Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Dvorana Vatroslav Lisinski / Zagreb / Hrvatska
Datum koncerta: 27.01.2009
Broj posjetitelja: 3000
Cijena ulaznice: 190,00HRK
Sjećaš li se još posjeta Blackmore’s Night u Ljubljani, 22.04.2007.? Nastup je bio na otvorenom, usred centra Ljubljane (Križanke)! Manje od deset metara od pozornice grmjelo je i bučalo od prometne buke iz susjedne Ziosove ulice. Zanimljivo je naime to da kod nastupa svakojakih “balkanskih šalabajzera” Zoisovu ulicu tako ljubazno zatvore za sav promet, čega naš legendarni osnivač Deep Purplea i Rainbowa Richie Blackmore, u slovenskoj prijestolnici – rockerski kronično uskog uma, naprosto nije bio dostojan. Tijekom tog koncerta vidno se osjećala gitaristova velika nelagoda pa je publika bila konkretno zakinuta.
Nepune dvije godine poslije Blackmore’s Night kreću na kratku europsku turneju, nakon koje slijedi izlet u Sjevernu Ameriku. No ti se datumi odnose na nastupe u zatvorenim dvoranama, koje služe raznim predstavama od baleta do lutkarskih predstava. Turneja je naravno vrlo aktualna jer postava na njoj predstavlja novi studijski album “Secret Voyage” (SPV Records, 2008). Prvi datum te turneje upravo je Zagreb i dvorana Vatroslav Lisinski (ljubljanski ekvivalent tome bio bi Cankarjev dom). Dakle, potpuno drugi ambijent nego Križanke. Unatoč savjetima organizatora da budemo na mjestu događaja što je moguće točniji, jer koncerti počinju praktički u prvoj minuti najavljenog sata, ovaj smo put, obilno zavaljeni na stolcima dvorane, već gotovo počeli gubiti nadu.
Prema očekivanjima, a i na izričitu želju menadžmenta grupe, i ovaj je put dvorana primila lijepi tuce nalickanih šema koje su na koncert došle razmetati svoju renesansnu odjeću. Prvu nagradu među šemama definitivno je odnio tip koji je na sebe navukao cijeli viteški oklop i sa svojom limenom konfekcijom nespretno se vukao po dvorani.
Čekanje je bilo teško. Oči su mi se zatvarale jer je prošlo najmanje 45 minuta dodatnog čekanja koje smo ubili u dvorani. Kazaljke su se opasno nagnule prema pola deset kad se začuo snimljeni uvod nove ploče “Secret Voyage” naslovljen God Save The Keg. Uvod je postajao sve glasniji. Budući da su svjetla u dvorani ostala upaljena, ljudi nisu ni dobro shvatili da je koncert zapravo počeo. Nakon dobre minute u dvorani se počelo mračiti i ljudi su se prenuli, počeli pljeskati i bučno cvrkutati.
Na pozornici se pojavljuju njegova ekselencija Richie Blackmore (gitara, mandolina, domra, hurdy gurdy), Candice Night (vokal, tamburin, pištaljke), Bard David of Larchmont (klavijature, prateći vokal), Squire Malcolm of Lumley (Malcolm Dick) – udaraljke/bubnjevi/prateći vokal i dva posve nova člana, basist/gitarist/mandolinist Earl Grey of Chamay (Mike Clemente) te crvenokosa curica Gypsy Rose (violina, prateći vokal).
Na platnu brodska krma, plovidba kroz maglicu noći prema njedrima pune lune uz Locked Within Crystal Ball. U uvodnoj solaži na mandolini Blackmorea nije bilo dovoljno čuti, no stvar su sanirali vrlo brzo. Zvuk je kroz nastup bio besprijekoran, a tome je u velikoj mjeri doprinijela i odlična akustika dvorane Vatroslav Lisinski. Sjedala su bila marljivo popunjena i u dvorani se zabavljalo kojih 3000 glava, većinom prosječne dobi srednjih četrdesetih, koja nije pokazivala baš nikakve posebne znakove opterećenosti prošlom slavom i doprinosom Richieja Blackmorea za dobrobit i procvat carstva rocka. On je trebao priličan svežanj minuta da se “ugrije” i zagimnastizira. U prvoj polovici igrao je iznenađujućeg statista, središte pozornosti preuzimala je njegova (odnedavno) supruga Candice, koja je svojim perjano lakim pjevanjem, slatko koketnim temperamentom izvanredne igre scenskog kretanja, očaravajućim vokalom, suvereno vodila grupu na pozornici. Zanimljivo je bilo to da je njezina izražajna snaga prvi put vidno došla do izražaja upravo u obradi Purple klasika Soldier Of Fortune, gdje su s Richiejem ostali sami na pozornici i gdje je osjetljivost i suptilnost, kroz urođeni dar kombinatorike renesansnih pjevačkih poriva keltske pastorale i Richiejeva unikatnog gitarskog dodira vječnosti, najintenzivnije zaiskrila. Dakle, proporcionalno obrnuto rastući efekt. Što je bilo manje instrumentalne pratnje uz Candice, to je njezin vokal djelovao uvjerljivije i očaravajuće. Izvanredno. Kroz izvrsne dodire akustike i čulne uživljenosti Candice, u nastavku su odlično zazvučale i obrade Wish You Were Here (Rednex) i Diamonds And Rust (Joan Baez).
Čovjek u crnom pak se prvi put probudio i probio iz “pozadine”, pod snop reflektora većeg okidanja luxa osvjetljenja, uz Rainbow obradu Ariel, gdje se pod njegovom palicom probudila cijela prateća ekipa na pozornici i mogli smo se prvi put osvijestiti o magiji jedinstvenog zvuka Fender Stratocastera. Bez obzira na to gdje, kada ili kako u Blackmoreovoj karijeri, to je bio trenutak kad se slušatelj mogao uživo slići s ekspresijom, emocijama i unikatnim poimanjem glazbe ovog genija. Ono što je slušatelju prije bilo dopušteno samo uživanjem audio-vizualnih proteza (čitaj: nosača zvuka), napokon je mogao zahvatiti velikom žlicom na živom nastupu. U trenu su kožu prekrili žmarci uz zvukove neizmjernog melankoličnog jecanja Blackmoreove Stratocaster gitare.
Tada te presiječe da, zapravo, to što radi tip iz Blackmore’s Night nije nimalo nešto novo. To je cijelo vrijeme bilo u njemu i dozrijevalo. Na vidjelo je obavezno izlazilo već kroz karijeru Deep Purplea i Rainbowa, ali u drugačijim dozama odnosno kontekstu, naravno. Richie i tijekom današnjeg vezenja solaža unutar autorskih skladbi Blackmore’s Night upliće karakteristične solističke kvrgavosti svog najzloglasnijeg Purple/Rainbow razdoblja, bez obzira kakvo brenkalo drži u rukama.
Čovjeka je zanimljivo promatrati. Izvanredan je egotrip. Dok Candice gruče u prvom planu, čovjek u crnom drži se nešto iza nje, pogledima doslovno do ušiju zaronjen ljubaka svoju gitaru ili posve zatvorenih očiju, na granici odklopa, slijedi tonalitete koje pokreće njegovo sviranje. Rijetki su trenuci kad usmjeri pogled prema publici i kad se to dogodi, može te pogoditi najotrovnije oštar pogled ispod čela, napola zatvorenih očiju prostrijeli te kao grom iz vedra neba. Richie naravno dirigira i vodi ostale glazbenike rukama i kretnjama glave (kimanje, odmahivanje). Kad od bubnjeva zahtijeva da stanu, povuče ruku preko svog grla – što bi moglo značiti i: “Glava ti ide!” Ali bez toga, to naprosto ne bi bio naš Richie. Isto tako je naglim kretnjama glave u oba smjera tijekom koncerta slao Candice lijevo i desno po pozornici. Strogo su zacrtane granice na pozornici gdje se tko smije kretati, kako se tko smije kretati i kada se tko smije kretati. Richieja nećete sresti na krajnjoj desnoj strani (gledano s pozornice prema publici). Njegov basist (s Richiejeve desne strane) neće se približiti sredini pozornice, a kamoli prijeći nevidljivu liniju sa stalkom za mikrofon, odnosno točku gdje je pozicionirana Candice. Gypsy Rose pojavila se za samo jednu skladbu uz Candice, inače je veselo pletla u krajnjem desnom kutu na svojoj violini, iako je odličnim sviranjem (solaža tijekom Russian Song) “otjerala s pozornice samog Richieja (ovaj je teatralno pobjegao tijekom njezine solaže u smislu: “Pa ovdje više nemam što tražiti!”), što je izazvalo salve smijeha u dvorani.
Naravno, Candice je prirodni medij između grupe (osobito Richieja) i publike. Pritom djeluje pomalo smetajuće njezino neprestano zabavljanje Richiejem na pozornici u smislu: “Pa što želi sad naš mali Richie!?” No takav je način privlačenja pozornosti koji za sebe zahtijeva čovjek u crnom. Smiješno u konačnom zbroju. Richie je naprosto veliko dijete.
Koncert je bio nevjerojatno dugačak. Preko dva i pol sata. A kad se grupa pri kraju oprostila, vidno ekstatična publika počela je pjevati osnovni motiv Purple klasika Black Night. Zbog straha pred (zbog medija i umjetno uspostavljenom) Blackmoreovom višegodišnjom Purple alergijom, uplašio sam se da će se sad Blackmore’s Night doista ekspresno spakirati iz Zagreba. No demantirao me, zapravo šokirao, ispaljeni distorzirani rafal iza zavjese, koji je doletio iz Richiejeve Stratocasterice! Aaaaa….
Hej!!! Čovjek se pojavljuje na pozornici sa svojim podanicima i doista zapale Black Night. Richie sa Stratocasterom sa solažama preuzetim iz drugog svijeta. Pozornica postaje Blackmore. I čovjek ne prestaje iznenađivati kad se počne igrati s glavnim gitarskim uzorkom Woman From Tokyo .Pritom nije dugo ustrajao, nego je preskočio na lijeno, dlanom prigušeno, ubiranje jednostavnih akorda. Kad je Candice otvorila usta: “We all came down to Montreux….” dvorana je poskočila do temelja krova! Još više nas je potresло kad je Blackmore nakon refrena ispalio originalni Purple riff iz sebe.
Što reći na kraju? Bez obzira jeste li opterećeni Blackmoreovim odbijanjem svih ponuda o ponovnoj reaktivaciji Purplea ili Rainbowa, neka vam bude jasno da ako ste došli na koncert Blackmore’s Night, možete u punini uživati u geniju ovog glazbenika! I to je bit. Ja sam to zapravo shvatio na koncertu, jer je dotad duboko u meni tinjao potisnuti osjećaj ljutnje prema umjetniku kojem se više ne da baviti matičnim grupama, a sada sam mu mogao biti zahvalan što me oslobodio tih spona.
Grupa Blackmore’s Night odlična je stvar i ljubitelji keltskih zvukova, renesanse prožete klasičnim aranžmanima, kojima zapovijeda jedinstvena kombinacija Candice i Richieja, ovaj susret nikako ne smiju propustiti! Richie uživa! To je (sada) provjereno! Općenito je hrvatska publika izvanredno reagirala i odlično se uklopila u poantu scenske izvedbe Blackmore’s Night, što je pridonijelo dodatnim plus bodovima cjelokupnom završnom osjećaju kad je u dvorani odjeknuo posljednji ton i pozdrav grupe na oproštaju. Energija koja se prelijevala tijekom koncerta bila je jedinstvena.
No s druge strane ostaje poprilično primjedbi na sljedeće. Na svakom koncertu Blackmore’s Night naletjet ćete na slobodno šetanje “foto egzorcista” (čitaj: “zaštitari”), koji ti mogu trajno oduzeti dio imovine (čitaj: uređaje za snimanje svih vrsta). Ne samo to. Čak su i mobiteli ugroženi. Da. Čak i ako njime slikaš na udaljenosti od 50 m i više od pozornice. Takva je politika menadžmenta. Letiš pak iz dvorane i postaneš “fizički uklonjen” s mjesta događaja ako se pokažeš “nepopravljivim”. Smatram da nijedna publika ne zaslužuje takvo poniženje i zato je to postupanje velika sramota politike menadžmenta grupe, koja baca veliku crnu mrlju, ne samo na sebe i grupu, nego na cjelokupnu svjetsku sliku glazbene industrije.
I to šetanje etiketiranih ljudskih pasa užasno je smetajuće, jer se potpuno prepuštaš uživanju u glazbi, a u sljedećem trenutku ti netko prikolica s lijeve ili desne strane u vidno polje. Bez ikakvog obzira. A ljudi su platili ulaznice. Ozbiljno razmišljam hoću li se zbog nametnutog uživanja u takvim “gorkim začinima” tijekom predstave ikada više udostojiti posjetiti neki koncert Blackmore’s Night. Usput, ovo je bio prvi Blackmore’s Night u karijeri grupe gdje su Candice i Richie nastupili kao tek ispečeni bračni par.
A što su, osim nabrojanog, u Zagrebu još odsvirali Blackmore’s Night? To su bile: Queen For A Day (Part 1 and 2), Under A Violet Moon, Streets Of London, Times They Are A Changing (orig. Bob Dylan), Durch den wald zum Bachaus, World of Stone, Guilded Cage, Far Far Away, Home Again (plus Ode To Drinking), Loreley, I Still Remember, Renaissance Faire, Ghost Of A Rose, Fires At Midnight, The Clock Ticks On, The Village Lanterne, All For One.
fotografije: Jadran Tomšič
Galerija slika
