Mjesto: Orpheum / Graz / Austrija
Datum intervjua: 05.05.2010
Da mi je netko rekao da ću jednom sjediti za istim stolom s legendarnim škotskim rockerima Nazareth, zamolio bih ga da smisli neku bolju šalu. A ipak je vrag odnio šalu i to se zaista dogodilo. Skupina koja traje više od 40 godina i ima nekoliko nezaboravnih evergreena, poput skladbi This Flight Tonight, Love Hurts, Dream On, My White Bycycle, potresala je vrhove ljestvica osobito u prvoj polovici sedamdesetih.
Nazareth su 2010. krenuli na novu turneju. Nazvali su je više nego prikladno “Still Lound N’ Proud”. Na njoj su stali i u austrijskom Grazu, u tamošnjoj dvorani Orpheum. Možeš li uopće poželjeti prikladniju lokaciju za koncert benda kao što je Nazareth?
Za stol su nam sjela oba originalna i osnivačka člana postave, pjevač Dan Mccafferty i basist Pete Agnew, te u sažetom i vrlo zabavnom razgovoru otkrila zašto je tome tako i danas..
RockLine: Usred ste nove europske turneje, kako ide? Je li sve u redu?
Pete: Iza nas su tri i pol tjedna turneje. Dosad nam ide jako dobro. Stalno smo na turnejama.
Dan: Iza nas je britanski dio, slijedi opsežni germanski dio, a na kraju još i Sjeverna Amerika.
RockLine: Turneju ste nazvali Still Loud n’ Proud. Zašto ste se odlučili za taj naziv?
Dan: Zato što smo još uvijek glasni i ponosni!
Pete: Znaš, kad dogovaraš koncerte, u Njemačkoj uvijek traže neko ime turneje, neki naziv. Nije trebalo dugo razbijati glavu. Naš famozni album “Loud ‘N Proud” nam je tu jako pomogao. Znaš, prije puno, puno godina, još u sedamdesetima, turneju po Kanadi nazvali smo “Loud N’ Proud”. Tada nam je upravo izašao taj album. Sve je to samo ime. Turneju smo morali nekako nazvati.
Dan: Umjesto da se zove, recimo, Bob, ha, ha, ha….
RockLine: Prije dvije godine izdali ste novi studijski album “The Newz”. S novom, trenutnom postavom, koja postoji znatno dulje nego što je star novi album. Kakva je bila pozadina nastanka albuma?
Dan: Zadnji CD koji smo snimili prije “The Newz” izašao je prije deset godina. Zvao se “Boogaloo”. Na tom je albumu u postavi na gitari već svirao Jimmy Murrison. Nakon toga se dogodilo da je naš dobri stari Darrell (Darrell Sweet, op. prev.) umro od srčanog udara. Tako nam se pridružio Lee (Lee Agnew, sin basista skupine Petea Agnewa, op. prev.). Imali smo dovoljno materijala za novi album, ali se nikako nismo uspjeli dogovoriti s izdavačima. Rekli su nam da album možemo snimiti, ali da neće učiniti ništa više. Nikakve promocije. A to za nas nije imalo nikakvog smisla. Nikakve vizije. Zato smo rekli da ćemo ostati kod svojih turneja, a album ćemo jednom izdati i u samizdatu ako bude trebalo. Cijeli koncept pokrenuli smo ispočetka. Dogodilo se da su se za nas zagrijali u Švicarskoj, u tamošnjoj podružnici Phonogram Recordsa, njima smo poslali sve detalje, materijal, i jako im se svidio i naslov koji smo izabrali za album.
Pete: Naslov mi se čini vrlo posrećenim. Album je pun novih ideja, u skupini smo pri pisanju i snimanju odlično surađivali. Zato je jako raznolik. U ekipi imamo dvojicu znatno mlađih članova od Dana i mene, pa su se uvukli i neki novi utjecaji. Album zvuči modernije.
RockLine: Dakle, Lee i Jimmy bili su prilično utjecajni faktori u oblikovanju zvuka novog albuma?
Pete: Da, jako.
Dan: Posebno je Jimmy doprinio puno aranžmana.
Pete: I dok smo album privodili kraju, u zraku je bilo puno dobrih ideja kako pojedine ideje uklopiti u aranžmane. Puno smo razgovarali međusobno i na kraju postigli vrlo dobar konsenzus oko konačne slike skladbi, a naposljetku i albuma.
Dan: Kriterij je bio da složimo 13 skladbi za album koje će se svidjeti baš svim četvorici članova. I to smo postigli. Dakle, nitko od nas nakon, recimo, pola godine nije se mogao izvlačiti da mu se neka skladba ne sviđa, jer mu se sviđala, ha, ha, ha…
RockLine: Budući da je vladala desetogodišnja suša sa studijskim albumima, jeste li se ikad bojali da će ljudi biti siti dolaženja na vaše turneje, koje su inače razmjerno česte?
Pete: Ljudi jako rado dolaze na naše koncerte. Zbog klasika. Zato se ne možemo bojati da ćemo ostati bez publike. Točno je, međutim, da u rujnu i listopadu ove godine, nakon što završimo turneju, idemo u Prag, gdje ćemo početi snimati naš novi studijski album. Dakle, ljeti n
Dan: Osim ako ne želiš šarati po tržištu. Mnogi to danas rade. Albume kupuju stariji ljubitelji glazbe, mladi su zadovoljni mp3-jevima.
Pete: Prije tri ili četiri godine dobio sam singl koji je u Velikoj Britaniji u prvom tjednu izlaska zauzeo prvo mjesto i prodao se u 25.000 primjeraka. Strašno sam se nasmijao tome. Kad smo mi izdavali singlove, nisi mogao ući na Top 10 ako nisi prodavao 50.000 primjeraka dnevno. Dnevno! Kad pogledaš situaciju danas, sve je to potpuna šala. To se više ne može shvaćati ozbiljno.
Dan: Internet je sve promijenio. Materijal, glazba nalazi se na njemu i dostupna je svakome. Tamo te čeka. Nikamo neće pobjeći. Zato ti ne treba ići u trgovinu i euforično kopati po policama za svojim omiljenim izvođačem. Ljudi su komotni i neradi daju novac. A internet im daje oduška.
Pete: Ne mogu ti ni reći koliko sam sretan što nisam u novom bendu. Novim bendovima mora biti danas jako, jako teško.
RockLine: Jeste li si ikad zamišljali da ćete nakon više od 40 godina ustrajanja na sceni još uvijek biti tako glasni i ponosni?
Pete: Ne, ne! Ni u snu, ha, ha, ha, ha,… Moj odgovor na takvo pitanje je svakako: “Neeeee!”
Dan: Umišljali smo da ćemo u ovim svojim godinama raditi sve drugo prije nego se i dalje baviti glazbom. A godine su proletjele u tren oka. I sad smo još uvijek tu. Jednostavno to ne mogu posve shvatiti.
Pete: Ima dosta bendova koji dolaze iz sedamdesetih i još uvijek ustraju. Kao mi. Recimo Deep Purple, Uriah Heep, Motorhead,… I za njih se usudim reći da nitko od njih nije ni pomislio da će sve to trajati tako dugo. S jedne strane to je jako dobro. Jer smo si takvi bendovi na raspolaganju i možemo raditi zajedničke turneje. To je danas lakše nego što je bilo, recimo, prije 15 godina. Lakše je ispod pozornice okupiti i mješovitu publiku. Uz stalne starije obožavatelje, na našim se koncertima danas ponovno pojavljuju i mlađi ljubitelji rock glazbe. Žele čuti rock uživo! Uhvate tuđe priče i stvar ih počne privlačiti. Žele vidjeti kako to funkcionira uživo. I na ovoj je turneji sada tako. Opet si okružen publikom koja te vjerno prati već 40 godina, ali uz nju se uvijek pojave i mladi ljudi koji nas vjerojatno gledaju na koncertu čak i prvi put u životu. Zanimljivo je i to da, kad promatraš mlađe posjetitelje, nije teško primijetiti da prate tvoju glazbu. Pjevaju, znaju stihove tekstova. A to je jako ohrabrujuće.
RockLine: Gdje ste upoznali i našli klavijaturista Johna Lockea?
Pete: Na otoku Montserrat u Karipskom moru, snimali smo album “The Fool Circle”. Tada smo bili u originalnoj četveročlanoj postavi. Tog studija više nema, jer je vulkan prije nekoliko godina posve uništio taj otok. Dok smo bili tamo, razmišljali smo da snimimo nešto klavijatura. A naš menadžer kaže: “To ne bi trebao biti neki poseban problem, jer je ovdje i John Locke!” Iskolačili smo oči: “Tko?” Bili smo iznenađeni. Svi smo poznavali Johna Lockea, svima nam se jako sviđao album “Twelve Dreams Of Dr. Sardonicus” skupine The Spirit, na kojem je svirao. Naravno da smo ga pozvali da odsvira klavir. Izvanredan čovjek. Na kraju smo klavijature iskoristili za čak pet skladbi na albumu. Kad smo album dovršili i kasnije planirali novu turneju, rekli smo Johnu da nam se pridruži. I tako se dogodilo da smo se na Montserrat vratili ponovno i uz “The Fool Circle” snimili i album “2XS”. John je živio na Montserratu. Poslije je svirao klavijature i na našem koncertnom albumu “Live In Texas” i na albumu “Snaz”. Nakon nekoliko godina spakirao je kofere. Ako ti iskreno kažem, nije bio u dobrim odnosima s tadašnjim menadžerom skupine. John ga doista nije podnosio. Rekao nam je: “Dečki, ne zamjerite mu. Bez problema nastupam s vama, ali tog drekača nikako ne mogu podnijeti!” No kasnije se dogodilo da nam se John pridružio na nekoliko novih turneja. Nažalost, preminuo je prije nekoliko godina. Bio je odličan čovjek i odličan klavijaturist.
RockLine: Nazareth ste poznati po hitovima koji su obrade skladbi drugih izvođača, kao npr. This Flight Tonight, Love Hurts, My White Bycycle. Tko je u bendu bio protagonist tih obrada?
Pete: To se dogodilo posve prirodno. Te smo skladbe svirali dok smo bili na putu, u našem malom kombiju, još u vrijeme kad se nismo izdržavali glazbom. Svi smo imali redovan posao. Te smo skladbe slušali dok smo bili mladi, bile su nam favoriti. A kad smo ih se prihvatili, htjeli smo da zvuče po našem. Kao da smo ih mi napisali. Primjerice, skladba This Flight Tonight Joni Mitchell vrlo je, vrlo drugačija od izvornika. Kad ju je Joni čula, naša joj se verzija jako svidjela.
RockLine: I naravno, vjerojatno se nije branila ni od one “zveckave” strane koju je uspjeh te obrade povukao za sobom?
Pete: Da. Nedvojbeno je bila jako sretna i zbog toga.
Dan: Sretna je bila zbog čekova, ha, ha, ha…
RockLine: U studenom 1985. nastupili ste i u Ljubljani. Ne sjećam se točno. Jeste li tada nastupili kao četveročlana ili peteročlana postava?
Pete: Četveročlana!
RockLine: To je bilo i prvi i zadnji put da ste nastupili u Sloveniji.
Pete: Za nas je to područje bilo cijela Jugoslavija. Tako nam je bilo najlakše. Mi nismo znali što je to Slovenija, Hrvatska, Bosna i tako dalje,… Sjećam se, međutim, da sam svirao u Zagrebu, u Beogradu, u Ljubljani.
Dan: Jako bismo se rado tamo vratili. Ali tada je rat došao između…
Pete: Nazareth bi bez zadrške nastupali češće na tom području, ali bila su takva vremena da je agencija koja je posuđivala ozvučenje tražila vrlo skupu najamninu. Bojali su se za opremu, misleći da se može dogoditi nešto loše kad bude s nama u tom dijelu svijeta. Nisu se usudili posuditi opremu jer nisu imali jamstvo da će se oprema sigurno vratiti.
RockLine: Kako vam nakon svih ovih godina djelovanja iskazuje poštovanje vaš rodni škotski grad Dunfermline?
Dan: Dunfermline je vrlo škotski grad. Tamo nas svi jako vole, ali nam to nitko od tamošnjih stanovnika ne kaže, ha, ha, ha… Znaš kako je tamo. Uđeš u pub. Svi razgovaraju o nogometu. Ako takvom razgovoru upadneš s temom o slavi i glazbi, odmah te izbace iz puba, ha, ha, ha….
Pete: To je za nas vrlo opuštajuće. Svakako svi tamo znaju tko smo Dan i ja. Ali ne skaču na nas. Puste te na miru, bave se svojim stvarima.
RockLine: U jednom od priloga u časopisu Classic Rock čitao sam koncertnu reportažu vašeg nedavnog nastupa u Londonu. S vama je nastupila i Debborah Bonham. Kako je došlo do te suradnje?
Dan: O Debborah u Velikoj Britaniji brine ista agencija kao i o nama. Tako bi vjerojatno prošlo još godina dok se ne bi ukazala neka druga prilika za zajednički nastup.
Pete: Debborah okružuju odlični glazbenici i ona je odlična pjevačica. Ove godine nastupat ćemo zajedno na festivalu u Češkoj. Tamo će biti i onaj tip Ozzy, pa Ken Hensley.
Dan: Izgleda kao da Ozzy traži predgrupu za svoj nastup, ha, ha, ha… Pitanje je hoće li se Ozzy tamo uopće pojaviti. Do tada ima još puno vremena, a Ozzy uvijek rado nešto zabrlja.
RockLine: Dogodi li vam se ikad da ste siti turneja?
Dan: Znaš, sviranja se nikad ne zasitiš. To je velika zabava. Putovanja pak s vremena na vrijeme postaju jako naporna stvar.
Pete: Koncert je vrhunac putnog dana turneje. Ali stići do koncerta, to je druga stvar. Stići, naime. S lokacije na lokaciju. Posebno u Rusiji. Ponekad ti treba i po dva dana da dođeš s jedne lokacije na drugu. Puno je čučanja po aerodromima, a aerodrome jako mrzimo.
RockLine: A što je s “groupie” curama?
Pete: Nemamo ih više.
Dan: Vidiš ovo lice? Šališ se, zar ne?
Pete: Mislim da “groupie” cure više ne postoje.
RockLine: Osim novog albuma, planirate li vi iz Nazareth još kakav važan plan u budućnosti?
Dan: Da ćemo snimati album, to ti mogu sa sigurnošću potvrditi. A da bismo planirali bilo što drugo unaprijed, to nije naša navika. Nismo više mladi i mlađi nećemo nikad više biti. Vlakovi su otišli. Mi nismo zanimljivi za MTV. Nismo trendovski, lijepo građeni, namirisani itd…. što je za nas pošteno dovoljno. Svoje smo godine odživjeli. I hvala bogu da smo ih odživjeli onako kako jesmo! Ni za čim ne žalim. U svakom slučaju, nikad nismo bili miljenici medija. Kamere nas nisu često tražile. Bili smo premalo škandalozni. Samo su turneje ono kad se možemo približiti ljudima. I tako će i ostati. Dok god budemo živi.
Pete: Za ovu turneju, bit će nova i opet nova i nova,…. Znaš, većinu godine provedemo na turneji. Za Božić uzmemo slobodno, a i u dijelu siječnja također. Ali tada se sastajemo na probama. U siječnju su džepovi obično prazni. Svi plaćaju kreditnim karticama, zašto bi tada išli na turneju? Između veljače i studenog pak svake godine smo zauzeti koncertima. Vrlo malo dana godišnje provedemo doma, u Škotskoj. Dogodi se da te drugi pitaju kako je što doma, a ti odgovoriš: “Nemam pojma. Reci ti meni, ako znaš što o tome?”
RockLine: Jeste li navijači Glasgow Rangersa ili Celticsa?
Dan: Ni jedne ni druge momčadi. Dunfermline Athletic, za ime boga, ha, ha,… I ne ide nam najbolje. Ali neprestano se nadamo da ćemo biti bolji.
Pete: Doista nitko među nama nije previše naklonjen ni Rangersima ni Celticsima.
Dan: Da. Jer nas uvijek natuku.
Pete: To su dečki s novcem.
Dan: Ne više, ali ga još uvijek imaju više od našeg kluba.
intervju vodio: Aleš Podbrežnik
tekst preveo i uredio: Aleš Podbrežnik
fotografije: Urban Bolta, Jernej Vene & Aleš Podbrežnik
Kako je bilo na koncertu Nazareth u Grazu, 05.05.2010., možeš pročitati OVDJE.
Iskrena hvala putujućim glazbenim enciklopedijama Draganu Buliču i Jerneju Venetu iz RTV Slovenija, koji su burnim refleksijama dodatno začinili ovaj intervju s Nazareth.
Galerija slika
