Izvođač: Fonderia
Izdavač: Samozaložba
Izdanje: 2010
Trajanje: 53:12
Ocjena: 4.4/5
Talijanski progresivni rock još živi! I to ne samo onaj tradicionalni RPI podžanr progresivnog rocka (Rock Progressivo Italiano), koji još uvijek čuvaju konzervativci Delirium, Premiata Forneria Marconi, La Maschera Di Cera, New Trolls i naravno Le Orme, nego i onaj malo razigraniji, neograničeni i beskompromisni eklektični prog rock. Na tom području nađe se tek nekoliko grupa, jer talijanski prog fenomeni uglavnom hodaju već spomenutim konzervativnim stazama progresive, ali ipak, takvi akteri postoje. Fonderia, kvartet (odnosno čak i kvintet, imaju naime dva basista, jednoga za studijske pothvate, drugoga za nastupe uživo) iz glavnog grada Italije, istražuje upravo to – neopterećeni eklektični smjer progresivnog rocka, jer bend ima korijene u rocku, funku, elektroničkoj glazbi, jazzu, psihodeliji, a podliježu i utjecajima svjetske glazbe odnosno etna.
Već ime puno govori o smjernicama benda, jer Fonderia na hrvatskom znači ljevaonica (foundry). I kao u ljevaonici, bend od najrazličitijih materijala radi neku smjesu, neku novu stvar koja je potpuno drugačija i s drugačijim svojstvima od onoga prvotnog. I kao tehnika u ljevaonicama razvijao se i sam bend. Fonderia je naime započela kao trio početkom devedesetih, gdje je trojac na probama ponajviše improvizirao. Bend je tako glazbeno kao i članski rastao i gotovo 10 godina kasnije članovi su izdali svoj prvi istoimeni album. Već su prvijencem snažno skrenuli pozornost na sebe, pokupili sve moguće nagrade u Italiji, a zalet im je dala i brzo rastuća baza obožavatelja. Bend sudjeluje i u bezbroj projekata talijanske kulturne scene, radi glazbu za filmove itd. Sve to svakako čini Fonderiu bendom koji se ne smije previdjeti. Jer ako je bend privukao pozornost Marca Migliarija, producenta u legendarnom studiju Real World Studios, koji je u vlasništvu Petera Gabriela, onda je logično zaključiti da ga ne treba zanemariti.
Treći pločica “My Grandmother’s space suit” tako je snimljena pod ravnanjem pravog majstora, koji je među ostalim producirao albume i DVD-e nekih od najvećih grupa na svijetu te svjetski poznatih pojedinaca (Genesis, Deep Purple, Van Morrison i Sigur Ros te Peter Gabriel, Robert Plant, Loreena McKennit … ). Fonderia se tako nije morala brinuti da zvučna esencija njihove glazbe, koja se snažno temelji na ambijentu, neće biti zahvaćena na ploči (sve je snimljeno “uživo”, upravo s namjerom da se energija benda pri sviranju što bolje sačuva). I članovi Fonderie priznaju da ih je ploča i općenito iskustvo snažno gurnulo naprijed na njihovu glazbenom putu, a istodobno se donekle redefinirala i njihova glazba. Prva novost je pojava vokala, koji se na “My Grandmother’s space suit” pojavljuju čak dvaput (“Loaded Gun”, koja je izašla i kao singl, i “I can’t believe this is just another pop(e) song”). No “ljevači” su htjeli još više novosti, ne samo vokal. Usmjerili su se na modernizaciju pečata prošle glazbe, na futurizaciju zvučne slike prošlog stoljeća, o čemu svjedoči i sam naslov albuma. Ukratko, htjeli su iskoristiti današnji napredak u tehnologiji glazbene industrije na svojoj glazbi, koja ima najviše uzora u prošlom stoljeću. I to im je više nego dobro uspjelo.
“My Grandmother’s space suit” ima devet skladbi, koje zajedno daju dobrih sat vremena eklektičnog progresivnog jazza i rocka. Album odlično počinje “Moebius Onion Rings”, smirena jazz skladbica koja stvara ugođaj za svoje nasljednice. Na skladbi se glazbenici uglavnom drže načela “manje je više”; to je prisutno i u solažama i u refrenu i kitici. Upravo to doprinosi idealnom ambijentu i potpunoj smirenosti slušatelja, koji nakon prvog zalogaja za sada odlične ploče žudi za novim komadom Fonderie. No već je “Istanbul” onaj komad koji sve okreće naglavce. Potpuno eksperimentalni free-jazzovski intro i malo teži gitarski rifovi ruše početni ugođaj i potiču slušatelja na veću pozornost. Skladba se kasnije spušta u pomalo Zornovske vode, s etno melodijom gitare i beatom udaraljki, koji snažno graniče sa klezmerskim žanrom židovske tradicionalne glazbe. I puhači nastupaju u sličnom manevru, s stupnjevanjem se oglase i drugi instrumenti, a s vremenom ipak dobijemo očekivani rezultat – eklektični prog jazz-rockovski dir, koji ne dopušta kraće oznake, a istodobno se njima ni ne opterećuje. Treća pjesma “Loaded gun”, izvorno smirena skladba (barem što se tiče instrumentalne strane), poslužuje vokal. I to kakav. Pjesmu otpjeva gošća Barbara Eramo. Sama po sebi skladba nije ništa posebno, smirena pop-jazzovska arija, gdje Eramo ipak doista dolazi do izražaja svojim rasponom. I instrumentalno skladba ima svoje svijetle trenutke, ali ih je premalo odnosno previše su neravnomjerno raspoređeni (tek druga polovica skladbe doista “zaživi”) da bi se pjesma pokazala kao neki vrhunac, na koji su već graničile prve dvije skladbe.
“Gravity Wave” je još jedno instrumentalno djelo, koje se temelji na stupnjevanju i izgradnji ugođaja. Utjecaji elektroničke glazbe više su nego prisutni i na početku mislimo da slušamo (doduše vrlo kvalitetan) IDM (Intelligent Drum’n’Bass) komad. No kad Bultrini udari po gitari, svi snovi (ili noćne more?) o bilo kakvom D’n’B-ju se raspršuju. Dobijemo fusion poslasticu, koja podređuje gotovo sve ambijentu. Post-rockovsko bubnjanje, lagani odjeci trube, melodično sviranje gitare i gotovo već klavirska klasika ponovno potkrepljuju eklektičnu oznaku Fonderie. Možda je “Gravity Wave” tek nešto suvremenije usmjerena, usmjerena na današnju većinsku publiku kojoj je religija elektronička skladba, ali kvaliteta same glazbe i ipak prevladavajući progresivni elementi preočiti su da bi skladba ikako zalutala u razne disko klubove ili u setove skomercijaliziranih DJ-eva, što je na svoj način naravno šteta. Utjecaji suvremene glazbe blijede već u “Liquidu”, gdje zasja progresivni rock i jazzovska fuzija. Rockovski gitarski rifovi, pojedinačne fusion solaže klavijatura i truba u pozadini utemeljitelji su te glazbe, u kojoj Fonderia jednostavno kraljuje. A kako su i sami glazbenici utvrdili da je stvaranje ambijenta njihova jaka strana, da se odlično snalaze u zoni “manje je više”, u tome ustraju i ovaj put, ali to je i sva sličnost koju “Liquid” ima s nekim svojim prethodnicama. I “A billion electric sheep” se hvali sličnim predispozicijama, samo što skupu vrlina “Liquida” možemo pripisati još i odličan spacy zvuk, koji dodatno potkrepljuje sanjalački ugođaj i mekoću zvuka. Povremeni eksperimentalni tvrđi rifovi ipak presijecaju sanjivost i mudro prisiljavaju slušatelja na daljnju koncentraciju.
Kad tako mislimo da će Fonderia sada, kad je pronašla svoju domenu, ustrajati na jazzovski sanjalačkom ambijentu, slijedi pravi “kingcrimsonovski” komad “Gojira”. I zanimljivo je da unatoč Fonderiinoj majstorskoj manipulaciji slušateljevim raspoloženjem svojom smirenom glazbom “Gojira” lako pobire zavidnu titulu vrhunca ploče. Bijesni basovski rifovi, melodične solaže ponovno fenomenalne gitare, siječući free-jazzovski zvukovi trube, spacerockovske klavijature, nevjerojatni breakovi kroz stupnjevanje … Sve to opet pametno umotano u čuda modernog tehnološkog svijeta. Jednostavno nevjerojatna, dah oduzimajuća skladba, koja je cijela, od početka do kraja, jedan veliki vrhunac. I prava je šala kako sljedeća pjesma “I can’t believe this is just another pop(e) song” djeluje u potpunoj suprotnosti s “Gojirom”. Zappovska duhovitost i durovsko veseljaštvo rezultiraju pravom pop komedijom, gdje su naravno, kako kaže naslov, na meti papa i njegovi sluge. Komad je sam po sebi odličan, ali je donekle smetajuće kako zloslutni ugođaj, koji je na vrhuncu s mračnom “Gojirom”, prevaguje u pravu komiku. Naravno, to je ujedno još jedan aspekt benda koji je svakako vrijedan istraživanja. Završetak “Doctor’s hill” je upravo onakav kakvog očekujemo i kakvog album zaslužuje – odličan progresivno fuzijski instrumental, kojemu ambijent ni ne treba graditi, jer je on već potpuno stupnjevan i cijelo vrijeme na vrhuncu. Sve do kraja, kad slatko odzvoni.
“My Grandmother’s space suit” je album koji je nezaobilazan u svakoj kolekciji. Album je koji će te toliko suptilno oduševiti da ćeš ga morati poslušati još jednom, iako nećeš biti sasvim siguran zašto. Toliko je drugačiji od definicije progresivnog rocka, a istodobno ide ruku pod ruku s njegovom eklektičnošću i svim njegovim prvinama. Zašto? Upravo zato što je Fonderiina namjera, namjera koju izražava naslov albuma, uspjela. Nešto je novo čuti (uspješan) pokušaj modernizacije jazz-rocka iz šezdesetih te progresivnog rocka iz sedamdesetih kroz tehnologiju današnjeg vremena. Predrasude su naime toliko snažne da se malo današnjih progresivnih bendova uopće usudi pokušati nešto takvo. Tom trendu slijede i stariji slušatelji, koji će tek teško poslušati ploču prvi, drugi, možda čak i treći put – priznajem, i sam sam trebao više pokušaja da shvatim punu vrijednost truda i naposljetku ciljeva Fonderie. Ali tu je – album koji je vrijedan današnjeg vremena, koji možemo proglasiti presjekom kopiranja starinskog zvuka progresivne glazbe sedamdesetih i time posaditi na početak novog smjera progresivnog žanra. Jer “My grandmother’s space suit” je, jednostavno, napredak u glazbi. I to očit.
Postava
Emanuele Bultrini – gitare
Stefano Vicarelli – klavijature
Federico Nespola – bubnjevi
Luca Pietropaoli – truba
Claudio Mosconi – bas gitara
Gostujući glazbenici:
Barbara Eramo – vokal
Emmanuel Louis – vokal i gitara
Cristiano De Fabritiis – vibrafon
Produkcija
Marco Migliari i Fonderia
Popis skladbi
1. Moebius Onion Rings (4:33)
2. Istanbul (6:43)
3. Loaded Gun (6:24)
4. Gravity Wave (5:44)
5. Liquid (6:42)
6. A Billion Electric Sheep (6:49)
7. Gojira (6:52)
8. I Can’t Believe This Is Just a pop(e) Song (3:28)
9. Doctor’s Hill (5:57)
