Na pivu s legendarnim pjevačem Uriah Heep Johnom Lawtonom i slovenskim teškašima u Hruševju
Datum intervjua: 11.08.2006
Aleš: “John, bok! Kako se osjećaš što već drugi put sviraš na koncertu u Sloveniji?”
John: “Dobro. Dobro je, jer za sada još ne pada kiša (smijeh).”
Aleš: “Kako si uspostavio kontakt s Mary Rose, kako je došlo do vaše suradnje?”
John: “Šoki mi je ponudio da zasviram na festivalu i rekao sam si, zašto da ne. Rekao je da poznaje jako dobre glazbenike koji bi me mogli pratiti. I to nije laž! Stvarno su dobri.”
Aleš: “Mary Rose su vjerojatno trenutno najbolji live rock bend u Sloveniji?”
John: “Mislim da jesu.”
Aleš: “Imaš novi sastav On The Rocks. Što nam možeš reći o njemu?”
John: “On The Rocks je projekt s bivšim Focusovim gitaristom, a u projektu sudjeluju i glazbenici iz Brazila. U osnovi ćemo svirati rock, ali s južnoameričkim utjecajima. Ne kao Santana, ali nekako sa sličnim glazbenim utjecajima. Prema onome što sam čuo na prvim snimkama koje smo napravili zajedno, za sada mogu reći toliko o našem stilu. Planiramo prve koncertne nastupe u bliskoj budućnosti, i to najprije u Nizozemskoj, Belgiji i Njemačkoj, a zatim svirat ćemo dalje na festivalu u Brazilu.”
Aleš: “Koji će to festival biti?”
John: “Neće biti onaj na kojem sviraju Uriah Heep (smijeh). Riječ je o nekom festivalu izvan Rio de Janeira.”
Aleš: “Hoće li vas Uriah Heep pozvati i ove godine na Magician’s Birthday Party u London?”
John: “Više ga ne organiziraju!”
Aleš: “Kako to?”
John: “Zato što je preskup. Dovesti takav šou na noge košta poprilično novca, pogotovo ako želiš da na njemu sviraju svi posebni gosti. Mislim da se sastav više ne želi upuštati u takve financijske troškove i to je dobro. Magician’s Birthday Party je ipak oduvijek bila krasna stvar. Na njoj se okupilo mnoštvo obožavatelja Uriah Heep iz cijeloga svijeta. Taj je šou obično trajao preko dva dana, petak i subotu. Ali ove godine ne više. Mislim da ni u budućnosti nema nikakvih planova u vezi s tim.”
Aleš: “Kako su tekle pripreme s Mary Rose, kako je tekla uigravanje među vama?”
John: “Jučer smo imali samo jednu probu. Dečki su dobri glazbenici i napravili su svoju domaću zadaću.”
Aleš: “Jesi li im ti poslao domaću zadaću?”
John: “Da, Šokiju sam poslao CD sa skladbama koje sam želio uvrstiti u izvedbu svog nastupa ovdje u Postojni. CD je on proslijedio Mary Rose. Želja je bila da sviramo skladbe Uriah Heep. Naravno, imam na raspolaganju i druge skladbe, mogli bismo, recimo, svirati pjesme sastava Lucifer’s Friend, ali smatram da na ovakvom festivalu, kao što je ovaj u Postojni, Uriah Heep jednostavno pripadaju, pa ćemo večeras svirati isključivo skladbe Uriah Heep. Jučer smo prvi put vježbali. Bio sam nervozan. Poslije smo popili nekoliko piva i to je pomoglo (smijeh)!”
Aleš: “Odlična terapija!”
John: “Apsolutno!”
Aleš: “Što se dogodilo s postavom John Lawton Band? Postoji li ona još?”
John: “Postava trenutno miruje. Basistu je “puklo” srce. Morao je na operaciju, na kojoj su mu napravili “by pass”. Trenutno mora mirovati kako bi se oporavio. Gitarist se vratio u Kanadu, u Vancouver…”
Aleš: “Erol Sora?”
John: “Da!”
Aleš: “Upravo je izdao odličan album!”
John: “Da, istina je. “Demented Honour” zvuči jako, jako Erol Sora! To je definitivno njegov album!”
John (nastavlja odgovor u vezi s JLB-om): “Službeno smo prekinuli suradnju. Sastav je na privremenom mirovanju, a pojedinci, eto, trenutno radimo druge stvari.”
Aleš: “Očito je da imaš ogromnu energiju, sad si sastavio On The Rocks? Misliš li da bi to mogao biti tvoj novi stalni sastav?”
John: “Još ne znam. Mogao bih u ovom trenutku reći i ovako: “John Lawton & Mary Rose”. I to bi mogao biti projekt. Ovi dečki koji sjede pokraj mene ovdje su toliko dobri glazbenici da bismo ovo što ćemo danas izvesti mogli ponoviti bilo kada.”
Aleš: “Mogli biste nešto zajedno snimiti.”
John: “Da! Zašto da ne!? Zašto ne, sve su stvari potpuno otvorene. Jedna od najboljih stvari je ta da, kad si glazbenik, nikad ne znaš što se krije iza sljedećeg ugla. Ako si zaposlen u tvornici ili trgovini, unaprijed točno znaš kako će teći tvoji radni dani, a kad si glazbenik, sve je stvar spontanog dogovora. Otprilike: “Bok! Bi li ti mogao,…vidjet ću,… možda stvarno… itd…” Uvijek te čekaju ugodna iznenađenja. Zato kažem da nema nikakvih zapreka da jednom ne ponovimo suradnju. Ne bi bilo lijepo da napravimo samo jedan nastup i onda poželimo jedni drugima doviđenja. Ponekad to jednostavno nije u redu, vrijedi stvarima dati još jednu priliku.”
Aleš: “Nikad ne znaš kakva se kreativna kemija može razviti među vama?”
John: “Da. Može se to reći i tako.”
Aleš: “Slijedi pitanje koje datira iz davne prošlosti. Tko te je otkrio, doveo odnosno predstavio Uriah Heep?”
John: “Dao sam kazetu gitaristu sastava Mot. Pisala se 1974. godina i on je znao da Uriah Heep traže novog pjevača.”
Aleš: “Već 1974.?”
John: “Da! Pa, 1976. se dogodilo. Svidio im se moj materijal i Ken Hensley me nazvao da im se pridružim. Čekaj, koje sam skladbe morao naučiti za audiciju? Stealin’, July Morning i…???”
Davor (klavijaturist Mary Rose): “The Wizard.”
John: “Točno! The Wizard, ha, ha, ha,…!” Tada sam znao samo ime Uriah Heep, ali ne i njihove skladbe. Zato sam izašao i kupio CD s njihovim hitovima da ih mogu naučiti.”
Aleš: “Sad pak preskočimo sasvim drugamo. Surađivao si i s Nijemcima ZAR, bilo je to početkom devedesetih. Što te privuklo k njima, s obzirom na to da su njegovali melodični hard rock, da ne kažem heavy metal, otpjevao si za njih vokale. Izdali su odličan album, kako se ono zvao?
John: “Live Your Life Forever.”
Aleš: “Vrlo zanimljiva i odlična stvar! Što te dovelo u ZAR?”
John: “U početku su me zamolili da im producirao ploču. Rekao sam u redu. Problem je nastao u studiju, kad pjevač nije mogao otpjevati pjesmu. Kad si producent, znaš kako to ide. Čekaš. I ako se ne dogodi prvi dan, kažeš okej. Ako ne ide drugi dan, kažeš si okej, to je eto bonus. A ako ne ide ni treći dan, onda postaneš frustriran. A kad nije išlo ni četvrti dan, rekao sam dosta je, ja pjevam. Dečki su imali nizak proračun. Što su duže bili u studiju, više je novca odlazilo. Tako sam rekao: “Ja ću otpjevati pjesme, a onda s njima napravite što želite.” Tako sam otišao u studio, otpjevao materijal i brzo završio.”
Aleš: “Nevjerojatno je jer zvučiš vrlo visoko i vokal je i u najvišim registrima snažan na ovoj ploči. Ako usporediš te snimke sa skladbama u drugim sastavima čiji si bio član, tvoj je vokal na “Live Your Life Forever” posve nešto posebno. Jesi li imao poseban dan u studiju ili je to zbog same produkcije?”
John: “Znaš, postoje mali trikovi u studiju. Sve prateće vokale dečki su snimili u tonalitetu prilagođenom pjevaču. Sve što moraš napraviti jest da u produkciji u studiju uspore prateće vokale, samo za mali djelić. Onda otpjevaš svoje vokale u istoj toj frekvenciji i sve zajedno vratiš na normalnu brzinu. To je zato da ne zvučiš kao Mickey Mouse.”
John (okreće se članovima Mary Rose): “E, sad sam rekao previše, sad svi vi znate taj štos (smijeh)!”
John: Dakle, ako sve zajedno uspore sasvim malo, to u produkciji pomlađuje tvoj vokal.”
Aleš: “Imaš li još kakav kontakt sa svojim starim kompanjonima iz Lucifer’s Friend?”
John: “Naravno. S vremena na vrijeme dođem u Hamburg i nađem se s njima. Sjednemo zajedno na neko pivo i raspravljamo. Ali ne o glazbi. Sada su aktualne rasprave na temu, znaš: “O, moja leđa, ah, moji zglobovi,… ja imam taj problem,… oh, moje koljeno,…” pa tek onda počnemo razgovarati o glazbi (smijeh).”
John: “Tako je to kad ostariš”
Aleš: “Pa nisi star. Možda tako izgleda, ali u srcu sigurno nisi star?
John: Znaš, glazbenici nikad ne ostare. Glazbenici s godinama postanu kao dobra boca vina. Što dulje pustiš vino da stari, to je bolje. Pustiš ga da stari toliko dugo da ga na kraju više ne možeš piti, ha, ha, ha,ha,…”
Aleš: “Tko je John Lawton kad nije na pozornici?”
John: “Ista sam osoba. Nema glume. Što vidiš, to dobiš. Isti sam lik na pozornici i izvan nje. Volim kuhati, moja su djeca dovoljno stara da žive posve samostalno pa se za njih više ne moram brinuti. I svi moji ostali prijatelji reći će ti isto, da u meni nema pretvaranja.”
John: Znaš, kad bi vjerovao svim tračevima…. Recimo, nas dvojica sjedimo ovdje, ti radiš intervju sa mnom. Doma imaš obješen poster s mojom slikom i kažeš: “Ti si sigurno zvijezda!” A to nije istina. Bio sam samo izabrani sretnik koji se pojavio na pravom mjestu u pravo vrijeme. Da me Ken Hensley nije nazvao… pa, da ti ispričam priču.”
John: Bilo je to kad sam se selio iz kuće u Hamburgu. Na dan svoje selidbe nazvao sam svog agenta i rekao mu: “Dajem ti svoj novi telefonski broj.”. Točno sljedećeg dana nazvao ga je Ken Hensley i zamolio ga da mu da moj novi telefonski broj. Moj je agent bio jedini čovjek kojem sam tada dao svoj novi telefonski broj. I da svom agentu nisam dao novi broj točno dan prije nego što sam se odselio, Ken Hensley vjerojatno nikad ne bi došao do mene. Dakle, tu se krije kapljica sreće. Dakle, moraš biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. Da Ken Hensley nije nazvao mene, nazvao bi nekog drugog i u tom bi slučaju u Uriah Heep pjevao netko drugi umjesto mene. Eto, tako se stvar dogodila. Osim mene, kandidirali su i drugi pjevači kad su Uriah Heep tražili zamjenu, recimo David Coverdale, možda sam im ja bio financijski prihvatljiviji pa su me izabrali, ne znam…. Ali ponudili su mi posao. No nisam nimalo drugačiji od ostalih koji ovdje sjede. Svi smo mi samo glasnici. Samo moraš biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. Gledaj, možda će sutra Whitesnake trebati novog gitarista i možda će to biti Eki (okreće se prema Ekiju, gitaristu Mary Rose), samo se moraš pojaviti na pravom mjestu. Zato nikad ne vjeruj pričicama, ja im sigurno ne vjerujem. Ako počneš vjerovati u njih, glava ti iz dana u dan postaje sve veća i s ljudima se više ne ponašaš, odnosno ne komuniciraš, na prirodan način.”
Aleš: “Kako pak vidiš trenutna zbivanja i stanje na rock sceni?”
John: “Mislim da nije nimalo ružičasto. Mnogo je sastava koji ne znaju svirati, samo lijepo izgledaju i imaju 18 godina. Male curice padaju na dečke dobrog izgleda, koji pak ne znaju svirati. Možda su trenutno dva dobra sastava. Mudfly, recimo, vrlo su popularni, posebno u Engleskoj i Europi.
Jeste li čuli za njih?” (Svi odmahnemo glavom)
Davor: Vjerojatno su iz sedamdesetih?
John: “Oh, ne, ne!”
Eki: Da je netko među nama znao, to bi možda bio jedino Davor.”
John: “Jure! Jure je najmlađi među nama, on bi trebao znati za Mudfly!”
Jure (bubnjar Mary Rose): “Ne znam!”
John (vraća se odgovoru na pitanje): “Trenutna zbivanja u glazbi ne vidim baš u najsvjetlijem svjetlu. Previše je popa, previše je repa, previše je plesne glazbe. A u Engleskoj radijske postaje puštaju samo glazbu koja je popularna. Nemaš izbora. Možeš okretati gumb i tražiti nove i nove postaje koliko ti drago, a na baš svim postajama vrte istu glazbu. I onda si prisiljen,… Znaš, ne znam kako je u Sloveniji, ali u Engleskoj si prisiljen slušati tu glazbu, na kraju si jednostavno staviš svoj CD. Nema srednjeg puta. Kad odeš, recimo, u SAD, u svakoj će saveznoj državi biti barem 20 ako ne i 30, ili najmanje 10 radijskih postaja koje će vrtjeti Aerosmith, Kansas, itd… Ali ne u Engleskoj, a mislim da ni drugdje u Europi. Ili ako odeš u Japan. Tamo vrte rock glazbu, a ne u Engleskoj i Europi. A u izdavačkim kućama kažu: “Ako imate hit, onda dobro!” Brzo pokupe novac i onda prime sljedećeg kandidata u redu. Tako dođe nova izvođačica koja zna mrdati stražnjicom i dobro izgleda, ali ne zna pjevati. Izdavačka kuća brzo zaradi na njoj na jednom hitu, brzo joj zahvali i poželi: “Laku noć. Sljedeća, molim”. Trenutna glazbena scena je “crap”, užasna. Ni TV programa nema pravih. Posvuda vrte samo video spotove. U Engleskoj je samo jedan, inače prebacujem na nizozemske televizijske postaje, gdje vrte živu glazbu, gdje sastavi doista nastupaju uživo i na TV-u možeš vidjeti uživo Jeffa Becka, Davida Gilmoura i velika imena koja sviraju uživo, a istodobno imaju na tržištu i posve novu glazbu. Tu možeš birati, dok radio vrti samo ono što njemu paše. Tako u trgovinu idu 15- ili 16-godišnja djeca koja kupuju glazbu koju čuju na radiju. Recimo, rap glazbenici kao što je Eminem imaju vani svjež hit i mnogi odmah lete u trgovinu jer je to nešto “moderno”, modna ludost, u koraku si s vremenom. 16-godišnja smrkulja će reći: “Uuu!!! Imam novi Eminem CD!” To će zvučati vrlo modno. A ti ćeš reći: “Oooho, to moram kupiti i ja!” Samo da budeš moderan i u koraku s trendovima. I to je sranje, “crap”! To nije način na koji bi mediji trebali posredovati glazbu slušateljima. Oprosti, zvučim grozno, napadam medije, ali to je jedna od stvari koje me osobno jako pogađaju.”
Aleš: “Ne, ne,… Ne zvučiš grozno, takva je jednostavno istina!”
John: Znaš, u Engleskoj ćeš naletjeti na radijske postaje na kojima vrte klasiku ili recimo ABBA-u i ako bi želio čuti još nešto drugo, što je više “s one strane”, kao npr. ZZ Top, Aerosmith ili Bon Jovi, to ćeš teško doživjeti. Jedina rock postaja koja svira “rock glazbu”, vrti “heavy metal”, “thrash metal”, “death metal”,… je postaja Total Rock, i to samo na internetu. Ta postaja, koja vrti isključivo metal, nekoć je zatražila vlastitu radijsku frekvenciju, ali im engleska vlada to nije odobrila.
John: “Znaš što osobno mislim? Velike izdavačke kuće Sony, BMG, EMI jednostavno daju novac i podmićuju medije da se rock glazba ne vrti na radiju. To je moja teorija!”
Potom je John Lawton uljudno preusmjerio razgovor na sastav Mary Rose!
John: Pa pitaj i njih nešto, neka i oni malo govore!”
Aleš: “Opet ste zajedno, radite punom parom! Kakav je osjećaj i kako se osjeća sastav?”
Aleš: “Imali ste snimljenu ploču, što se dogodilo s izdanjem?
Eki: “Da. “Rocks Off”. Album “Rocks Off” izdan je samo na kazeti. Pa kasnije smo planirali izdati novi album na kazeti, vinilu i CD-u. Stvar smo financirali sami i platili 20.000 DEM (njemačkih maraka), sve je išlo iz naših džepova. Helidon nas je poslao u studio i rekao da će nam dati 20.000 DEM za pokrivanje troškova. Došli smo s engleskim stihovima, pjevača smo imali iz Italije. Kad smo snimili naš materijal, u Helidonu su rekli: “Dobro, a sad snimite sve zajedno još jednom na slovenskom.” Pa je onda i to propalo sa Studiom Tivoli, koji je izgorio s tim snimkama. Sada smo pak ova nova ekipa koja je večeras okupljena ovdje, zajedno, i imam osjećaj da ćemo ostati zajedno.”
Aleš: “A nova ploča?”
Eki: “Treću ploču snimili smo u Postojni, trebala bi izaći vjerojatno ove godine u rujnu.”
Aleš: “Što ako se dogodi, kao što je maloprije spomenuo John, da se prihvatite nekakve tješnje suradnje s Johnom Lawtonom i projekta s njim u budućnosti?”
Davor: “Step by step”
Eki: “Polako, polako,…”
Davor: “Vidjet ćemo najprije kako će ići danas. To je, znaš, kao nogometna momčad koja kaže da je već u polufinalu Kupa UEFA, a već si u drugom kolu pretkola naletio na minu. Dakle koncert, “after party”, a onda ćemo vidjeti kako i što dalje.”
Davor: “Kao što znate, danas sviramo, kasnije nakon našeg zajedničkog nastupa s Johnom, i sami još jednom kao Mary Rose i naša je današnja koncentracija 100% usredotočena samo na špil.”
Aleš: “Aha! Imate dva koncerta jedan za drugim, što kažete na to?”
Davor: “Hja, tako je ispalo!”
Eki: “Sviramo s Johnom Lawtonom, onda je između “striptease”, tad imamo vremena da se naštimamo i idemo opet natrag na pozornicu. Danas ćemo svirati i potpuno nove komade s ploče koja će upravo izaći. To je za nas vrlo važan nastup, imam baš jednu takvu “veliku kvrgu” u želudcu.”
Aleš: “Sad iza sebe već imate poprilično koncerata, svirali ste i kao predgrupa Whitesnakeu, čini mi se da je scena u Sloveniji narasla, a ne podržava je baš nitko. Puno je perspektivnih mladih sastava koji samo “drndaju” po garažama.”
Eki: “Uvijek ista stara priča. Izdavačke kuće! S našom trećom ppločom bio sam kod svih naših izdavača, nitko je nije htio. Ploču im neću dati džabe. Gledaj, radije je stavim na internet pa neka je ljudi “downloadaju”. Dodam još i omote i to je to. Tako ću više svirati. Znaš, dođeš u izdavačku kuću i kažeš da ti barem pokriju troškove za trud, tih simboličnih 50.000. Ljudi s finim autima, vikendicama, razni kamermani, kažeš im: “Daj, možemo li se dogovoriti za simboličko pokriće naših osnovnih troškova?” i onda ti tip kaže: “Znaš, morat ćeš donijeti i omot!” Eto, nije to ništa posebno da bi se od muhe pravio slon, znaš, u osnovi svi ovdje radimo glazbu da bismo je mogli svirati, ništa više. Inače sam presretan da smo ova ekipa Jure, Davor i Mitja zajedno, naravno i uz činjenicu da nas je Šoki spojio s gospodinom Lawtonom i da bismo, recimo, sutra prestali, imali bismo tako velik dokument da smo svirali s gospodinom Lawtonom, pionirom rocka. On o tome može reći više.”
John: “Nisam pionir rocka! Rock su izmislili drugi, mi smo druga generacija koja je rock glazbu ponijela korak naprijed, korak dalje. Pioniri su bili, recimo, Elvis Presley, Jerry Lee Lewis, Chuck Berry. Ti su ljudi rekli: “Mi više nećemo svirati kao Frank Sinatra!”. Presleyjev It’s All Right Mama, to je pravo pionirstvo rocka.”
Dragan: “Eki, posljednja postava Mary Rose vjerojatno je najjača u vašoj povijesti, što misliš?”
Eki: Probe vodimo na sve moguće načine. Različiti članovi mogu voditi probu Mary Rose. Mogu učiti, recimo, od Jurea, Davora, Mitje, različiti vodimo probe. Znanje i iskustvo kruže, upoznajemo se sve više i više, sastav iz dana u dan funkcionira bolje.”
Jure: I obrnuto, ja učim od Ekija i ostalih, međusobno se nadopunjujemo u sastavu!”
Dragan: “Dobra vibracija je glavna.”
Eki: “To da!”
Dragan: Što kažete na vaš špil kad ste nastupili prije Whitesnakea u ljubljanskim Križankama i večeras, ima li kakvih razlika?
Davor: “Nastup uz Whitesnake bio je prvi u ovoj sadašnjoj postavi Mary Rose. Bio je vrlo važan. Ovo sada s Johnom Lawtonom opet je druga priča, vrlo sam brzo morao naštudirati sav materijal.”
Dragan: “I Doug Aldrich, gitarist Whitesnakea, bio je oduševljen vama nakon koncerta u Križankama. Rekao je: “Dobro pivo i dobra glazba, ovdje u Sloveniji!”
Eki: “Nakon koncerta je Whitesnakeov menadžer došao do nas i zamolio nas za kontakt.”
Dragan: “Kakav je bio osjećaj kad vam je iznad glava vijorila zastava s natpisom i amblemom Whitesnakea? Jeste li se tresli prije koncerta?
Davor: “Radilo se o simboličnom nastupu Mary Rose, kao što kažem, premijernom u ovoj postavi. Jednostavno smo bili toliko zaposleni svim pripremama za nastup da nismo imali vremena razmišljati što se oko nas događa u tom trenutku. Zvučna proba bila je vrlo dobra. U dva sata dobro smo se navikli na ambijent, zastava nam nije smetala.”
Dragan: “Vi ste prvi bend iz Postojne koji je ikada nastupio u Križankama.”
Eki: “Ne! Prije nas su tamo već svirali Črna gradnja.”
Dragan: “Kada?”
Eki: “1983. godine (Novi Rock).”
Aleš: “Opći je dojam da se danas prava rock glazba ponovno budi! Recimo “reunion” Buldožera, pa u susjednoj Austriji ponovno okupljanje No Bros nakon dvadeset godina,…”
Eki: Da, to je vrlo oduševljavajuće, vrlo važno i za nas. A No Bros. To je bio odličan bend, stvarno su bili dobri. Gledao sam ih 1985. Bilo je to u Hali Tivoli, bio sam u prvom redu!”
Aleš: “John? Jesi li oduševljen Slovenijom? Jesi li ikada imao priliku uzeti vremena i posjetiti neko zanimljivo mjesto u našoj zemlji?”
John: “Htio sam danas posjetiti Postojnsku jamu, ali nije bilo vremena. Uvijek si negdje zauzet kad si na turneji ili tik prije nastupa, recimo moraš se posvetiti zvučnoj probi ili baš juriš na avion, i sl…. Mislim da Slovenija mora biti jako lijepa, predložili su mi da posjetim Bled! Doći ću na Bledsko jezero kao neki japanski turist s velikom kamerom, ili čak s dvije ili tri, ha, ha, ha,…”
John: “Prošli sam tjedan bio u Latviji, bio je to neki kraj uz jezero. Pokraj njega nalazilo se brdo na kojem je bilo mnoštvo križeva. Kad je to još bio Sovjetski Savez, ljudi su tamo postavljali križeve na to brdo, a Rusi su ih neprestano uklanjali. No ljudi su bili uporni i Rusi su naposljetku odustali i ostavili sve te križeve na miru. To su golemi križevi od tankih grana, oko 100.000 križeva stoji tamo i kad hodaš među njima te na drugoj strani pogledaš crkvu na brdu kroz te križeve, taj ti pogled jednostavno oduzme dah. Mislim da svaka država ima nešto slično. Recimo Ayers Rock u Australiji, a mi Englezi imamo našu famoznu Buckinghamsku palaču (smijeh)!”
Aleš: “Uz sve svoje godine, John, koje broji, ili ću radije ovako pitati. S obzirom na sva iskustva koja si stekao u svojoj bogatoj karijeri, kako brineš o svom glasu?”
John: “Ne brinem. Moja je teorija oduvijek bila Jack Daniels i cigareta. To radim već dugo i očito funkcionira. Inače je “soundcheck” put do zagrijavanja mog glasa. Kad ne pjevam nekoliko tjedana, onda uzmem gitaru u ruke i malo vježbam pjevanje uz gitaru. Inače je to doista iznimno. Na kraju vrta kod kuće imam veliku sjenicu, tamo odem sa svojom gitarom i odradim nekoliko vježbi, ali kao što kažem, vrlo rijetko. Ali sam sretnik. Znaš, što glas više stari, to gubi više snage, a s tim gubi i visinu. Ali kad ostariš, naučiš blefirati, razumiješ što želim reći? Kad tijekom nastupa dođe do tonova koji su vrlo visoki, kažeš si: “Ne! Toga neću otpjevati!” I ideš “naokolo”, tako da zaobiđeš te visoke registre koji ti ne odgovaraju i to se zove blefiranje. U ovom sam trenutku najbolji u blefiranju, ha, ha, ha,…”
Aleš: “Možda bismo u tom slučaju izabrali ljepši izraz “improviziranje”?”
John: “Da, da! Ali ionako uvijek improviziram. To silno volim. U studiju se moraš često držati strogih pravila pri izvedbi melodije, a uživo nikako, u smislu da bi morao ponoviti neku melodiju, da bi neka stvar zvučala točno onako kako zvuči na studijskoj snimci. A na pozornici si daš duška. Tako je npr. i s gitarskim solom. Pa, osim kod vrlo važnih melodija koje bi, ako ih sviraš drukčije, mogle promijeniti skladbu do te mjere da od nje nastane praktički nova skladba. Recimo u komadu Come Back To Me. Glavnu melodiju moraš na gitari svirati onakvu kakva je u svom izvorniku, a onda kad dođe solo, nije nužno da je takav kao na studijskom albumu.”
Aleš: “Kamo sežu tvoji korijeni, pjevački korijeni, kakav si pjevač u osnovi?”
John: “Moji su korijeni u bluesu.”
Aleš: “U Uriah Heep si donio posve posebnu vibraciju koju sastav u svom izrazu nije imao dok im se nisi pridružio upravo ti.”
John: “To ovisi o pjevaču. Npr. Paul Rodgers, koji sada pjeva s Queen. Gledao sam ih u Londonu. Za sebe osobno mogu tvrditi da mi je Queen s Paulom Rodgersom puno draži nego Queen s Freddiejem Mercuryjem. Paul jednostavno dodaje u skladbe nešto sitnica, nešto vibracije, što skladbe učini za nijansu drugačijima. Puno ljudi kaže: “Oh, Freddie Mercury bio je bog!” Doista je bio. On je bio Queen. Sada, kad je Paul s Queen, ljudi više ne govore samo o Freddieju Mercuryju, govore i o Rogeru Tayloru i Brianu Mayu. Osobno mi se Queen puno više sviđaju jer im Paul Rodgers dodaje onu delikatnost, onu bluesy točku na “i”, u cjelokupnoj slici. Paul Rodgers mi je ionako jedan od osobnih heroja!”
Aleš: “John, stvarno hvala na dragocjenom vremenu koje si nam posvetio za ovaj intervju.”
John: “Hvala, bilo mi je veliko zadovoljstvo.”
Aleš: Želim vam, tebi i Mary Rose, odličan večerašnji nastup u Postojni na Biker’s Festivalu, puno zabave i istodobno što manje kiše!”
John: “Hvala. Veselim se večerašnjem nastupu pred slovenskom publikom.”
Galerija slika
