. The Chase (2:14)
2. Mellowing Grey (2:48)
3. Never Like This (2:17)
4. Me My Friend (2:01)
5. Variation On A Theme Of Hey Mr. Policeman (0:23)
6. Winter (2:25)
7. Old Songs, New Songs (4:17)
8. Variation On A Theme Of The Breeze (0:40)
9. Hey Mr. Policeman (3:13)
10. See Through Windows (3:43)
11. Variation On A Theme Of Me And My Friend (0:22)
12. Peace Of Mind (2:21)
13. Voyage(3:35)
14. The Breeze (2:50)
15. 3xTime (3:48)

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići