Niet
Subota, 9. 8. 2025.
Castra (gradski bedem), Ajdovščina, Slovenija
“Svako oružje donosi patnju
I svaka se patnja pretvara u pobunu“
Kad ti supruga nabavi ulaznice za koncert, ne kažeš “niet”, čak i ako nisi obožavatelj benda, a još manje akustičnih nastupa. Legendu slovenskog punka nikad nisam vidio uživo, ali kao i svaki slovenski slušatelj nešto tvrđih žanrova, melodije i riječi pjesama poput Lep dan za smrt, Vijolice, Depresija, pa i post-Habič (Primož Habič, originalni pjevač sastava) klasika Ruski vohun i Bil je maj naravno imam zapisane u genima.
Bend je za ovu, isključenu iz struje, priliku obogaćen gudačkim kvartetom Vijolice i klavijaturistom Blažem Avsenikom. S laganim kašnjenjem oglasio se intro, Balada za obešence (uglazbljeno djelo francuskog pjesnika Francoisa Villona u prijevodu Janeza Menarta, nastalo za soundtrack kazališne predstave Rokovnjači). Pozornicu su zauzeli članovi benda i prateći glazbenici. S olakšanjem sam primijetio da su “unplugged” shvatili vrlo slobodno, jer osim akustične gitare u rukama bivšeg člana Drinkera, Roberta Likarja, na pozornici je sjedio (unplugged bendovi uvijek sjede, znate već) klasični rock kvintet. Gitara u rukama Igorja Drnovška, jedinog originalnog člana, bas u rukama najmlađeg, Janeza Brezigarja. Za bubnjevima starosjedilac, Tomaž Bergant – Breht, a na vokalu Borut Marolt, nekadašnji pjevač benda Prisluhnimo tišini.
Od uvodne V bližini ljudi svjedočili smo energičnoj šetnji kroz diskografiju benda s dvije pauze u obliku Bil je maj i Beli prah. Glazba je naravno čisti punk, koji je uz Maroltov bariton dobio na tajanstvenosti. Primož Habič bio je manje pjevač, a više vokalist s stavom, a takve frontmene uvijek je najteže zamijeniti, no Marolt je već davno dokazao da zna i može. Njegove interpretacije ranijih komada predane su i otpjevane kroz stisnute zube, baš kako i dolikuje takvoj glazbenoj i tekstualnoj podlozi. Budući da rane godine Niet nisam aktivno pratio, možda mi novije stvari još bolje legnu, istaknule su se najnovija Tema rjove skozi mesto (prava mala punk himna), Ti in jaz in noč in večnost te melodična Rad imam dež.
Naravno, mračna srž još uvijek se skriva u klasicima s Habičem na vokalu, gorko-slatkoj Februar, Vijolice, Lep dan za smrt, te dakako Ritem človeštva, koja riječima iz podnaslova gorko pretače u sebe okrutnu sadašnjost kojoj svjedočimo diljem svijeta.
Isprva pomalo suzdržana publika raspalila se uz morbidno veseli Ruski vohun i ludovanje nije jenjavalo do kraja koncerta. Tijekom Vijolice dogodio se gotovo pravi mosh pit s Maroltom u sredini. Skroz ludo.
Svakako me koncert jako pozitivno iznenadio, momcima ne manjka energije, komadi unatoč pseudoakustičnim aranžmanima imaju dovoljno mrakobnog autoriteta da ti se uvuku pod kožu i podignu dlake na njoj. Možda su “vijolice” iz gudačkog kvarteta zvučno bile malo zapostavljene, ali to je možda pojačalo iskonsku sirovost izvedbe, što mi je jako odgovaralo.
I još mala kritika ponuđačima osvježenja: piva nije bilo u ponudi, jer promoviraju prepoznatljivost domaćih vinara. Ozbiljno? Niet i vino? Uopće ne ide zajedno.
Odsvirane skladbe (recimo da sam ulovio sve):
1. Balada za obešence (intro)
2. V bližini ljudi
3. Perspektive
4. Sam
5. Tvoje oči
6. Bil je maj
7. Rad imam dež
8. Dekle izza zamreženega okna
9. Otroške roke
10. Melanholija
11. Depresija
12. Škrati in gosenice
13. Ogledalo
14. Ruski vohun
15. Vidim rdeče
16. Ti in jaz in noč in večnost
17. Tema rjove skozi mesto
18. Lep dan za smrt
19. Molk
20. Ritem človeštva
21. Vijolice
22. Beli prah
23. Strah in krik
24. Februar
Tekst i fotke: Igorac
